Na današnji dan 1991. godine, bilo je već osjetno da je Vukovar slomljen. Mnogi dobrovoljci iz cijele Hrvatske negodovali su i tražili način da se prebace u obranu Vukovara. Tako su i postrojbe HOS-a, želeći ići u pomoć obrani Vukovara, zaustavljeni i zatvoreni u Crvenoj vojarni, u Osijeku.
Vodstvo opkoljenog Vukovara zatražilo je Paraginu pomoć 13. studenog 1991. godine, a Paraga iz Zagreba šalje 200 vojnika HOS-a pod zapovjedništvom bojnika Eugena Meindorfera u pomoć opkoljenom Vukovaru. Međutim, u Vinkovcima ih je zaustavio tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Tomislav Merčep. Poslao ih je u Osijek gdje su bili zatvoreni u Crvenoj vojarni. Ministar obrane general Martin Špegelj, 16. studenog izvršava smotru te jedinice i naređuje Merčepu proboj prema Vukovaru, smjerom Nuštar-Bogdanovci, kako bi se bar pučanstvo spasilo kad se grad ne bude moglo više braniti. Merčep je odbio izvršiti proboj pod izgovorom: „Kukuruzi su puni mina, a i nisam siguran da mi Dedaković ne bi pucao u leđa”. HOS-ovci nisu bili pušteni u obranu Vukovara te grad dva dana kasnije zauzimaju srpske postrojbe.
Ratni reporter i novinar radio Vukovara, Siniša Glavašević, smatrao je da se Vukovaru moglo pomoći, te je pred sami pad grada, poslao Optužnicu :
Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode.
Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.
Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.
Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada je Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike.
Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za izdaju.
Optužujem vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.
Optužujem vas zato što ste svojim zločinačkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca.
Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadana ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Optužujem vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt.
Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.
Optužujem vas, gospodo, za smrt Vukovara.
Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dano na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Zavaravate se ako mislite da će te vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da će te u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da će te do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
Ratni reporter Siniša Glavašević
Pitanja ima dosta, a ono najvažnije je, zašto je Vukovar morao pasti ?
15 x M-84 = 6.000.000 dolara + tajne provizije
Kada se priča o krvavom Vukovaru, a tako i pomoći obrani Vukovara, valja spomenuti i povlačenje 15 tenkova M-84 s područja istočne Hrvatske, koja je zasigurno mogla pomoći obrani Vukovara a tako i drugih krajeva poslije pada Vukovara. Za tu isporuku tenkova u dogovoru s JNA, koje su Hrvatske snage preko Rijeke otpremile za Bar kako bi bile prodane Kuvajtu, po ugovoru koji je Jugoslavija s tom zemljom sklopila prije rata.
Antun Milović, direktor “Đure Đakovića”
Za taj posao naša je tvrtka dobila šest milijuna dolara, kolika je bila ukupna provizija za svih 15 tenkova. Ne znam zašto su povučeni u vrijeme borbi, to biste trebali pitati vojsku, no cjelokupna dokumentacija o tim tenkovima postoji danas u “Đuri Đakoviću”.
“Nema sumnje da je tadašnji državni vrh, pri čemu mislim na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, dao zeleno svjetlo za realizaciju tog posla. Naravno, tu su bili i neki koji su imali izravni financijski interes. Došlo je vrijeme da se taj slučaj istraži. Nažalost, zbog tadašnjih okolnosti, ja nisam mogao istražiti cijeli slučaj . Znam da su neki od tenkova još u listopadu 1991. povučeni iz 108. slavonsko-brodske brigade HV-a koja je bila stacionirana u istočnoj Slavoniji prema Vukovaru. U tvornici “Đuro Đaković” je bilo i nekoliko novih tek sklopljenih tenkova koji, iz sasvim očitih razloga, nikada nisu ugledali vukovarsko ratište. Znam da su obojeni u specijalnu žutu, pustinjsku boju” – kaže više puta odlikovani zapovjednik za zajednohrvatska.
Četiri dana nakon pada Vukovara, 22. studenog 1991. godine, vodstvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković su bili uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan. Paraga je u zatvoru započeo štrajk glađu. Uhićenje Dobroslava Parage i njegovih kolega izaziva veliki prosvjed hrvatskih građana na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Novoosnovana „Komisija za Vukovar” pod vodstvom Josipa Manolića proglašava Paragu i Dedakovića krivcima za pad Vukovara te ih optužuje za navodno djelovanje za Kontraobavještajnu službu JNA, te kako su navodno pripravljali napad na Banske dvore. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca donosi rješenje kojom su sve optužbe protiv Parage i Dedakovića odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u. Paraga ga ubrzo imenuje Glavnim inspektorom HOS-a.
Nakon što je 23. studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske. 13. siječnja 1992. godine, sve postrojbe HOS-a su dobile zapovijed o pripajanju Hrvatskoj vojsci. Taj postupak je u najvećoj mjeri završen do ožujka iste godine. Hrvatska vojska je preuzela logore za vježbu HOS-ovaca. Neke jedinice HOS-a su zadržale službenu samostalnost do 1993., ali kao dio Hrvatske vojske. No neke jedinice HOS-a prelaze u Bosnu i Hercegovinu, jer su i tamo započeli sukobi Srba i JNA s jedne strane, te Hrvata i bosanskih muslimana s druge strane.
Od Vinkovaca sve do Vukovara u okruženju na jedinstvenom ratištu Operativne zone Vinkovci-Vukovar-Županja ratovalo je u jesen 1991. više od osam stotina (800) pripadnika dragovoljačkih postrojbi HOS-a kojima je vrhovni zapovjednik Dobroslav Paraga zapovijedio da ne smiju po cijenu života odstupiti sa svojih borbenih položaja.– stoji na portalu hsp1861.

Također, na današnji dan 13. studenog 1991. godine, iz vojarne u Jastrebarskom, nakon pregovora s predsjednikom Jastrebarske Općine Branimir Pasecky i zapovjednikom garnizona u Jastrebarskom, potpukovnik Radomir Tačić , kolona s više od 200 vozila, napustilo je vojarnu, nešto ranije, i skladište naoružanja u šumi Murat . Rastanak dvojice ključnih osoba uslijedio je zagrljajem i poljupcem po Srpskim običajem.