Čedo Smiljanić, sina Ostoje i Mike, r. Latinović, rođen 26. listopada 1956. u Cazinu, Republika Bosna i Hercegovina, s prebivalištem u Veterniku, Republika Srbija, vojsku služio u Puli i Splitu 1975.-1977.
Čedu Smiljanića je uhitila Hrvatska policija prilikom prelaska graničnog prelaza Bačka Palanka – Ilok, 21. svibanj 2023. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio ratni zločin na području Vukovara u rujnu 1991. godine.
Smiljanić se teretio da je u rujnu 1991. godine, tokom „čišćenja“ dijela Vukovara zvanog „Sajmište“, kao pripadnik srpskih paravojnih jedinica, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, zajedno s drugim pripadnicima Srpskih paravojnih jedinica, protuzakonito zatvarao civilno stanovništvo, istima nanosio povrede fizičkog integriteta, te sudjelovao u radnjama koje su dovele do usmrćivanja civila, čime je počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
U optužnici stoji ; da je Čedo Smiljanić dana 15. rujna 1991. u Vukovaru, tijekom oružanog napada udruženih snaga tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija na vukovarsko naselje Sajmište, kao pripadnik srpskih paravojnih formacija, došavši tijekom napada do kuće u Vukovaru u ulici Svetozara Markovića 256, vlasništvo Olge Durtka, u kojoj se u podrumskim prostorijama sklonilo više civila, zajedno sa Zoranom Ravančićem, Damirom Siretom, Darkom Fotom, Stojanom Božičkovićem i još nekoliko pripadnika srpskih paravojnih formacija, pod prijetnjom oružja istjerali na dvorište sve osobe iz podruma, među kojima su bile i Olga Durtka, Desa Kavalko s djetetom Arvelom (rođ. 1988.) i Adrijanom (rođ. 1989.), Radojka Milić s djecom Zoranom i Ljiljanom (oboje rođ. 1983.), da bi potom muškarcima Zvonku Miliću, Ivici Tomiću, Pavi Tomiću, Dragi Režeku, Jozi Mušuri, Petru Žaku i Romanu Blotneju zapovjedili da legnu na zemlju licem prema tlu te ih na dvorištu pred ženama i djecom svi zajedno zlostavljali udarajući ih rukama, nogama i kundacima pušaka po cijelom tijelu, a kada je dijete Ljiljana Milić uplašena navedenim prizorom počela glasno plakati, Zoran Ravančić prokomentirao je to riječima “Pogledajte kako je lepa dok plače”, došao do nje i držeći cijev puške iznad njezine glave zaprijetio joj “Potrudit ću se da me zapamtiš, da me nikad ne zaboraviš”, nakon čega je zajedno s ostalim pripadnicima odreda “Petrova Gora” nastavio udarati njezinog oca Zvonka Milića i ostale muškarce koji su ležali na tlu, a nakon što su ih prestali tući, uz prijetnju oružjem istjerali ih iz dvorišta kuće, sproveli ih niz Ulicu Svetozara Markovića u smjeru “Gelesove dole” gdje su svi odvedeni muškarci, izuzev Romana Blotneja istog dana po nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih formacija iz vatrenog oružja lišeni života, dok je Roman Blotnej uspio preživjeti strijeljanje i vratiti se u kuću Olge Durtka, ali je i on narednih dana po nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih formacija ubijen u blizini pruge u Proleterskoj ulici.
Na raspravi održanoj dana 13. veljače 2024. tužitelj ( Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku) je odustao od kaznenog progona protiv opt. Čede Smiljanića s obzirom na činjenicu da svjedok Spasoja Grujić koji je ispitan na raspravi, a koji je jedini svjedok koji je teretio opt. za zlostavljanje civila, je iskazao da opt. nije zlostavljao civile, dok ostali svjedoci o istome nemaju saznanja, pa nije moguće dokazati treženo kazneno djelo, stoji u obrazloženju presude.
Iz navedenog može se jedino zaključiti da nakon 30 i više godina od počinjenih ratnih zločina nije moguće u kaznenopravnom smislu na sudu dokazati da je netko počinio ratni zločin iako je to svakom razumnom čovjeku sasvim jasno i nesporno. Žalosno je da nakon ovakvih postupaka ratni zločinci budu pušteni na slobodu te će im vrlo visoke troškove obrane njihovih odvjetnika platiti Hrvatski građani i država protiv koje su se borili.
Za boravak u istražnom zatvoru biti će im isplaćene vrlo visoke novčane naknade štete dok mučeni Hrvatski civili leže u znanim i neznanim grobovima a obitelji i danas tuguju, jednostavno je teško vjerovati da je “Pravda je spora ali dostižna”, kako kaže poslovica.
