Na dan kada Sabor Republike Hrvatske donosi odluku o raskidu državno pravnih sveza s drugim republikama, koje tvore SFRJ i donosi zaključak koji JNA i Srbiju proglašava agresorima, pobunjeni Srbi kreću u progon, pljačku i likvidacije nesrpskog stanovništva.
Selo Poljanak je početkom listopada, a i ranije, bila meta pobunjenog dijela srpskog stanovništva, pa su mještani uglavnom noću, od straha, spavali u okolnoj šumi, pod šatorima.
U knjizi ” Zločin bez kazne” autora Ivana Strižića, supruga Tome Vukovića, Danica Vuković, koje je samim čudom izbjegla smrt, rekla je ;
U utorak u jutro 8. listopada 1991. muž Tomo je otišao u šumu po drva, a 20.-to godišnji sin Slavko uputio se za njim. Uskoro se sin Slavko vraća i kaže ;”Mama, puca se ” Ja mu odgovorim “Sine, puca se svaki dan, što ću”. Upravo sam stavila kruh peć, kad je pucnjava postala žestoka. Slavko pobjegne iz kuće, a muž se još nije vratio, ne znam ni sama što bih. Čujem gdje jedan viče; Baci bombu u podrum” ” Naglo se otvore vrata i uđe moj rođak Ivica Hodak, i veli; “Što je ovo? Bježimo “! Kuda ćemo, mislim ja, ali krenem za njim. Bježimo prema staroj bajti. Uto netko vikne; “Ruke u vis!?” A Ivica preda mnom samo nestane. Sklonim se u šupu , ne znajući jesu li me vidjeli. Tek što sam legla, rafal po štali. Virim kroz rupu. Vidim vojsku s titovkom na glavi. Jedan vojnik viče drugome; “Pa de su”? a ovaj odgovori :” ne znam”, i po tome zaključim da me nisu vidjeli. , ali ni Ivicu kojeg sam ugledala šćućurena pored kamena. Ipak primijete ga i jedan baci bombu u njegovom smjeru. Kako je Ivica preživio, ne znam, a ne zna ni on. Kad se dim razišao, zavladala je šutnja. Osluškivala sam i čekala, ali kad se ni nakon nekoliko minuta nisu čuli glasovi, zaključila sam da su otišli, pa odlučim izaći iz šupe i zaklon potražiti negdje u dolini .
Danica Vuković – citat iz ” Zločin bez kazne”
Danica se sklonila u obližnju dolinu, iza jednog kamena i promatrala situaciju. Kako je vrijeme prolazilo bila je sve zabrinutija, što je sinom Slavkom i suprugom Tomom!? Kada se smračilo, nastavila je pravcem gdje je sin otišao, prema selu Poljanak, ali oprezna da ju ne vide teritorijalni. Pronašla je sina u zaselku sela, Matovinski Lisini. Odlučili su se vratiti u selo, ne bi li pronašli i Tomu. Kada su došli do stare kuće, pronašli u Tomu, kako leži mrtav pored spaljene kuće. Bio je pogođen u donji dio glave. Uzela je kolica, stavila ga u njih i odvezla u kuću, gdje ga je prekrila plahtom. Ubijen je tjedan dana prije svog 56.-tog rođendana. Uz Tomu ubijena je i Kata Matovina, udovica hrvatskog vojnika ubijenog u ll. svjetskom ratu, koja je rodila i odgojila osmero djece. Kaja, 86.-godišnja starica pogođena je u natkoljenicu a od bolova se onesvijestila. Zlotvori su došli u kuću i zatekli Kaju kako nepomično leži. Misleći da je mrtva, otišli su. Kajina kćer Anka, koja se sakrila neposredno napada, nakon što su zlotvori otišli, dotrčala je u kuću i zatekla majku Kaju kako leži, ali živu. Odvezla ju je u Saborsko gdje joj je pružena medicinska pomoć, ali bilo je prekasno, izgubila je previše krvi, preminula je.
Kako je situacija smirivala, mještani su se vraćali u svoje domove. Sve do studenog, kada su ponovno krenule pljačke i mučenja, a zatim i likvidacije. Dana 7. studenog u selu Poljanak, srpski teritorijalci ubili su 10. mještana sela, dok su se ostali uspjeli skloniti i izbjeći sudbinu nesretnih susjeda.
1) Vjekoslav Vuković r. 1939., ubijen 07.11.1991.
2) Dane Vuković Matin,1911, ubijen 07.11.1991.
3) Lucija Vuković Matina, 1923., ubijena 07.11.1991.
4) Milka Vuković Matina, r. 1926., ubijena 07.11.1991.
5) Nikola Vuković sin Ivanov, r. 1938, ubijen 07.11.1991.
6) Joso Matovina, sin Nikolin, r.1940. , ubijen 07.11.1991.
7) Nikola Matovina rođen 1912. ubijen 07.11.1991.
8) Dane Vuković Poldin, r. 1917., ubijen 07.11.1991.
9) Ivan Vuković (Mile) 15.05. 1934..ubijen 07.11.1991
10) Nikola Vuković (Ivana) 27.12 . 1938..ubijen 07.11.1991
U slunjsko plitvičkomu kraju, u četiri godine srbijanske oružane agresije i okupacije, protjerano je sa svojih vjekovnih ognjišta preko četrnaest tisuća Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva, ubijeno je na najokrutniji način ili pak poginulo, prema još uvijek nepotpunim podatcima, 583 osobe, 231 osoba umrla je poradi teških ratnih prilika, ranjeno je preko četiri stotine mladića i muževa u najboljim godinama života, teško je povrijeđeno ili oboljelo 115 vojnika (samo na hrvatskoj strani), zlostavljano preko dvije stotine ljudi pretežito starije životne dobi (samo na hrvatskoj strani); u izbjeglištvu i progonstvu, daleko od zavičaja i rodnoga doma, umrle su još dvije stotine ljudi (samo na hrvatskoj strani).
Spaljeno je i uništeno preko pet tisuća kuća, gospodarskih objekata i stanova, uništena je sva infrastruktura i privredni potencijali, nestalo je, izbrisano s karte naseljenih mjesta preko stotinu sela i naselja, zajedno s crkvama, školama, sjećanjima…
