Na današnji dan, 23. studenog 1991., u Ženevi je potpisan Sporazum o prekidu vatre, kojim su se Hrvatska i međunarodna zajednica suočile s ključnim izazovom zaustavljanja agresije i osiguravanja mira. Ovaj povijesni sporazum, koji su potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, general Veljko Kadijević te posrednik Ujedinjenih naroda Cyrus Vance, predstavljao je četrnaesti pokušaj postizanja primirja tijekom Domovinskog rata.
Put prema miru: Teški kompromisi i strateška mudrost
Ženevski sporazum bio je više od dogovora o primirju – bio je ključni preduvjet za dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku. Unatoč tome što su srpske snage nastavile napade, sporazum je postavio temelje za buduće pregovore, uključujući Sarajevski sporazum iz siječnja 1992. godine, kojim je ostvareno sveobuhvatno primirje.
Sporazumi potpisani u Ženevi i Sarajevu temeljili su se na prethodnom dogovoru o premještanju garnizona JNA iz ključnih gradova poput Splita, Šibenika, Zadra i Ploča. U kontekstu teških poraza i razaranja, uključujući okupaciju Saborskog, Slunja, Vukovara, Škabrnje, Nadina, Ernestinova, ovaj je čin bio nužan kako bi se spriječila daljnja okupacija Hrvatske.
Unatoč potpisanom primirju, Srpske dobrovoljačke garde i JNA napale su sela na osječkom području. Na isti dan, iako u potpunom okruženju, Laslovo je bilo neprekidno granatirano, pa je donesena odluka o napuštanju sela.
Ženeva – korak prema međunarodnom priznanju
U trenutku kada su hrvatski gradovi i sela poput Vukovara, Škabrnje, Slunja, Nadina, Ernestinova, Laslova, Antunovca bili u plamenu, kada je neprijatelj okupirao značajan dio teritorija, Ženevski sporazum omogućio je Hrvatskoj da učvrsti svoj položaj na međunarodnoj sceni.
Već dva dana ranije, u mjestu Žitnić, dogovoreno je povlačenje garnizona JNA iz Splita, Šibenika, Zadra i Ploča, što je bio dodatni znak da se Hrvatska, unatoč pretrpljenim gubicima, uspijeva izboriti za korake prema oslobađanju.
Potpisivanje Sporazuma nije imao utjecaj na bojišnicama
Dana, 23. studenog napad na Laslovo i njegova okupacija 24. studenog, napad na zadarsko zaleđe, Dubrovnik za kojeg su međunarodni humanitarni predstavnici otvorenim gradom. Mate Granić je tada rekao ratnom gradonačelniku Dubrovniku, Nikoli Ćići Obuljen, ” Ćićo, te ćemo ideje smatrati veleizdajom. Poruči to svima koji misle da bi to moglo pomoći Dubrovniku. Sudit ćemo svakome tko bude inzistirao na tome”. Dva tjedna poslije, 6. prosinca izvršen je srpsko-crnogorski divljački i brutalan napad na Dubrovnik, pri čemu je poginuo veliki broj civila i hrvatskih branitelja, ali je Dubrovnik ostao obranjen. Uz Dubrovnik, Osijek je do 5. prosinca ostao u polu-okruženju, što je omogućio agresoru ogromna razaranja. Okupacija Drniša 28. studenog, te neprekidna topnička na Grad Vinkovci, i ostale hrvatske gradove i sela.
Cyrus Vance – ključni posrednik međunarodne zajednice
Potpisivanje ovog sporazuma otvorilo je vrata za dolazak mirovnih snaga UN-a, što se kasnije pokazalo kao veliki neuspjeh Ujedinjenih naroda da zaštiti civile, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
Vance je postao sinonim za međunarodno posredovanje u jugoslavenskoj krizi, zamijenivši tada neučinkovitu Europsku zajednicu kao ključnog igrača.
Članstvo u Ujedinjenim narodima
Hrvatska je pristupila u članstvo Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine, što je označilo povijesni vrhunac međunarodnog priznanja hrvatske državnosti. Ovaj trenutak nije bio samo simbolički pečat suverenosti, već i ključni korak prema afirmaciji Hrvatske na globalnoj političkoj sceni.
Prve godine članstva obilježene su diplomatskim naporima za okončanje agresije na Hrvatsku i povratak okupiranih teritorija mirnom reintegracijom. Tim procesima Hrvatska je osigurala svoju teritorijalnu cjelovitost i ojačala temelje svoje suverenosti.
Ubrzo nakon toga, Hrvatska je počela aktivno sudjelovati u radu ključnih tijela Ujedinjenih naroda, uključujući Vijeće sigurnosti, Vijeće za ljudska prava, Gospodarsko i socijalno vijeće (ECOSOC) te brojne druge komisije i odbore. Kroz ove aktivnosti, hrvatski diplomati su zauzimali važne funkcije, a Hrvatska je stekla ugled zemlje posvećene multilateralnoj suradnji.
Domoljubna pobjeda mudre politike
Iako su neki sporazum doživjeli kao ustupak neprijatelju, povijest je pokazala da je to bio korak u pravom smjeru. Hrvatska je iskoristila predah za jačanje vojne sile i pripremu za konačno oslobađanje okupiranih teritorija.
Ovaj dan, u kojem je diplomatska mudrost nadvladala ratnu agresiju, ostaje simbol snage, odlučnosti i strateške vizije hrvatskog vodstva u borbi za slobodu.
Domovina se gradi srcem, brani mudrošću i čuva hrabrošću.
