Damir Vidaković, rođen je u Vukovaru 1975. godine gdje je živio je s mlađim bratom Davorom i roditeljima majkom Jakoslavom i ocem Matom, u vukovarskom naselju Lužac. Roditelji su radili u Borovu i do rata su imali jedan miran i skladan život. Damir se, kao svaki dječak tih godina, bavio sportom, nogometom i košarkom.
Damir priča kako je to bilo 1991. godine i što je presudilo da se kako maloljetnik priključi obrani Vukovara.
“Najranije sjećanje iz Domovinskog rata mi je još od 2. svibnja. 1991., kad su u Borovu Selu poginuli hrvatski redarstvenici, to mi je najranije sjećanje i toga se sjećam. Nisam bio tamo, ali se sjećam tog vremena, jer mi je to vrijeme i presudilo da se i sam priključim u obranu grada“.
Damirovo sjećanje veže i dalje, tijekom svibnja i lipnja 1991. godine kada su se po ulicama grada Vukovara događali incidenti, odnosno, pobunjeni Srbi pravili su barikade i punktove iz kojih su provocirali i pucali. Tada je on tek završio 1. razred srednje škole i napunio 15 godina. Pošto njegova obitelj nije htjela napustiti svoj dom, priključili su se u pričuvni sastav policije, tako je učinio i maloljetni Damir, jer nije htio napustiti svoju obitelj i svoj dom.
“Odmah nakon masakra u Borovo selu, uslijedili su provokacije pobunjenih Srba po ulicama Grada, a u većinskom dijelu, u naseljima gdje su bili u većini, pravili su punktove iz kojih su pucali i provocirali. Nakon toga, moj otac, stric i uglavnom sva rodbina, priključila se u pričuvni sastav policije MUP-a, a ja se priključujem s datumom 1. srpnja 1991. godine“
“Moji roditelji nisu htjeli napustiti svoj dom, jer su teško radili za tu kuću. Bili su vezani za kuću tako da smo svi ostali. Kad smo ostali tu, ostali smo svi. Manje-više ‘ko je mogao, uzeo je puške i branio je grad.
U početku smo držali straže po ulicama a kasnije smo imali punkt na kraju izlaza iz Vukovara. Vojska se stacionirala na zaobilaznici i prvo što je bilo da su oni pucali po nama, a mi smo pucali po njima, bili smo u naselju Lužac, na izlazu iz Vukovara. Pucali su s brda, a onda su počeli i granatirati po gradu i po nama.
” Sjećam se da smo zarobili dva vojnika, tenkista, a zarobili smo ih u ničijoj zoni. Poslije su se ti dečki priključili u obranu s nama, mislim da su nastavili voziti tenk kojeg smo zarobili.”, prisjeća se Damir Vidaković.
Damiru se gube dani, jer od kolovoza, svaki dan je bilo isto; teška granatiranja, pucnjave, napadi .. ranjeni, poginuli ..svakim danom isto. Damir se prisjeća jednog događaja početkom Bitke za Vukovar,” Pokušali su zauzeti naselje Lužac, ali smo ga mi obranili, a oni su pobjegli. Tada je poginuo jedan čovjek, bio je legionar, mislim da se zvao Ante. “
“Najteže je bio kada su srpski pobunjenici dobili pojačanje dobrovoljaca iz Srbije, onda su napadi bili jači. Zatim, kada grad steže sve veći obruč, a na nas kreću sve ozbiljniji napadi, tako sve do pada Lušca 2. studenog 1991. “
Damir Vidaković, tada prekaljeni vojnik, star 15 i pol godina, sjeća se pada i okupacije svoga naselja, te i sloma obrane Vukovara. Po njegovom sjećanju, Damir navodi da je napad na Lužac započeo 2. studenog 1991. godine, oko 5 sati, kada su zrakoplovi JNA nadlijetali i raketirali njihove položaje, zatim, uslijedilo je bombardiranje, a onda i pješačko-tenkovski napad.
“Prije napada na Lužac, napravili su pontonski most preko Vuke. Napali su, prvo avion u 5 sati ujutro nas je bombardirao, a onda su pješadija sa tenkovima krenula, dva-tri tenka su ostavili, gađali svaku kuću po kuću i tako da…ne znam kol’ko je njih bilo. Nekih 20 transportera i tenkova je prešlo, plus arkanovci, Arkan je onda bio tamo. I punkt, po punkt nam je padao i sukobili smo se s njima, pucali jedni prema drugima. Tad sam ja bio prvi naletio na njih. S našeg punkta. Onda me zvao, kaže – Dođi na cestu… A nismo znali čiji su, imali su one uniforme maskirne, rekao bih oko sto metara od nas, nismo znali čiji su. Kaže – Izađi na cestu. Reko’ – Neću izaći na cestu. Ja sam bio uz ogradu. Rekao sam – Izađi na cestu. I onda kad je rek’o – Izađi na cestu, raznijet ću te zoljom! onda sam zapucao po njima. Tako da, dok sam ja punio svoje okvire, ovi ostali su iza mene isto ispraznili okvire. Onda je transporter došao. Ovaj drugi punkt je htio da se spojimo. Pa se nismo spojili i na kraju smo se povukli”, prisjeća se Damir.
I nakon 32. godine je teško, sjeća se Damir Vidaković, samog pada Vukovara, te konfuzije koja je vladala između mještana, gardista, policajaca .. Damir je trebao u proboj, zajedno sa svojim ocem, ali ipak nisu uspjeli, otac je otišao sam u proboj, a Damir je 17. studenog otišao u Vukovarsku bolnicu, smatrajući da ga neće nitko dirati. Kada je stigao u bolnicu, već tada je bolnica bila prepuna ljudi, uglavnom ranjenika i civila. Bio je jedan krevet u hodniku na kojem je Damir sa svoja dva kolege odspavao. Sutra dan, 18. studenog stigla je JNA i počeli su ih odvoditi. Ipak, u bolnici je pronašao brata i majku te su ih JNA vojnici odveli u Velepromet.
Kada su nas dovezli u Velepromet, počeli su nas popisivati i odvajati, mlađe od 15 godina, žene i starije civile na jednu stranu, a muškarce i one starije od 15 godina na drugu stranu. Ja sam uspio preći u skupinu gdje su civili i nas nisu dirali. Ali bilo je strašno gledati sve one odbačene torbe na jednoj vrpi, pitao sam se, gdje li su ti ljudi, da li su svi streljani? Čuli su se rafali, vriske i jauci iz susjednih prostorija. Sve je to trajalo dok nas nisu stavili u autobuse i prevezli u Mitrovicu, tamo smo boravili dva dana, pa preko Šamca u Đakovo, pa u Zagreb. U Zagrebu smo bili jedno vrijeme pa smo otišli u Istru.
U Istri je Damir nastavio školovanje i završio je za Poljoprivrednog tehničara biljne proizvodnje. Liječi se preko 20- godina po PTSP-u i pokušao zaboraviti te strašne događaje. I danas se prisjeća svoga bratića Antonija Vidakovića koji je poginuo sa 16 godina i njegovom prijatelja Josipa Bandića koji je imao 15 godina.
“Uvijek smo bili zajedno, a eto tad kad smo pokušali odbit’ napad, vratit’ se nazad, a oni su se trebali povuć’ na drugu stranu, ja nisam htio ići s njima, otišao sam na drugu stranu i oni su uletili u zasjedu i sve su ih pobili. Znači, šta nisu odmah’ pobili kasnije su… kasnije su ih strijeljali.“
Antonijo Vidaković i Josip Bandić bili su maloljetni branitelji Lušca, a kada je Lužac padao, nisu ga htjeli napustiti. Bili su u skupini branitelja i civila koje je zarobila Arkanova garda, neki su streljani odmah, a ostali su streljani nešto kasnije, nakon što su ih mučili. Od skupine od oko 20 mladića – branitelja samo je dvoje uspjelo pobjeći.
Damir je danas umirovljen, s HRVI. Ono što je problem u našoj državi i društvu je nepravilno vrednovanje utjecaja rata i ratnih trauma na nastavak života njega i drugih mladića koji su kao dječaci branili domovinu i svoje tinejđerske dane nisu provodili na igralištima i u disco klubovima, već s puškom u ruci na ratištu. Utjecaj rata i ratne traume nije jednak za odraslu osobu i za dijete. Odrasla osoba koja zdrava uđe u traumatske ratne događaje ima značajno veće šanse da te događaje i traume velikim dijelom potisne i prebrodi, te nastavi u nekom dijelu normalan život. No, drugačija je situacija kada takvim traumatskim događajima bude izloženo dijete u svojoj 15.-estoj godina. Način na koji se vrednuje utjecaj traume na invalidnost je nepošten i znanstveno i zdravstveno neutemeljen, jer je nelogično da mu je priznata civilna invalidnost u iznosu od 50 % iako nikada nije imao nikakvih civilnih zdravstvenih problema. Svi zdravstveni problemi i to kako fizičke, tako i psihičke prirode u stopostotnom iznosu potječu od ratne traume. Nejasno je onda zbog čega to na taj način nije priznato u službenoj dokumentaciji.
Unatoč navedenoj nepravdi poslijeratnog društva u cjelini, Damir je svoj mir i zadovoljstvo pronašao u svojoj obitelji i uzgoju cvijeća.
