Na današnji dan poginuo je Velimir Đerek Sokol. Saznajte kako je imotski dragovoljac zagrebački luksuz zamijenio vukovarskim rovom i postao legenda.
Jesen u Vukovaru uvijek nosi neku specifičnu, tešku maglu. Za one koji su preživjeli 1991. godinu, svaki list koji padne i svaki vjetar koji zapuše s Dunava budi sjećanja na dane kada su se na ovim ulicama ispisivale najkrvavije, ali i najponosnije stranice hrvatske povijesti. U toj povjesnici Bitke za Vukovar, četvrt Sajmište zauzima posebno, gotovo zastrašujuće mjesto. Bila je to najkrvavija i taktički najzahtjevnija točka obrane grada. Zbog svoje neposredne blizine do zuba naoružanoj vojarni Jugoslavenske narodne armije i brisane otvorenosti koja je neprijatelju omogućavala kontinuirane, nemilosrdne oklopne i pješačke napade, Sajmište je mjesecima bilo pod stalnim, razornim artiljerijskim udarima.
Za razliku od drugih dijelova grada, gdje se linija fronte mogla lakše uspostaviti i stabilizirati, obrana Sajmišta bila je živi pakao na zemlji. Zahtijevala je mukotrpne ulične borbe prsa o prsa, nerijetko borbe za svaku pojedinu kuću, svaki podrum, dvorište ili raskrižje. Linija se pomicala za nekoliko metara naprijed pa natrag, a tlo je bilo natopljeno krvlju. Od otprilike 970 branitelja koji su prošli kroz vatrene linije Sajmišta, više od tri stotine položilo je svoje živote. U takvim ekstremnim, apokaliptičnim uvjetima, zapovjedni kadar bio je izložen najvećem riziku. Zbog stalne izloženosti snajperskoj i minobacačkoj vatri, zapovjednici su ginuli i izmjenjivali se stravičnom brzinom, a njihova je stopa preživljavanja bila svedena na minimum.
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata pomno je dokumentirao ulogu petorice glavnih zapovjednika obrane Sajmišta, čije sudbine zorno, brutalno iskreno prikazuju sav užas ovog bojišta. Prvi među njima bio je Damjan Samardžić, poznat kao “Veliki Bojler“, koji je zarobljen nakon pada grada, a posljednji put viđen na zloglasnoj Ovčari, nakon čega mu se gubi svaki trag. Naslijedio ga je Petar Kačić, “Srednji Bojler”, koji je unatoč ranjavanju 28. rujna odbio napustiti bojišnicu te je poginuo u borbi 2. listopada. Tragedija njegove obitelji tu nije stala; njegov šesnaestogodišnji sin Igor postao je najmlađa žrtva Ovčare. Nakon Kačića, zapovjedništvo preuzima Velimir Đerek, ratnog imena “Sokol”, o čijem ćemo nevjerojatnom putu i pogibiji od krhotina minobacačke granate 12. listopada danas govoriti. Njegovo mjesto i samo kodno ime “Sokol” preuzeo je Ivan Poljak, borivši se ranjen na štakama sve do svoje pogibije 6. studenoga. Posljednji zapovjednik Sajmišta bio je Josip Tomašić “Osa”, koji je ranjen i zarobljen u proboju 17. studenoga, uspio preživjeti srbijanske logore i preminuti prirodnom smrću godinama kasnije, 2004. godine.
Uloga ovih ljudi nije bila isključivo taktička, vojnička. Oni su bili nešto mnogo više – predstavljali su moralne stupove i neprikosnovene autoritete koji su vlastitim primjerom motivirali postrojbe sastavljene od domaćih Vukovara i dragovoljaca pristiglih iz cijele Hrvatske i dijaspore. Kako to danas u svojim svjedočanstvima naglašava Ivan Anđelić – Doktor, jedan od ključnih branitelja i zamjenika na Sajmištu, mladi ratnici išli su s ovim zapovjednicima u bitke potpuno spremni poginuti. Zašto? Zato što su ti vođe uvijek išli prvi, uvijek ispred svojih vojnika, nikada ne tražeći od drugih ono što sami nisu bili spremni učiniti. U tom i takvom okruženju, Velimir Đerek, naočiti mladić iz Imotske krajine, izgradio je svoj status legendarnog ratnika čije se ime danas izgovara sa strahopoštovanjem.
Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu žrtve i motivaciju Velimira Đereka, moramo se vratiti u njegov mirnodopski život, koji ni po čemu nije upućivao na to da će jednoga dana postati vojni zapovjednik u najkrvavijoj bitci moderne hrvatske povijesti. Rođen je 14. kolovoza 1965. godine u naselju Vinjani Gornji pokraj Imotskog. Bio je najmlađe od troje djece, uz dvije starije sestre, Rajku i Senku. Rano djetinjstvo obilježila mu je teška obiteljska tragedija – smrt oca Ante kada je Velimir imao svega sedam godina, tek što je trebao krenuti u prvi razred osnovne škole. Majka Zorka ostala je samohrana udovica, herojski preuzevši na svoja leđa cjelokupan teret podizanja obitelji u surovim uvjetima dalmatinskog zaleđa.
Gubitak očeve figure u najosjetljivijim godinama nedvojbeno je ubrzao Velimirovo sazrijevanje, usadivši mu dubok osjećaj odgovornosti. Njegova sestra Senka Jelavić često se prisjeća kako je Velimir, kojeg su od milja zvali “Vele”, imao poseban tretman u kući kao jedini muški potomak. Ipak, taj status ga nije razmazio. Bio je poznat kao iznimno samozatajan, miran i beskrajno pristojan dječak za kojeg su govorili da “ni muhu ne bi zgazio”. U Vinjanima se isticao nevjerojatnom vedrinom i društvenošću, redovito pozdravljajući starije susjede s osmijehom koji je razoružavao. Bio je talentiran za glazbu, često je svirao gitaru i harmoniku, a strastveno je pratio nogomet. Obitelj bi do suza nasmijavao imitirajući legendarne prijenose Mladena Delića, raspolažući nevjerojatnim znanjem o igračima Dinama i Hajduka.
Kao i mnogi mladi iz Imotske krajine suočeni s oskudnim ekonomskim prilikama, Velimir nakon škole odlazi u Zagreb. Njegova integracija u urbanu vrevu glavnog grada bila je filmska. Zahvaljujući nevjerojatnoj radnoj etici, zapošljava se u prestižnom, luksuznom hotelu Esplanade. Krenuo je od samog dna, od poslova nosača prtljage, da bi svojom marljivošću, šutljivim radom i urođenom gospodskom pristojnošću zadobio povjerenje uprave te napredovao do rada na recepciji i šefovskih pozicija. Taj sociološki kontekst je ključan za razumijevanje njegove veličine: Velimir Đerek nije bio mladić s margine, bez perspektive, koji bi u ratu tražio izlaz iz besmisla. On je bio uspješan Zagrepčanin imotskih korijena, čovjek s osiguranom egzistencijom, uglednom karijerom i gomilom prijatelja. Upravo taj stravičan kontrast između mramornih holova Esplanade i krvlju natopljenih, blatnjavih rovova Sajmišta čini njegov odlazak u Vukovar jednim od najuzvišenijih primjera čiste, svjesne žrtve.
S eskalacijom agresije na Hrvatsku 1991. godine, sve se mijenja. Već u svibnju Velimir se priključuje Zboru narodne garde. Njegov posljednji posjet rodnom kraju u lipnju te godine nosio je zloguki predznak. Njegova majka Zorka, ispraćajući ga na autobus za Zagreb, primijetila je kako se njezin sin dugo okreće, upijajući pogledom kuću i dvorište, kao da zna da ih gleda posljednji put. Kako bi je poštedio stresa, Velimir je sa sestrama sklopio “plemenitu laž” – majku su uvjerili da je mobiliziran i da na sigurnom čuva zračnu luku Pleso. No, u rujnu, kada je obruč oko Vukovara već bio čeličan, sestre su saznale istinu. Kroz suze, sestra Rajka ga je molila da ne ide u ravnicu gdje “nemaju nikog svog”, sugerirajući mu da se priključi Imotskoj bojni. Njegov odgovor danas je uklesan u antologiju hrvatskog domoljublja: “Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i oni Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike… Sestro, Hrvatska se brani u Vukovaru, jedino i isključivo Vukovar. Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, nego na njezinim granicama!”
Nakon ispovijedi kod svećenika i oproštaja s prijateljima, Velimir Đerek ulazi u opkoljeni Vukovar 27. rujna 1991. kukuruznim putem spasa. Njegov dolazak na Sajmište bio je upečatljiv. Pojavio se u potpuno novoj američkoj maskirnoj odori, s pancirkom i šeširom. Među prljavim, iscrpljenim vukovarskim veteranima, taj je besprijekorni izgled isprva budio sumnju. Držao se povučeno, metodično analizirajući linije, dok nije prišao Ivanu Anđeliću i otkrio mu da je poslan kao osoba od povjerenja ministra obrane Gojka Šuška, zadužen za izravno slanje istinitih informacija u Zagreb. Nakon što je zapovjednik Ivica Arbanas testirao njegovu pancirku ispalivši u nju metak iz puške M15 – koji je s lakoćom probio prsluk – Đerek se suočio sa surovom realnošću. Uzeo je kalašnjikov i brzo se stopio s iskusnim borcima, pokazujući nevjerojatnu hrabrost i bistrinu.
Kada je početkom listopada u stravičnom napadu poginuo Petar Kačić, Ivica Arbanas i Ivan Anđelić prepoznaju Đerekov autoritet i predaju mu Motorolu. Đerek sebi dodjeljuje kodno ime “Sokol”. Njegovo vođenje Sajmišta obilježila je briljantna upotreba psihološkog ratovanja. Slušajući četničke provokacije preko nezaštićenih radioveza, Sokol bi samouvjereno uzviknuo: “To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!”. Iako je bio jedini Imoćanin tamo, uz pomoć suborca Miljena Rašića koji bi dovikivao o nastavku prodora prema Širokom Brijegu, stvorio je masovnu paniku u redovima JNA i KOS-a. Agresor je doista povjerovao da su na Sajmište stigle stotine fanatičnih boraca iz Dalmacije i Hercegovine, što je značajno usporilo njihovo napredovanje.
Došao je taj kobni 12. listopad. Oko 13 sati, Đerek je iz štaba nazvao sestru Senku kako bi čestitao rođendan nećakinji. Iako su se u pozadini čule detonacije, majci je ponovio laž da je na sigurnom. Sestri je tiho šapnuo da se mora vratiti poslu i da će se javiti navečer. Nije se javio. U predvečerje, iskoristivši kratko zatišje, skinuo je košulju pokraj bunara na raskrižju Preradovićeve i Duge ulice kako bi se oprao. Krenulo je granatiranje. Na upozorenje suborca Josipa Šijakovića da se sklone, Đerek je s osmijehom odgovorio: “Vidiš da prebacuju, neće oni mene.” Granata je pala neposredno uz njegove noge. Geleri su mu nanijeli strahovite ozljede, smrtonosnu ranu na sljepoočnici i prijelome nogu. Preminuo je u trenu, u 26. godini života, bez jauka, gotovo istovremeno s herojem HOS-a Ivanom Brdarom.
Anđelićev šok bio je toliki da je izjurio na cestu i ispalio tristotinjak metaka prema neprijateljskim položajima dok mu ruka nije izgorjela od cijevi. Kako ne bi odao pad Sokola neprijatelju, Anđelić Motorolu predaje Ivanu Poljaku iz Sinja. “Ivane, Velimir Đerek Sokol je poginuo, od ovog trenutka ti si SOKOL!“, naredio mu je. Poljak je maestralno nastavio imitirati Đerekov glas i fraze na vezi, zapovijedajući obranom na štakama, sve dok i sam nije položio život mjesec dana kasnije. Neprijatelj nikada nije shvatio da je slomio dva Sokola.
Priča o Velimiru Đereku preživjela je mračne godine. Ekshumiran je i službeno identificiran u svibnju 1998., nakon čega je uz najviše vojne počasti pokopan u rodnim Vinjanima, tik uz crkvu sv. Ante. Promaknut je u čin pukovnika Hrvatske vojske, odlikovan najvišim državnim redovima, a lokalno igralište s ponosom nosi njegovo ime. Iako je spomen-ploča postavljena u Vukovaru 2011. godine jednom prilikom vandalski uništena pod okriljem noći 2016. godine, branitelji su je obnovili snažnije no ikad, uz dirljiv govor njegove sestre Rajke, pokazavši da se istina ne može razbiti čekićem.
Naslijeđe imotskog viteza doživjelo je 2025. godine i svoj ultimativni kulturni i povijesni trijumf. Pod redateljskom palicom Eduarda Galića i produkcijom Dominika Galića iz kuće MissArt, svjetlo dana ugledao je dokumentarni film “Sokol – Nezaustavljiv kao sudbina”. Taj je projekt probio sve granice domaće kinematografije. Kako nije postojalo mnogo Đerekovih videozapisa iz ratnog vihora, produkcija je iskoristila najnovije alate umjetne inteligencije za hiperrealistično “oživljavanje” njegova lika unutar igranih scena koje potresno svjedoče o paklu Sajmišta. Film je premijerno prikazan 11. studenoga 2025. u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema, a njegov je uspjeh bio trenutan i golem. Uz distribuciju Duplicato medije, ostvario je najbolje otvaranje jednog hrvatskog dokumentarnog filma u povijesti, okupivši preko 17.360 gledatelja u prvim tjednima, dok je sam trailer pregledan više od četvrt milijuna puta. Ispreplićući vrhunsku tehnologiju s autentičnim svjedočanstvima preživjelih branitelja i sestre Senke, film je učinio ono najvažnije – prenio je istinu novim generacijama, zbog čega ga je i resorno Ministarstvo preporučilo školama.
Danas, kada na obljetnicu njegove smrti u tišini stojimo pred sjećanjem na “imotskog Sokola”, ne prisjećamo se samo jednog vojnika. Prisjećamo se mladića iz Esplanade koji je mramor zamijenio za blato, koji je svoj mirni život položio na žrtvenik domovine i koji nas je zauvijek zadužio podsjetnikom da se granice, sloboda i dostojanstvo brane tamo gdje je najteže. Zauvijek, do vječnosti.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
