Na današnji dan 29. ožujka 1994., oko 4 sata u jutro 30. ožujka, sklopljen je Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Hrvatske i predstavnika pobunjenih Srba.
Sporazum je potpisan u Veleposlanstvu Rusije u Zagrebu.
Zagrebački sporazum o prekidu vatre predstavlja ključni trenutak u povijesti Hrvatske, obilježavajući značajan korak prema okončanju sukoba koji je obilježio početak devedesetih godina prošlog stoljeća. Sporazum je sklopljen u kontekstu intenzivnih borbi između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba, koji su, uz podršku Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), nastojali ostvariti teritorijalne pretenzije unutar Hrvatske.
Uloga međunarodne zajednice, posebice Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, bila je presudna u postizanju ovog sporazuma. Nakon neuspjeha brojnih pokušaja da se zaustavi sukob, UN je postao aktivno uključen u rješavanje krize usvajanjem rezolucije Vijeća sigurnosti 713 (1991), kojom se poziva na “opće i potpuno embargu na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji”
U ime srpske strane sporazum je potpisao krajiški ministar obrane admiral Dušan Rakić, a u ime Hrvatske Hrvoje Šarinić. Vitalij Čurkin kao domaćin ruskog Veleposlanstva, prije potpisivanja sporazuma, kazao je: “ Dobro smo radili zadnjih sedam dana, što je zahtijevalo i hrabrost i znanje. Pomoći ćemo da se sporazum potpiše, ali morate znati da to još ne može dugo trajati.” I Peter Galbraith veleposlanik Sjedinjenih Država u Hrvatskoj, također se obratio sudionicima sporazuma riječima: “ Proteklih sam se dana sastao s predsjednikom Tuđmanom i Milanom Martićem. Imam dojam da, uz fleksibilnost i odlučnost danas možemo potpisati sporazum. I danas smo ovdje samo radi prekida vatre, a gospodin Redman biti će ovdje tek neko vrijeme. ”
Potpisanim sporazum trebalo se uspostaviti prekid vatre od 4. travnja, a od 5. travnja cjelokupno teško naoružanje trebalo je biti povučeno 20 km od crte dodira sukobljenih strana. Postojala je mogućnost da dio teškog naoružanja ostane u skladištima smještenim u području 20 km od crte dodira, pod kontrolom UNPROFOR-a. Do 8. travnja trebalo je obaviti povlačenje hrvatskih i srpskih snaga s crte dodira, odnosno pješadija se trebale povući najmanje jedan kilometar od “crte razdvajanja”. Do 19. travnja trebalo je dogovoriti i daljnje smanjenje snage u području dubine 10 km od crte dodira. U području između crta razdvajanja trebalo je pod nadzorom mirovnih snaga provesti i obostrano uklanjanje minskih polja.
Obje sukobljene snage ipak su trebale biti na raspolaganju snagama UN-a, kako bi se u području između crta razdvajanja spriječile kriminalne radnje i održavao zakon i red. Tako je u to područje mogao ući određeni broj pripadnika hrvatske policije i srpske milicije, ali su mogli biti naoružani samo pištoljima i djelovati pod nadzorom mirovnih snaga. Hrvatska i srpska strana trebale su uspostaviti zajednička povjerenstva koja su trebala raditi na uspostavi nove “crte razdvajanja”, a njima bi predsjedavao predstavnik UNPROFOR-a.

