Studeni 2023. godine obilježio je mnoge obljetnice zločina srpskih paravojnih snaga potpomognutih Jugo armijom. Mnogi u koloni nisu doživjeli te dane jer u tom studenom 91, nisu izgubili svoje najmilije a ratna događanja su doživjeli samo preko TV-a ili nečijih priča. Veliki broj, njih 1802, majki i očeva, braće i sestara, djece i obitelji tragaju za onima koji su ubijeni i zatrpani pod nekim šumarcima. Za njih ta bol ne nestaje, ona samo utihne kroz godinu ali kada dođu ti dani, oni ojačaju i postaju bolni.
U Koloni sjećanja za žrtve Vukovara bilo je sigurno preko 150.000 ljudi. Mnogi su došli jer su imali potrebu odati zahvalnost te im zapaliti svijeću ili lampion, nekima na njihov grob a onim 1802 podno križa na groblju.
U koloni se pričalo i prisjećalo na te dane, na dane kada je Srpski agresor probio obranu hrvatskih branitelja, kada su počinili strašan zločin nad civilnim stanovništvom i kada su mnoge odveli u Srpske koncentracijske logore po Srbiji.
A, dali se tko sjeća petnaestogodišnje Zorice Pavlović?
Ana Galović napisala je na stranici “Žute Čizme” priču o ubijenoj petnaestogodišnjoj Zorici Pavlović. Ana istražuje i piše o djeci koja su poginula ili su ubijena tijekom Domovinskog rata, a o kojima se nerado priča.
Zorica Pavlović rođena je 15. kolovoza 1976. godine u Vukovaru. S majkom Nadom i dvojicom starije braće, Zoranom i Željkom živjela je u Borovu naselju, gdje je pohađala Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić” koja sada nosi naziv Osnovna škola Siniše Glavaševića. Bila je vesela i društvena osoba i talentirana za sport. Trenirala je rukomet i bila je članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Kao uzornoj i vrijednoj učenici generacije 83./84. godine B razreda jedna od učiteljica u opisnoj ocijeni na kraju godine zapisala je:
-Uspješno je savladala sve predmetne sadržaje i aktivnosti. Posjeduje izraziti smisao za pokret, dramatizaciju i iznadprosječne motoričke sposobnosti. U radu je snalažljiva, spretna i aktivna, te dobro uočava pojedinosti. Odnos prema drugovima i nastavnicima je korektan.
U vrijeme granatiranja, s majkom Nadom, bakom Milojkom i bratom Željkom te članovima drugih obitelji bila je smještena u ulici Nikole Demonje 74, gdje se nalazila sve do kobnog 15. studenog 1991. godine.
Slomom obrane Borova naselja i povlačenjem branitelja prema borovskoj tvornici, te su obitelji, iako su obaviještene o povlačenju kao i svi drugi civili koje su se skrivali po podrumima, odbile otići u sklonište Borovo Commerca, misleći kako zbog srpske nacionalnosti nemaju razloga za brigu. Nažalost, to se pokazalo kobnim.
Zločine nad obitelji u kojima je stradala i petnaestogodišnja Zorica, maleni Goran Čečavac i desetogodišnji Branimir Milić, počinili su pripadnici Arkanove Dobrovoljačke Garde, tzv. Tigrovi.
Borovske novine su, 27. studenog 1991., svega nekoliko dana nakon njihove pogibije, objavile zastrašujuće fotografije čiji je autor jedan od najpoznatijih ratnih huškača u povijesti Domovinskog rata, izvjesni srpski „fotoreporter” Goran Mikić. Njegova monstruozna laž o „poklanoj deci u obdaništu” obišla je svijet, a u smrt povukla sam Bog zna koliko nevinih života. Zastrašujući je to tekst i jedan od najvećih primjera ratne propagande u kojima su za širenje mržnje korištena ubijena djeca. Naime, spomenute stradale obitelji provele su cijelu bitku za Vukovar u podrumima obiteljskih kuća gdje su zajedno dijelile dobro i zlo sa svojim supatnicima svih nacionalnosti.
Mještani Borova naselja srpske nacionalnosti, danas spominju kako o tom događaju imaju informaciju da su ubijeni pretrčavali iz jednog podruma u drugi, a granata koja je direktno pala u dvorište napravila je masakr.
Zašto se nikad ne spominje njeno ime od strane SDSS-a koji svake godine bacaju vijenac u Dunav, bar do ove godine su bacali.
Njihove obljetnice stradanja ne obilježavaju ni srpske ni antifašističke udruge, niti su o njima snimljeni srpski filmovi. Stvarne okolnosti njihove pogibije nisu dovoljno politički „atraktivne“, a stvarni počinitelji njihova ubojstva nerado su spominjani. Djeca su to, čijom se žrtvom samo po potrebi maše, zaklinje i moli. Djeca koja i danas svjedoče razinu zla ispaljenu velikosrpskom agresijom na Vukovar. Djeca – zaboravljena, nespominjana. Djeca bez označenog groba, napisala je Ana Galović.
Upalimo svijeću i pomolimo se za Zoricinu dušu, i za sve duše, pogotovo onih najmlađih, koji su ubijeni od zvijeri i neljudi .
Izvor: Ana Galović/zutecizme
