Kako se žrtve branitelja bešćutno koriste za političke poene dok obitelji ostaju po strani? Pročitajte oštru kolumnu o cinizmu protokola.
Stajao sam prošlog tjedna nekoliko koraka iza prvog reda uzvanika, tamo gdje prestaje crveni tepih, a počinje gola zemlja groblja. Bura je rezala lice, a tišinu su trebali parati samo jecaji i zvuk trube za tišinu. Umjesto toga, zrakom je dominirao suhi zvuk zatvarača fotoaparata i šaputanje protokola: „Tko ide prvi, tko polaže vijenac, tko staje pred kamere?“
Scena je već desetljećima bolno ista, uvježbana do najsitnijeg detalja. Skupa crna odijela, kaputi od kašmira i lica namještena u grč lažne patnje. Politička elita — od lokalnih općinskih šerifa, preko županijskih aparatčika, pa sve do resornih ministara — stupa u stroju. No, ne gledaju oni u uklesana imena na mramoru. Njihov periferni vid precizno skenira položaj televizijskih kamera.
Pred mikrofonom, samo nekoliko minuta nakon što su položili lampione, počinje predstava. Pijetet traje točno onoliko koliko je potrebno da se položi aranžman s lentom stranačkih boja. Odmah potom, na pet koraka od spomen-obilježja, poginuli branitelji prestaju biti povod dolaska, nečiji sinovi, očevi i braća. Postaju moneta za potkusurivanje.
„Naša vlada…“, „Naša županija…“, „Nećemo dopustiti onima drugima…“ — fraze cure s govornice s bešćutnom rutinom.
Gledao sam u tom trenutku obitelji poginulih. Stajale su po strani, skromno, u iznošenim jaknama, potisnute u drugi i treći red kako bi u kadru bilo dovoljno mjesta za stranačke delegacije. U njihovim očima nije bilo bijesa; bio je to onaj teški, umorni pogled ljudi koji su shvatili da je bol njihova, ali je vlasništvo nad žrtvom preuzela državno-stranačka mašinerija.
Korištenje mrtvih za preživljavanje živih političara najperfidniji je oblik javnog cinizma. Kada ponestane argumenata o stanju u bolnicama, kada se ne može objasniti zašto mladi odlaze iz zemlje koju su ti isti branitelji stvarali, i kada se uruši povjerenje u pravosuđe — politički refleks uvijek je isti: posegni za ratom, ogrni se zastavom i sakrij se iza tuđeg groba. Jer tko se usuđuje propitivati vlast dok ona „brani dignitet“?
Najtužnije od svega je to što je ova praksa postala kontinuitet. To više nije eksces neopreznog pojedinca; to je uhodani politički model koji se prenosi s mandata na mandat. Branitelji se u javni diskurs ne prizivaju kako bi se gradilo pravednije društvo za koje su poginuli, već kako bi se cementirale pozicije moći.
Dok su se službene limuzine pod rotirkama probijale kroz gužvu odlazeći na obvezni protokolarni ručak, na spomeniku je ostao samo dim lampiona i nekolicina starih suboraca. Oni nisu imali što reći pred kamerama. Njihova tišina bila je jedina stvarna stvar toga dana — i najglasnija optužnica protiv onih koji su od domoljublja napravili unosnu političku industriju.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
