Zašto varaždinske vlasti ne žele da se na Spomen ploči s. M. Lipharda (Josipa) Horvat nalazi “Od komunističkih vlasti”.

Što je sporno oko postavljanje Spomen-ploče hrvatskoj mučenici s. Liphard ( Josipi) Horvat ?

Sve je krenulo od zamisli Družbe sestara Milosrdnice da postave Spomen-ploču u znak sjećanje na sestru Liphard i njezinu mučeničku smrt. Sve je bilo uobičajeno. Družba je pokrenula ( sve o svom trošku) davanje suglasnosti od vlasnika kuće i sve je bilo po planu, dok nisu zatražili suglasnost od grada Varaždina.

U dogovoru s obitelji gospodina Eduarda Brumena iz Varaždina, Trenkova ulica 11, i s prečasnim gospodinom Stjepanom Najmanom, župnikom župe svetoga Nikole biskupa u Varaždinu, dogovoren je datum postavljanja spomen-ploče s. Liphardi Josipi Horvat koji je trebao biti u nedjelju 25. lipnja 2023. godine. Otkrivanje spomen-ploče predviđao se u 18 sati u ulici Ognjena Price 18, a nakon toga slavit će se sveta Misa u župnoj crkvi svetoga Nikole biskupa.

Poglavarica Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga – Zagrebu, 4. svibnja 2023. godine, u pismu gradonačelniku Nevenu Bosilju, pošto je dobila sve potrebne suglasnosti i odredili datum za postavljanje Spomen-ploče, od Grada je zatražila potrebne suglasnosti i dopuštenja da se do određenog datuma dobiju potrebne dozvole. Odgovor iz grada stigao je 18. svibnja u kojem stoji; kako bi mogli nastaviti s postupkom izdavanja suglasnosti ljubazno molimo da iz teksta, koji bi bio na spomen-ploči, izbrišete riječi  … OD KOMUNISTIČKE VLASTI. te da taj dio teksta završi riječima I BAČENA U JAMU „JAZOVKA.“ i nastavi se tekstom kako je već navedeno. S obrazloženjem Marijana Bakulića, dipl. iur. zamjenika pročelnika Upravnog odjela za gradnju i komunalno gospodarstvo u Gradu Varaždinu, želi izbjeći nepotrebne političke konotacije, koje bi mogle lokalnu javnost polarizirati,  ističući riječi kojim se označava vlast, partija, društveni poredak i sl. a naročito, kao u ovom slučaju, kada se želi odati počast i sjenčanje na žrtvu,  časnu sestru koja je u razdoblju od 1902. godine do 1926. godine živjela u kući koja je nekad bila na mjestu kuće na kojoj se želi postaviti spomen ploča.

U završnici pisma Bakulić navodi kako će Grad ukoliko prihvate njihov mali zahtjev, spremni smo nastaviti s postupkom na uobičajeni način i to tako (kako i inače to radimo) da tražimo mišljenje struke, što znači da kad dobijemo Vaše očitovanje,  zatražiti ćemo očitovanje Varaždinskog Gradskog muzeja i Državnog arhiva u Varaždinu.

Nakon toga, ovisno o Vašem stavu i mišljenju struke gradonačelnik će donijeti Zaključak o Vašem zahtjevu.

Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga 23. svibnja poslali su odgovor u kojem su naveli kako ne mogu prihvatiti zahtjev da se sa Spomen ploče obriše sporan tekst “Od komunističke vlasti.” i zatražile objašnjenje  koja bi to točno pravna norma bila povrijeđena spominjanjem komunističkih vlasti ili komunističkog režima?

Koliko shvaćamo iz Vašeg odgovora, jedini razlog zbog kojeg bi nam Grad Varaždin mogao uskratiti suglasnost na postavljanje spomen ploče je isključivo spomen komunističkog režima kao odgovornog za stradanje časne sestre Lipharde, Josipe Horvat. To ne može biti opravdan razlog, upravo imajući u vidu da i Hrvatski sabor, i Vijeće Europe i Europski parlament izrijekom osuđuju sve komunističke režime u Europi, a pogotovo sve zločine za koje su ti režimi odgovorni.

Grad Varaždin, odnosno gradonačelnik Bosilj u novom odgovoru 29. svibnja, obavijestio je Družbu sestara milosrdnice kako grad ostaje kod prijedloga i stava i da se postupak za izdavanje suglasnosti neće voditi dok se ne ukloni sporan tekst sa Spomen ploče.

Dakle, gradonačelniku grada Varaždina, dr. sc. Nevenu Bosilju osobno smeta natpis “od komunističke vlasti” te ne želi da se predmet uputi u proceduru za izdavanje suglasnosti za njeno postavljanje.

Za pravni odgovor upitao sam odvjetnicu Morisu Mikić koja je dala svoje pravno mišljenje;

Nakon što sam proučila dokumentaciju koju ste mi poslali, zapravo korespondenciju između, s jedne strane Družbe sestara milosrdnica iz Zagreba i, s druge strane, Grada Varaždina, mogu zaključiti da je postupanjem Marijana Bakulića, dipl. iur. zamjenika pročelnika Upravnog odjela za gradnju i komunalno gospodarstvo u Gradu Varaždinu, pa time i gradonačelnika Nevena Bosilja, došlo do povrede temeljnih načela ustavnog poretka, smisla i koncepta postojanja pravne države i vladavine prava, prava na pristup nadležnome tijelu, prava na meritornu odluku, odnosno povrede pravne sigurnosti zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

Temeljno načelo postupanja u upravnom postupku, odnosno, u svakom postupku čiji je predmet odluka o pojedinačnim ili općim pravima i interesima je načelo zakonitosti, koje glasi “u upravnom sporu sud odlučuje na temelju Ustava i zakona”.

Iz dokumentacije koju sam proučila nedvojbeno proizlazi da odluka gradonačelnika Grada Varaždina u kojoj navodi da Grad Varaždin, odnosno on osobno, nije spreman voditi postupak radi izdavanja suglasnosti za postavljanje spomen ploče, nije utemeljen na Ustavu i zakonu, već na njegovom osobnom stavu i političkom mišljenju, a čime je povrijeđeno načelo zakonitosti. 

Zakon o općem upravnom postupku uređuje pravila na temelju kojih tijela državne uprave i druga državna tijela, a to uključuje i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te javnopravna tijela, u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona, postupaju i rješavaju u upravnim stvarima. Svojim postupanjem, odnosno odbijanjem postupanja Grad Varaždin, kao tijelo lokalne samouprave odbilo je odlučiti o zahtjevu Družbe sestara milosrdnica iz Zagreba kojim su zatražile izdavanje suglasnosti za postavljanje spomen-ploče na obiteljsku rodnu kuću s. Lipharde  Josipe Horvat.

Nakon što je Gradu Varaždinu podnesen zahtjev, grad je putem Marijana Bakulića, dipl. iur. zamjenika pročelnika Upravnog odjela za gradnju ikomunalno gospodarstvo u Gradu Varaždinu istima dostavio dopis kojim ljubazno moli: ” da se iz teksta, koji bi bio na spomen-ploči, izbrišu riječi  … OD KOMUNISTIČKE VLASTI. te da taj dio teksta završi riječima I BAČENA U JAMU „JAZOVKA.“ 

Nakon što su podnositeljice zahtjeva dostavile svoje očitovanje da ne smatraju opravdanim brisati sa spomen-ploče naznačene riječi, zaprimile su dopis gradonačelnika u kojemu se navodi da isti odbija njihov zahtjev uputiti u proceduru za izdavanje suglasnosti za postavljanje spomen-ploče. Dakle, Grad Varaždin odbijaa odlučiti o pitanju i u postupku za koji je nadležan.

Ovakvo postupanje Grada Varždina predstavlja postupanje koje je poznato pod nazivom “šutnja uprave”, a riječ je o pravnoj situaciji kada nadležno upravno tijelo ili tijelo lokalne samouprave odbija odlučiti o pravnoj stvari za koju je nadležno.

Zakon o upravnom postupku predvidio je ovakvu pravnu situaciju, te je u cilju sprječavanja nepostupanja upravnog tijela po određenom zahtjevu predvidio alternativni mehanizam pravne zaštite podnositelja zahtjeva.

Kako bi se spriječilo nepostupanje upravnog tijela po određenom zahtjevu o kojem treba donijeti rješenje, odnosno neki drugi akt, službena osoba (definirana člankom 1. ZUOP-a) je u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke dužna rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, a kada se radi o slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke tada taj rok iznosi 60 dana.  (članak 101 ZOUP-a). Dakle, Grad Varaždin bio je dužan odlučiti o zahtjevu u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

U ovom slučaju po procjeni samoga gradonačelnika zahtjev nije i neće biti upućen u pravnu proceduru.

Zakon  predviđa dva različita pravna puta pravne zaštite i to ovisno o tome da li je odluka prvostupanjskog tijela pod nadzorom nekog drugostupanjskog tijela ili nije. Ukoliko Grad Varaždin u zakonom predviđenom roku ne donese odluku o zahtjevu, odnosno ukoliko ne odluči pozitivno ili negativno o zahtjevu, kao što je za sada razvidno, jer gradonačelnik jasno poručuje da zahtjev neće uputiti u pravnu proceduru, podnositeljice zahtjeva imaju pravo podnijeti tužbu nadležnom Upravnom sudu ili žalbu drugostupanjskom tijelu, te tražiti meritorno odlučivanje o svom zahtjevu.

Grad Varaždin bio je dužan odlučiti o zahtjevu, pa čak, možda i negativno, no nema ovlast bez valjanog pravnog uporišta odbiti donijeti odluku za donošenje koje je nadležan.

Temelj postupanja u upravnom postupku je načelo zakonitosti, tako da javnopravno tijelo, u ovom slučaju Grad Varaždin, rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti. Grad Varaždin odbio je donijeti odluku bez da je to mogao pravno obrazložiti. Čak i kada je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. (članak 5. ZOUP-a). Odluka Grada ne može se temeljiti na osobnom političkom uvjerenju gradonačelnika, već je Grad dužan odluku obrazložiti pravnim razlozima.

Pred Družbom sestara milosrdnica je pravna borba pred Upravnim sudom, a moguće i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te vjerujem da će ishod iste biti pozitivan imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu jer je pravo svake fizičke i pravne osobe da može podnijeti USRH-u ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, a protiv kojih je iscrpljen sav pravni put, postoji to isto pravo podnošenja ustavne tužbe i u slučaju da se nedonošenjem akta u razumnom roku grubo vrijeđaju ustavna prava ili slobode i da bi nepokretanjem postupka za podnositelja tužbe mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice. (članak 62. i 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, NN 99/99., 29/02., 49/02.)

Sestra M. Lipharda (Josipa) Horvat rođena je u Varaždinu 6. ožujka 1902. godine od roditelja oca Ljudevita i majke Rozalije rođene Cafuta. Krštena je u crkvi Sv. Nikole u Varaždinu. O njenom djetinjstvu i školovanju ne znamo mnogo, ali o marljivosti i daru djevojke Josipe postoji potvrda na kojoj stoji zapisano:

SVJEDODŽBA
Ja niže potpisani ovime potvrđujem, da je gospojica Josipa Horvat iz Varaždina kao krojačica (Zuschneiderin) svih vrsta muškog i ženskog rublja, od 1. studena 1922. do 15. studena 1926.- kod mene namještena bila, te si je u ovo vrijeme, kraj njezine spretnosti, radinosti i poštenja, moje najveće zadovoljstvo stekla, tako da ju danas nakon svojevoljnoga istupa svakome kao urednu i vrijednu radovnicu najbolje preporučiti mogu.
Varaždin, dne 15. studena 1926.

(U svojeručnom potpisu ulijevo nakošenoga gotičkoga rukopisa stoji ime majstora): Marko Schönwald.

Dakle, vjerojatno nakon osnovne škole djevojka se primila lijepoga zanata i spretnih ruku marljivo radila da postigne neko zanimanje. Učenje je trajalo četiri godine što se u ono vrijeme smatralo potrebnim da netko stekne pravo na majstorsko zvanje.

Odluku da postane časna sestra donijela je vjerojatno tijekom školovanja kod majstora krojača, jer već za petnaest dana od završetka učenja prijavila se na porti samostana sestara milosrdnica u Zagrebu i izjavila želju da stupi u red. U arhivskom zapisu Družbe stoji njen redni broj: 3233. a struka glavna: švelja. Prve zavjete položila je 21. prosinca 1928., a doživotne zavjete 21. studenoga 1932. godine.

Djelovala je u Kući matici sve do 30. kolovoza 1929. kada je Družba šalje u Zemun u bolnicu sestara milosrdnica. Potom je od 21. siječnja 1930. radila također u bolnici u Kovinu sve do pred Božić 1931. kada 21. prosinca dolazi u bolnicu Vrapče u Zagrebu.

Netko je u Kroniku Družbe zapisao posebno o sestri Liphardi da je bila švelja i u samostanu. …»Ali spretna i darovita sestra snalazila se lako i na području svih drugih poslova. Bila je sjajna tkalja, koja uresuje tkanje biranim uzorcima. U Vrapču vodi nadalje nadzor nad pletivom i kod bolesnika okušala je svoje sile. Istresla je svoju ljubav na bolesnike. Bila je uistinu radnica bez para, puna poleta i mara. Iskoristila je svaki časak vremena, pa je nadamo se, dala Bogu lako račun kako ga je upotrijebila. Uz posao nije zanemarivala molitvu ni druge redovničke vježbe. Za sve je ona našla vremena pa i za pjevanje. Pjevala je dobro i rado pa je pjevanjem i sviranjem uzveličavala službu Božju u našoj kapeli. Bila je ona uistinu lijepa duša koja se je iskrenom pobožnošću i točnim vršenjem dužnosti što ih je svaki dan posvećivala dobrom nakanom, sve više primicala Bogu. Bila joj je prirođena neka fina uglađenost ljubaznom dobrotom i uslužnošću, pa su je svi voljeli i gospoda liječnici i sestre«.

Mnogo je puta etnografski ručni rad naših žena sa sela oduševljavao na izložbama. Mašta vitičastoga ukrasa na odjeći, raskoš kolorita, uzorci fitomorfni i zoomorfni, profinjeno čipkasto tkanje i mnoštvo drugih uresa, iznova je dokazivalo duboko estetsko korijenje ljepote koja je i danas vidljiva u hrvatskim narodnim nošnjama. Po urednosti, čistoći i ljepoti ručnih radova uvijek su se isticale i časne sestre, a u našem slučaju sestra Lipharda. Darovitost za tu likovnu estetiku donijela je sa sobom u milosrdnice i uz to se bavila i teškim poslom bolničarke. Posjedovala je snagu duha i ljepotu duše. Takvo biće još snažnije mora osjetiti tragiku koja je vladala u Drugom svjetskom ratu.

Dolazak »osloboditelja« postao je martirij za hrvatski narod čiji obrisi se tada nisu mogli ni naslutiti. Ni danas ne postoji potpuna pravna volja za otkrivanje istine komunističkih zločina. Ispisana su mnoga znanstvena djela i potvrđena dokaznim materijalom, ali nema političke volje za sudskim postupcima.

A sestra kroničarka ovako opisuje upad OZNE, tajne komunističke policije, koja je imala zadatak da »likvidira« sve hrvatsko i katoličko, u Vrapču.

»Partizani, tj. OZNA, tada su dovodili ranjenike – hrvatske vojnike, ubijali ih, davili i klali u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice. Sestre su to, a među njima i sestra Lipharda, na svoju nesreću vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, tj. načina na koji su ´očistili´ bolnicu od zarobljenih hrvatskih ranjenika, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre, među njima i s. Liphardu. To je bio razlog njihove strašne smrti«.

U monografiji Sestre milosrdnice, 1(1996.) postoji tek jedna rečenica o trima velikim mučenicama koje su završile u Jazovki: »U noći 15. svibnja 1945. godine, tri sestre: s. Geralda Jakob, s. Konstancija Mesar i s. Lipharda Horvat odvedene su u nepoznatom pravcu i nikada se više o njima nije moglo ništa doznati…«.

Neka draga kroničarska duša sa sjetom se prisjećala tih mučenica i zapisala o sestri Liphardi: »Ali usred najintenzivnijega rada stigao je poziv Gospodinov: – Uzmi križ svoj i pođi sa mnom!

• Kamo?
• Na Golgotu! Dočekat ću te na njenom vrhuncu i uzeti sa sobom. Kad je to bilo? Gdje? Kako? Možda će nam otkriti istom vječnost… Ovo nekoliko redaka neka ti je na uspomenu i zahvalu za tvoju nesebičnost i požrtvovnost u radu, za ljubav kojom si uzdisala i krijepila i naš duh, jačala i naše sile. Mir i pokoj tvojoj duši«.

Protekle su godine i desetljeća u šutnji i strahu da bi se tek 1989. prvi put pri izjavama speleologa počelo pisati o posmrtnim ostatcima u Jazovki. Danas se zna da postoje dvije Jazovke. Jedna na uzvisini u razini žumberačkoga sela Sošice, a druga se nalazi podno brijega pomno zasađena i obrasla u gusto raslinje, jer svjedoci za ovu drugu Jazovku još nisu objavili njen položaj i nitko nije otpočeo ekshumaciju.

Na gornju otkrivenu Jazovku danas hodočaste mnogi domoljubi i potomci žrtava, ali ekshumacije nisu u potpunosti provedene, a možda se ni ne će moći. Ekshumirano je nedavno oko 800 posmrtnih ostataka. Oni koji su tih dana 1945. živjeli u Sošicama svjedočili su o sukrvavoj vodi koja je istjecala ispod uzvisine, o noćnim dolascima kamiona i zabranama gledanja. Prozori kuća na rubu šume uz put koji vodi na Jazovku bili su zakucani daskama po naredbi OZNE.

Svjedoci su nakon slobodnih izbora u novoj nezavisnoj Republici Hrvatskoj napokon pomalo otkrivali veo sa zločina i prvi javni napis donose novine »Vjesnik« od 30. lipnja 1990. godine. Govore o jezivom otkriću masovne kosturnice u jami Jazovka. Iz stravičnih ispovijesti svjedoka – većinom očevidaca – u ponoru je završilo možda i tisuću žrtava. Potom se u »Vjesniku« od 2. srpnja 1990. pojavila rubrika s napisom: »I časna sestra bačena u jamu. Jedan svjedok ispričao nam je da je i jedna njegova rođakinja koja se u službenim dokumentima vodi kao nestala, prema informacijama koje su došle do obitelji, završila u Jazovki. Ona je bila časna sestra koja je kao bolničarka radila u vrapčanskoj bolnici. S dvije kolegice odvedena je u Žumberak gdje joj se trag zameo. Od osobe iz toga kraja obitelj je doznala da je bačena u jamu«.

U Kronici Družbe stoga piše: »Ovo bi moglo biti – nakon 45 godina – otkriće gdje su našle grob te naše sestre. I mi Sestre milosrdnice, Zagreb, Frankopanska 17, željele bismo čuti neko bliže svjedočanstvo o tim našim sestrama. Preporučujemo se »svjedoku« i osobi iz toga kraja koja je obavijestila obitelj« jedne od žrtava, a koje navodi »Vjesnik«. S mnogo vjerojatnosti u istom masovnom grobu počiva i sestra Blanda Stipetić koja je 29. lipnja 1945. odvedena iz Vinogradske bolnice. Prema obavijesti Vojnog suda komande grada Zagreba osuda na smrt strijeljanjem izvršena je 30. lipnja 1945. godine«.
»Prema običaju u redovničkim zajednicama svakoga se dana sjećamo sestara koje su kroz naš 145 godišnji hod preminule upravo toga dana u godini. Tako su pod datumom 15. lipnja zapisana i svake se godine čitaju tri imena a sjećanje na njih prati tajnovito šaputanje: ´odvedene, nestale´! Kako se o njima nije nikada ništa saznalo, uvedene su naknadno pod tim datumom 15. lipnja 1945. – u popis pokojnih sestara… O zbivanjima iz tog vremena imamo veoma malo, gotovo ništa zapisano; tek pokoji datum, kratka – više puta nejasna napomena. Svuda se odražava strah koji je i u široj javnosti sve držao u tajnosti toliki niz godina«. Iz Kronike Družbe.

Još se u Kronici Družbe dodaje: »Ovo bi bilo otkriće nakon 45 godina: gdje su našle grob naše drage sestre – otkriće žalosno i sveto, koje neka nam bude poticaj da se molimo za njih i još više njima – mučenicama i svima koji su doživjeli istu sudbinu. Svi su oni sada u Bogu, svi su oni sada s Bogom. Treba vjerovati da su i ti desetci tisuća kostiju zalog uskrsnuća i slobode koju uživamo«.

Nedavno, u godini 2019., javila se ženska osoba predsjedniku Žrtvoslovnoga hrvatskoga društva i željela svjedočiti o drugoj, donjoj, jami Jazovki. Nakon kontakta povukla se u strahu: noću su oko njene kuće obilazili i dovikivali neki ljudi, a neki su je otvoreno opomenuli da ne priča okolo što je saznala od oca kao izravnoga svjedoka zločina iz 1945. Ona je tada imala petnaest godina.

I danas su mnoga usta zapečaćena, strahovi još nisu iščeznuli, a zavjese su spuštene i kapci na prozorima zatvoreni. Pa ipak, nakon tolikih desetljeća upravo su ekshumirani posmrtni ostatci žrtava i možemo se nadati da će možda među njima pronaći i one naših časnih sestara. Puteljak kojim su žrtve vođene do jame postao je Križni put i mjesto zla pretvorilo se u sveto mjesto. Bog naš svemogući zauzdao je demone kao što bijaše i nerečeno.