Tri desetljeća traganja. Tri desetljeća boli, tišine i neizvjesnosti. A onda – šok! Za njegovu identifikaciju saznala je iz javnosti.
Sestra Slavka Batika, Marija Freund Batik istinu o svome brata saznala je u Njemačkoj, a nakon što je službeno potvrđena njegova identifikacija, odlučila je progovoriti. Za RTL je ispričala svoju priču – tešku, potresnu i gorku.
“Jako sam ogorčena da me njegova supruga nije nazvala da kaže – nađen je, hoćeš li moći doći. Ne mogu se pomiriti da je on na smetlištu tamo bio”, poručila je Marija.
Slavko Batik, rođen 10. kolovoza 1948. u Ivankovu, imao je samo 48 godina kad je snimljen u sceni okupacije Vukovara. Bio je prodavač u trgovini željeznarijom u središtu grada. 16. studenoga 1991. godine u Proleterskoj ulici u vukovarskoj četvrti Sajmište snimljen je kako jedva hoda, izmučen, oslanjajući se na štap, dok ga četvorica četnika drže na nišanu
– Teško dišem svaki put kad pogledam tu snimku. Znam da je to bio kraj… – slomljeno govori Marija.
Njegova sestra ne skriva ogorčenje – pogotovo prema njegovoj tadašnjoj supruzi Ruži, za koju tvrdi da je cijelo vrijeme znala istinu, ali je šutjela.
“Tko bi znao da je on Hrvat? Ona je meni rekla neka prestanem tražiti brata. Tu me je već nazvala neka prestanem brata tražiti. Ona je imala jako velikih problema i da je tu noć trebala biti ubijena i da je došao jedan prijatelj i rekao neka se skloni. Ja ne znam tko je taj prijatelj. I onda sam ja rekla da ga neću prestati tražiti. To je moj brat”, naglasila je Marija.
“Ne mogu se pomiriti da je moje bratove kosti netko bacio kao smeće. A ona? Živjela je ovdje, znala je sve, ali nikada ništa nije rekla. I danas prima njegovu vojnu mirovinu, iako on nije bio vojnik. Bio je civil. To nije pošteno.“
Sumnje, laži i prešućene istine
Marija je brata tražila godinama. Putem Narodnih novina, preko radija Vukovar, davala je krv za DNK identifikaciju, nikada ne gubeći vjeru da će ga jednog dana pronaći.
– Uvijek sam vjerovala da ću ga negdje naći. Da nije mrtav. Da ću ga zagrliti.
U Petrovačkoj Doli do danas je pronađeno 31 posmrtna ostatka. Među njima i Slavko. Svjedoci i dokumenti govore – Slavko Batik nikada nije bio u vojsci. Bio je civilna žrtva rata. Odveden iz vukovarskog podruma 10. studenog 1991., mučen, ubijen i bačen.
Zatvor u kojem je završio bio je mjesto s kojeg nitko nije izašao živ. A među onima koji su tu “koordinirali”, spominju se imena iz zloglasne vukovarske trojke – Mršić, Šljivančanin, Radić.
Je li supruga znala istinu?
Nakon objave priloga na RTL-u, sve više pitanja dolazi na površinu. Kako je Ruža Arsenić znala točan datum smrti? Zašto je tvrdila da je Slavko otišao iz podruma zdrav, iako su kasnije snimke pokazale da je bio mučen? Zašto je živjela u SAO Krajini, a ne u Hrvatskoj? Kako je baš ona, koja je odbijala svjedočiti, uspjela ostvariti vojnu mirovinu?
Ruži je, navodno, na sudu protiv Slobodana Rajića – zvanog Bobi – bilo “teško prisjetiti se” okolnosti nestanka. A upravo je Rajić, pripadnik TO Petrova gora, bio jedini iz četničke skupine koji je poznavao Slavka osobno. Je li ga baš on izveo iz podruma? I je li mu baš on presudio?
– Ruži su svjedoci nudili da govori, ali ona je govorila da s “ustašama nema što pričati”. Krivila je Tuđmana i HDZ, a ne one koji su ga pred kamerama odvukli u smrt. Zar to nije sumnjivo? – kaže izvor blizak obitelji.
Od SAO Krajine do vojnih prava
Ruža Arsenic tijekom rata živjela je u okupiranom Vukovaru. Tamo je radila, a svjedoci tvrde – ne u CZ-u, kako ona kaže, već u TO Gorana Hadžića. Nakon rata, vratila je djevojačko prezime, a zatim 1997./98. ponovno uzela prezime Batik. Ubrzo je, krivotvoreći podatke, prikazala Slavka kao pripadnika 204. vukovarske brigade – i tako ostvarila pravo na obiteljsku vojnu mirovinu.
– Mene ne zanima ništa osim istine. Ne treba mi njihova grobnica. Ne treba mi njihovo sažaljenje. Samo želim da kosti moga brata budu sahranjene u Ivankovu, pokraj naših roditelja – govori Marija.
Nikola Kajkić – Supruga Slavka Batika lažirala je ratni put Slavka
Vijećnik u Županijskoj skupštini Vukovarsko-srijemske županije i bivši policijski istražitelj za rasvjetljavanje ratnog zločina u Vukovaru, Nikola Kajkić prozvao je u objavi na Facebooku suprugu Slavka Batika.
“Slavko Batik (inače iz Ivankova), Hrvat, samo nekoliko godina prije početka rata 1991., tada oženjen s Ružom Arsenić (srpske nacionalnosti), doselio se u Vukovar, zaposlio se u Željezaru (trgovina alatima).
Početkom rata kao i do samog njegovog odvođenja 10-14.11.1991 godine, bio je civil (to opisuju svjedoci između ostaloga i na suđenju Slobodanu Rajiću zvanom Bobi, pripadniku TO Petrova gora, četnička postrojba s područja okupiranog Vukovara), a i sam gospodin Rehak (vukovarski branitelj i jedan od najboljih poznavatelja stanja u Vukovaru u to vrijeme), je to potvrdio.
Nije sporno da je Slavko Batik civilna žrtva rata, nije sporno niti da je Slavko jedan od zadnjih simbola žrtava grada Vukovara, čiju sudbinu su prije mučkog četničkog odvođenja i ubojstva od strane njegovih susjeda prikazale javno televizije, i to netom prije okupacije Vukovara 1991. godine (poslije su četnici bili oprezniji i manje su snimali svoje herojstvo odvođenja, mučenja i ubijanja civila i branitelja u Vukovaru)”, napisao je Kajkić.
Pravda – Nepravda!
Ova priča otvara brojna pitanja. Tko je znao, a šutio? Tko je skrivao istinu, a primao novac na temelju laži? I koliko još takvih priča čeka svoj dan – svoj trenutak istine?
Slavko Batik bio je čovjek. Suprug. Brat. Susjed. I, iznad svega – nevina žrtva rata. Njegovoj obitelji nitko ne može vratiti vrijeme. Ali mu barem možemo vratiti dostojanstvo.
Jer istina, ma koliko bolna bila – jedina je pravda koju još možemo dati.
