Ustaški pukovnik Tomislav Sertić- revizija prošlosti

Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. do danas nije temeljito i objektivno proučeno.

Nezavisna država Hrvatska je bila država koju je stvorio hrvatski narod 1941. godine, koja je nakon okupacije Njemačke iskoristila i prihvatila pakt s Njemačkom i Italijom u okviru Sila osovine.

Do dan danas, nepoznato je većini hrvatskih građana tko su bili zapovjednici hrvatske vojske u NDH. Čitajući razne literature naišao sam na jedan zanimljiv rad Marija Jareba iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. U tom radu, proučavajući arhive iz Hrvatskog povijesnog muzeja, Jareb je istraživao sudbine istaknutih zapovjednika i vojskovođa, među koje spada i ustaški pukovnik i general oružanih snaga Tomislav Sertić.

Tomislav Sertić rodio se u Udbini 21. prosinca 1902. te se kao i mnogi Ličani odlučio za vojni poziv. Stoga je završio vojnu realku u Mariboru te vojnu akademiju u Beogradu. Nakon svršetka školovanja promaknut je u čin poručnika Jugoslavenske vojske 6. rujna 1923. te je nastupio na djelatnu vojnu službu. Dostupni podaci navode na to da je Sertićeva karijera išla ustaljenim tijekom i bez nekih većih problema.

Ipak, 27. kolovoza 1940. tadašnji jugoslavenski major (bojnik) T .. Sertić bježi u Mađarsku da bi na posljetku prešao u Italiju i pridružio se Ustaškom pokretu. T. Sertić je kao hrvatski časnik i domoljub bio nezadovoljan neravnopravnošću Hrvata u jugoslavenskoj vojsci, na što upućuje i kopija molbe Sertićeve rodbine maršalu Titu od 22. lipnja 1945. godine, u kojoj se tvrdilo kako je T. Sertić napustio jugoslavensku vojsku jer je vidio, kako generalska klika, velikosrpske čaršije i politička korupcija truju i rastaču tu vojsku.» U obrazloženju optužnice iz 1945. stoji da je T. Sertić napustivši zemlju došao prvo u Mađarsku, da bi se kasnije prebacio u Italiju te se tvrdi da je stupio «u kontakt sa teroristima Didom Kvaternikom, Mijom Bzikom, Antom Pavelićem i drugima», a u djelatnu ustašku službu stupio je 2. rujna 1940., što se može protumačiti i kao dan kada je došao u doticaj s ustaškim predstavnicima u inozemstvu. Na žalost, iz prikupljenih izvora nije moguće detaljno opisati Sertićevo prebacivanje u inozemstvo. Nesumnjivo je kako je on prije svoga bijega došao do zaključka kako je izlaz u pristupanju Ustaškom pokretu koji je nudio rušenje Jugoslavije i uspostavu nezavisne hrvatske države te posebne hrvatske vojske.

Danas kada imamo slobodnu i neovisnu Državu, već preko 30. godina smatram da je sazrjelo vrijeme da se javno saznaju važne povijesne činjenice o funkcioniranju Nezavisne Države Hrvatske, njenom ustrojstvu, razlozima nastanka, a pogotovo o moralu i načinu postupanja ljudi koji su bili u samom vrhu države i Oružanih snaga. Nije to nikakva revizija povijesti, već iznošenje povijesnih činjenica koje su utemeljene u povijesnim dokumentima, koje su tijekom komunističke vladavine skrivane od javnosti. Na ovaj način se ispravljaju laži koje su nam servirane od strane pobjedničke partizanske vojske u ll. svjetskom ratu, a koja je na taj način zataškavala svoje zločine i nastojala trajno ocrniti taj dio povijesti Hrvatskog naroda.

Jareb je i opisao način predaje T. Sertića i podizanje optužnice 29. kolovoza. 1945. godine od strane javnog tužioca Demokratske Federativne Jugoslavije, ali i njegovu pisano obranu koju postavljam ispod u cijelosti.

Početkom mjeseca svibnja 1941 god. određen sam za zapovjednika ustaške vojnice, koja do tada nije postojala i jednovremeno za zapovjednika prve ustaške pukovnije. U zagrebačkom zboru na dan proglašenja NDH prikupio se je po zapovjedi generala Kvaternika veći broj vojnika, koji su se skrivali po Zagrebu, ustaše i časnici, sa zadatkom prikupljanja oružja, opreme, i hrane što je sve ostalo od jug. vojske koja [je] tada bila u raspadu. Kao zapovjednik zagrebačkog zbora određen je tadašnji direktor zbora Čiri! Čudina [Ćiril Ćudina] koga je Kvatemik imenovao potpukovnikom. Kada sam ja preuzeo prvih dana mjeseca svibnja dužnost zapovjednika pukovnije, već je kao takav u zboru fingirao potpukovnik (?] Krumenacker. U zboru je bio nered. Nije bio organiziran stožer pukovnije, Prije prijema u opće ove dužnosti ja sam izrazio svoje neraspoloženje na više mjesta (kod Artukovića, kod brata Poglavnikova – profesora [Josipa] Pavelića, kod Se1vacija [Servatzya], Moškova, Kvaternika) tvrdeći da je to najveća nesreća za jednu državu, pogotovo mladu, ako ima dvije vojske, jer dvije vojske znače dva glavara država, a dva glavara države znače građanski rat i propast iste. Uzeo sam iz bivše jug. vojske nekoliko oficira, a imao sam namjeru uzeti ih mnogo. Pomoću ovih oficira organizirao sam stožer pukovnije od slijedećih: ustaški pukovnik (?) Magaš, ustaški potpukovnik Marijan Josić, domobranski bojnik Božo Glažar, umirovljeni satnik Branko Medanić (glumac) operni pjevač itd. Do moga dolaska u zboru i obrtnoj školi bilo je već prikupljeno mnogo oružja, opreme, odjeće, obuće, hrane, šećera, kave, čaja itd. U pukovniji koja je bila proglašena od strane generala Kvatemika prvom ustaškom pukovnijom i koja je trebala poslužiti kao poglavnikova garda, odmah je zavladala disharmonija. Bilo je oko I O ustaša povratnika, čina dočasničkog. Ovi ljudi su počeli zapovjedati ·časnicima čina satnika, bojnika i potpukovnika, počeli im spočitavati njihovu službu u jug. vojsci i počeli uzurpirati vlast Ja sam ih pozvao i ukorio zbog uzurpiranja vlasti, govoreći: Vojska počiva na principu hijerarhije. Nemože nigdje u nijednoj vojsci dočasnik kontrolirati časnika i ovom zapovjedati. Vi uzurpirate vlast, stoga će Vas narod zamrziti i ostaviti. Oni su pod vodstvom ustaškog pukovnika [Stipe) Tomčića [Tomičića] otišli poglavniku i tužili me. Tužbe pismene su predali u predsjedništvo vlade, pa se je protiv mene vodio postupak. U isto vrijeme povjerenici glavnog ustaškog stana: Čiro Čudina, [Josip] Drezga i [?) Meniga primili su 8,000.000 dinara, pa su im nestali. Ja sam ih dao zatvoriti, doveo sam sudskog pukovnika [?) Miletića, da povede istragu.

Slijedećeg dana, pošto su ovo bili istaknuti članovi ustaškog pokreta, poglavnikje pozvao mene. Kod njega sam našao Slavka Kvaternika. Poglavnik me je upitao zašto sam dao voditi istragu protiv ovih ljudi i što bi ja snjima učinio. Ja sam odgovorio: «’Ja bi ih objesio na Jelačićevom trgu, tako da svijet vidi da će se kod nas pošteno raditi.’» Na to mi je Kvaternik rekao: «’Dok si ti bio srpski časnik, oni su bili ustaše, i sada možeš ići.» Pošto je u pukovniji bilo jug. časnika, koji su upotrebljavali staru terminologiju i bili časnici od zanata, oni su

odmah došli u sukob sa emigrantima i sa bivšim pričuvnim časnicima. Pukovnik [Tomislav] Rolfi pukovnik [Mijo] Seletković otišli su poglavniku i prikazali stanje u pukovniji. Tada je poglavnik pozvao sve časnike i navjestio im velike promjene riječima: «Uskoro će nastati velike promjene. Tko nije bio ustaša do I O. travnja taj nemože služiti u ustaškoj vojnici.» Dva dana iza toga sam smijenjen, a kao zapovjednik I. ustaške pukovnije određen je pukovnik Rolf. Ja sam na položaju zapovjednika prve ustaške pukovnije ostao kratko vrijeme 10-15 dana. Za to vrijeme uspio sam samo uvesti administraciju koja nije postojala i uvesti unutarnji red. Iza toga bio sam jedno vrijeme bez posla, pa sam određen za zapovjednika ustaške časničke škole. Meni je kao pomoćnik dodijeljen ustaški pukovnik Mijo Seletković, koga svi časnici u školi nazivali «komesar», jer je bio u opće poznat 0er je bilo u opće poznato?] da u mene nemaju povjerenje. Seletković je cijelo to vrijeme odnosno ljeto vršio pripremu za školu, on je raspolagao sa materijalnim sredstvima, izabrao zgradu, kupio namještaj, nabavio odjeću i obuću, opremu, uredio kuhinju, spremio spavaonice itd. Osim što je sabrao nekoliko časnika ustaškog pukovnika Magaša, ustaškog potpukovnika Josića, domobranskog satnika Medanića, sada u pričuvi kao operni pjevač i druge, kao što sam pomoću bojnika Bože Glažara organizirao kancelariju, ja cijelo to ljeto, do početka škole početkom mjeseca septembra, nisam ništa radio, tako da su [se] svi koji me poznaju tome čude [čudili]. Nekako u septembru određen sam za zapovjednika ustaških sveučilišta [učilišta]. Iza toga uređene su prostorije za smještaj muške mladeži, koja je ostala bez roditelja. Tako su djeca ispod 10 godina i ona iznad 10, koja nisu svršili pučku školu, bila na tečaju za pučku školu. Oni koji su svršili pučku školu a imali su 10- 13 godina, oni su upućivani u srednje škole (gimnazije) da bi poslije služili kao kadar za časničku školu, a oni koji su imali više godina, oni su upućivani u zanate. U časničkoj školi zapovjednik pitomačke satnije bio je ustaški pukovnik Magaš, koji je ovu školu u pogledu nastave potpuno samostalno vodio. Pored ostalih, poglavito vojno stručni[h] predmeta, netko iz glavnog ust. stana, nesjećam se tko predavao je us[taška] načela. U ljetno doba 194 L god. kada je borba između Hrvala i Srba za[hva]tili- [ a?] više šire razmjere, ja sam u dva navrata pismeno iznosio, da se ovoj borbi može stati na kraj jedino, ako se nađe humana osnovica za međusobno saživljavanje naroda, koji slučajno stanuje na području izloženom raznim, kulturnim i političkim utjicajima. Ja sam žurno predlagao, da se [u] pogledu prava i dužnosti pred zakonom pravoslavci izjednače sa ostalim vjerama, pa će pobune najvećim djelom prestati. Sjećam se vrlo dobro, da je ovakav jedan vrlo opširan referat upućen predsjedništvu vlade (poglavniku), kucano [kucao] na mašinu bojnik Božo Glažar, moj pobočnik u zapovjedništvu škole, i sjećam se da se je on čudio mojoj smionosti. Kratko vrijeme iza toga razgovarao sam sa dr. [Viktorom] Ramohom [Rarnovom], koji je bio u predsjedništvu vlade neki visoki funkcioner, a poslije veliki župan u Zadru. On je samnom bio potupno sporazuman i pohvalio moju odvažnost. Samo je rekao, da dok je Dide Kvaternika i poglavnikove žene, neće biti u zemlji mira niti reda. U to vrijeme Maršal dvora bio je [na] Markovom trgu ujak poglavnikov Krmpotić. 140 Ja sam s njime govorio, vjerujući da će on kao ujak na lijepi način prikazati svo me sinovcu Anti – poglavniku. Ja sam čovjeku kazao: «kažite vi vašem nećaku, poglavniku, da će se batina izvrnuti, on će odlijetjeti, od kuda je i doletio a mi ćemo ostati ovdje, poniženi, posramljeni u cijelom svijetu i uništeni.» Krmpotić se je tužio na poglavnikovu ženu i na Didu Kvatrenika, koji da je jako intiman sa njom. Kratko vrijeme iza toga, bio je Krmpotić otpušten iz dvora. U novembru mjesecu nekako krajem ovoga mjeseca odredio [određen] sam za glavara stožera ustaške vojnice. Do tada je bio glavar stožera ustaški pukovnik [Franjo] Lukac. Na njega su se tužili, da je strahovito nervozan, da ne poznaje administraciju, da maltretira ljude, da nije organizirao nikakav stožer i da kod njega administracije nema. Kao zapovjednik ustaške vojnice imenovan je ustaški pukovnik Juco Rukavina. Kada sam preuzeo dužnost, prvo mi je bilo da nađem prostorije, zatim da organiziram stožer, vršeći podjelu poslova po odjelima i otsjecima. U ovom pogledu savjetovao sam se sa generalom [pukovnikom] Ćušom, zatim sam tražio časnike iz domobranstva, jer se sa neukim nije dalo ništa učiniti. Kvaternik se je dalje odupirao, jer je smatrao domobranstvo svojom vojskom, koju nije htio slabiti na račun vojnice. Ipak sam uspio dobiti nekoliko časnika, među kojima generalštabnog bojnika (tada nadsatnika Ljudevita Šinka), koji je do kraja ostao uvjek u mome stožeru.

Ustaška vojnica spadala je pod zapovjedništvo domobranstva (Kvaternika), za razliku od PTS-a, koji je podpadaci neposredno pod zapovjedništvo poglavnika. Budžet je dobila za 1942. god. ali ga nije iscrpila, jer je hranu, odjeću, obuću, oružje, i streljivo primala od dom. zbornih područja. Plaću su trupe primale u to doba od obskrbnih odjela ustaške vojnice. Kada sam primio dužnost glavara stožera, ustaška vojnica je imala čini mi se bez Mostarske (sa njenih devet satnija) nekih 13-14 satnija. Ja sam radio u proščenja u pogledu zapovjedanja formirao bojnu. 141 Isto tako bilo mi je od strane poglavnika zapovjeđeno, da se uvrste u organizirane ustaške bojne i oni dijelovi ustaša, što su samostalno branili svoja mjesta, kada je nastala u jeseni 1941. god. borba sa četnicima. Ovaj je rat [rad] izvodio u glavnom stožerni bojnik (tada nadsatnik) Šinko. Te zime ravnatelj za javni red i sigurnost Eugen Kvaternik nabavio je 500 strojo-pušaka (puškomitraljeza) pa ih je podijelio tako, da je najveći broj predao pukovniku Francetiću u Sarajevo kamo je Kvaternik u nekoliko navrata sam odlazio. Do ljeta 1942 koliko se sjećam bilo je formirano 13 bojni od kojih su u istočnoj Bosni prvi ustaški zdrug. 142 Ustaške jedinice bile su razbacane po cijeloj zemlji: Bihać, Kostajnica, Karlovac, Samobor, Našice, Ilok, Karlovci, Banja Luka[,] područje od Sarajeva prema Drini. Ustaške vojnice – jedinice u ovom razdoblju imaju defanzivnu ulogu: obranu pojedinih mjesta. Za nekoje operacije u kojima su učestvovale ustaške jedinice, Kvaternik je određivao sam zapovjednike i jedinice. Za operaciju na Kordunu, u zimi 1941. god. 1942. 143 – određen je general, tadašnji pukovnik, kome se imena ne sjećam, a koji je pred nekoliko mjeseci bio zapovjednik divizije u Mostaru. U ovoj operaciji je učestvovao i zapovjednik PTS-a Moškov, sa nekoliko snaga i sa kojima snagama nesjećam se, jer je sa operacijom sa Moškovom proelctivirao K vaternik. 144 Sjećam se da je obskrbni odjel i [?] stožera ustaške vojnice ustaški pukovnik [?] Chramosta dobio zadatak da obskrbljuje trupe sa.hranom. Zapljenjena stoka odvedena je i to: PTS-u u Maksi mir, a drugi dio zapovjedništvu ustaške vojnice, zapovjednik Juco Rukavina naredio da se to odvodi u Zaprešić, gdje je tvornica suhomesnate robe u kojoj je on bio povjerenik. Te zime su pukovnik Juco Rukavina i državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda ing. Mirne Rosandić zajedno, čini mi se sa Delkom Bogdanićem skupili od Ličkih izbjeglica u Zagrebu jednu bojnu, jaka čini mi se oko 700-800 ljudi i uputili ih u Liku sa ciljem da se probiju do Gospića. Koliko se sjećam ovu je bojnu do Plitvičkih jezera vodio pukovnik Moškov sa bojnikom Šulentićem i Delkom Bogdanićem. U proljeće 1942. provedena je bila operacija na Kozari koja je projektirana kod Maršala Kvaternika bez moga prisustvovanja. U toj akciji učestvovala je jedna improizvana [improvizirana] bojna: dvije slabe satnije iz Banja Luke i jedna satnija iz PTS-a. Sjećam se, da je sa ovom bojnom zapovjedao ustaški bojnik Kruno Devčić.

U zimi 1941./1942. !rupama ustaške vojnice uputio sam nekoliko raspisa u kojima sam nalagao humani postupak sa stanovništvom, bez obzira na vjeru i narodnost i zapovjedio da iskoriste sva plemenita sredstva, da se narod pridobije za državu, i da već jednom bude mir. U vezi moga rada na smirivanju, upućeni predsjedništvu vlade referata i moga djelovanja među uglednim ljudima, poglavnik je bio te zime (jeseni) odredio jednu komisiju, na čelo koje je postavio svoga rođaka, ustaškog pukovnika [?] Šojata (stanuje sa ženom). On je umro pred više mjeseci u Nikolićevoj ul., žena mu je Pravoslavka, sa zadaćom da se na terenu ispitaju svi slučajevi proganjanja, ubijanja i pljačke i da se na licu mjesta izriču smrtne osude. U jesen 1941 i zimi 1941 /42. ja sam bio više puta kod gospođe ustaškog pukovnika Servacija, jer sam znao da je on[a] vrlo intimna sa ženom poglavnikovom, pa sam joj govorio, da učini sve potrebno kod gospođe poglavnikove, da se iz društva ukloni Luburić. Ovo sam govorio i pukovniku Servaciju. Te zime sam molio, da budem primljen poglavniku, pa sam za Luburića isto tako govorio, navodeći daje on veoma opasan. jer daje krvožedan. Poglavnik se je samo nato namrštio, što sam ja razumio.

U operaciji na Petrovoj gori bio je zapovjednik pukovnije [u] Mostar[u], koji je sa sobom bio poveo bojnika Šulentića. To je operacija manjeg stila u kojoj je učestvovalo do dvije hiljade ljudi. Operaciju je projektirao Kvaternik sa Moškovom, a koje su jedinice učestvovale nebih se mogao sjetiti, ali mi se čini, daje bila grupa PTS-a, bojna satnika Grabrovca i lička bojna. Može se u opće reći, da je taktički najveći broj ustaških jedinica bio u stavu obrane. Moja zadaća u tom periodu bila je briga da se riješe osobna pitanja, jer sve do kraja 1943. god. nikako se nije moglo ni približno ostanoviti [približno ustanoviti] brojno stanje ljudstva, broj ranjenih, broj poginulih, činovi. U tu svrhu bio je razvijen aparat. Moja je briga bila da ljudstvo bude odjeveno i naoružano. Odjeća se je djelomično dobivala od domobranstva, a djelomično iz tvornice Krapina, kamo su poslana stara odijela, krpe i nabavljena vuna. Oružje se dobivalo od domobranstva, jednako kao streljivo. Jedinice su se popunjavale u to vrijeme sa ljudstvom na terenu. Popunu su vršili sami zapovjednici, pri čemu su bili pomagani od strane ustaških dužnosnika. Sa časnicima su se trupe u to doba popunjavale na terenu, kao i sa onim prič. i aktivnim časnicima, koji su službeno od stožera ustaške vojnice tražili da budu primljeni u ustašku vojnicu. Osim toga bili su obavezni služiti ustaškoj vojnici svi zakleti ustaše, medu kojima je bilo dosta pričuvnih časnika. U prvo vrijeme sav se je posao popune obavljao u osobnom odjelu. U ljeto 1942. po zapovjedi poglavnika bio je u stožeru ustaške vojnice izrađen zakon o ustrojstvu ustaške vojnice. Ljeti 1942. god. kada su pojedini ljudi kao Moškov, Kvaternik, Juco Rukavina, Luburić, [Erihl Lisak, [Vilko] Pečnikar, [Ivo] Herenčić postali suviše samovoljni i razvili se u prave «rasove» prevladalo je mišljenje da se stvori jedno zapovjedništvo, pod imenom ustaška vojnica i da se svi oni ljudi na taj način stegnu i urazume. Na prijedlog Andrije Artukovića, poglavnik je iz Pešte pozvao Hrvata, mađarskog penzioniranog pukovnika [Dragutina] Balenovića, koji je bio ustaša i za vrijeme emigracije ustaše, kao mađarski časnik, pomagao. Tako je u ljeto 1942. god. imenovan zapovjednikom ustaške vojnice Balenović, kojemu je obećano da će imati položaj ministra. U sastav ustaške vojnice ušli su: tadašnji U.V. u užem smislu, PTS-a, UNS [Ustaška nadzorna služba], UPZ [Ustaški prometni zdrugovi], 148 koji su bili u formiranju, ustaške pripreme, oružništva. Pošto su za mene iznijeli da sam filozof i teoretičar, da nisam dobrovoljno odnosno dovoljno praktičan, smijenili su me u augustu I 942. Ja sam se iza toga liječio od reumatizma mjesec dana, a zatim sam bio bez posla nekoliko mjeseci. U zimi 1942/43, ne sjećam se točno kada, ali mi se čini nekako krajem mjeseca siječnja određen sam kao nadzornik svih vojnih škola. Prije toga sam molio, da mi se odobri da odem u inozemstvo, bilo u kojem svojstvu. Poglavnik je načelno bio pristao, pa ja [je] zatim zajedno sa ustaškim pukovnikom Balenovićem odlučili [odlučio] da mi se povjeri dužnost vojnog izaslanika u Pešti. Kada je to već bilo na aktu potpisano, rasovi su omeli kod poglavnika navodeći da se ja izvlačim. Pukovnik Balenović nije uspio jer se rasovi nisu dali slomiti. Ispod njegovog zapovjedništva odmah su ispali PTS, UNS [i] oružništvo. Nato je Balenović napustio poslije 4 mjeseca svoga rada u Zagrebu i vratio se natrag u Peštu, da živi kao mađarski penzionirani časnik. Čitavo vrijeme kao nadzornik vojnih učilišta, bio sam kod generala [Slavka] Štancera u njegovoj kancelariji nekoliko puta, jedanput sam posjetio Varaždin, a jedanput zastavničku školu u Zagrebu. Ovo [Ovaj] je položaj za jednog časnika sasvim suvišan, jer za nastavu je postojao nastavni odjel, u kojemu je bilo nekoliko veoma spretnih časnika, koji su veoma dobro rukovodili nastavom. Ja sam dakle od augusta 1942. i [do] kraja aprila 1943. šetao. Na Uskrs 1943. god. mislim I. maja ili krajem aprila dobivena je u Zagreb depeša, da je Gospić napadnu! sa sviju strana i da je zapovjednik pukovnik Gospića150 odlučio da napusti grad. Međutim, druga depeša glasila da se grad neće napustiti, ali se moli, da odmah dođe u Gospić zapovjednik područja Lika pukovnik Servaci. Pošto je Servaci simulirao neku bolest, on je poglavniku predložio mene, jer sam bez posla. Ja sam zatim dobio zapovijed da avionom krenem za Gospić radi dizanja morala kod pučanstva. U Gospiću je bio zapovjednik trupa general [Artur] Gustović. Ostao sam u Gospiću par dana pa kada sam vidio da je moje prisustvo tu smiješno, jer u Gospiću već postoji zapovjednik posade, a tu su i svi drugi državni funkcioneri, krenuo sam natrag. Kada sam bio na uzletištu pogođen sam iz puške u leđa. Odmah sam avionom prenesen u Zagreb u bolnicu, gdje je pronađeno, da mi se je zrno zadržalo u jetrima, uslijed čega trpim veoma na probavi. Bio sam u bolnici mjesec dana, a zatim sam bolovao kod kuće sve do mjeseca septembra 1943.g. Liječnik koji me je liječio pred Ne lom Ibler obećao mi je, da će učiniti da budem stalno nesposoban. Ovom se liječniku više imena ne sjećam, 151 jer je nedavno otišao u partizane. O ovom sam sa gospođom Ibler često govorio i uvjek želio, što mi nije uspjelo, da budem stalno nesposoban. U mjesecu septembru ponovno me je poglavnik imenovao glavarom stožera ust. vojnice, U to vrijeme bilo je formi rano 5 ustaških zdrug[ ov ]a, pored ustaških bojna koje su bile u sastavu domobranstva (domobranskih gor.[skih] i lovačkih zdrugova) i u sastavu legionarskih divizija. Ti su zdrugovi bili: u Sarajevu, Osijeku, Karlovcu, Gospiću, Livnom (detalje u toj stvari zna bojnik Šinko kao organizacijski časnik). U to doba ust. vojnica činila je sastavni dio Hrvatskih oružanih snaga, bilo je zajedničko zapovjedništvo, opskrba oružjem i municijom, opremom, hranom i novcem dobivalo se je od Minorsa. Stožer je imao dva odjela: osobni i opći odjel. Inače je cijela Hrvatska vojska bila stavljena pod zapovjedništvo Nijemaca, pa tako isto i ust. vojnica. Razlog zbog čega su me ponovno pozvali, da preuzmem dužnost glavara stožera je taj, što je navodno otkriveno da se tadašnji glavar stožera generalštabni pukovnik [Oton] Čus [Ćuš] sastaje sa glavarom glavnog stožera generalom (lvanom] Prpićem tajno. Na sastancima da kritiziraju rasove, i da govore u [o] obnovi stare Austrougarske monarhije. Nezna se točno zašto je pukovnik Herenčić bio spremio atentat na generala Prpića, general Herenčić je navodno [bio] šef «crne ruke», koji nije u potpunosti uspio. Poslije ovoga, general Prpić koga su Nijemci simpatizirali, otišao je stoga u Slovačku, a pukovnik Čus [Ćuš] ustaški, kada je smijenjen, razbolio se i otišao jednom penzioniranom pukovniku, koji je oženio njegovu sestru u Austriji. Tu je produžavao nekoliko puta bolovanje, koje mu je poglavnik odobravao dok na kraju nije zatražio penziju, što mu je usvojeno. Navodno su Prpić i Čus [Ćuš] stajali sa ing. [lvanom] Bulićem u tijesnoj vezi sa starim Kvatemikom, koji [se] je prikazivao prijatelj[em] Nijemaca, a u stvari je intenzivno pripremao povratak stare monarhije. Kada sam u jesen 1943. god. došao na mjesto glavara stožera ust. vojnice uočio sam, našto sam bio upozoravan sa svih strana, od strane poglavnika i članova glavnog ustaškog stana, do ust. vojnice, nema školovanih časnika. 151 Tada je u Hrvatskoj vojsci bio imenovan od strane Nijemaca inspektorom Hrvatskih oružanih snaga general [Hans] Juppe. Njegova je zadaća bila da reorganizira Hrvatsku vojsku i da putem raznih škola i tečaja učini potrebno, da se dobije što veći broj časnika i specijalista. Tako su iz cijele vojske slati časnici i ljudstvo u Njemačku na školovanje što je sve general Juppe organizirao. On je dao ideju, da se iz svih trupa izaberu najbolji dočasnici i da se šalju na školovanje u Štokeray [Stockerau]. Tako su poslale u Štokeray [Stockerau] tri partije dočasnika, koje su tamo ostajale po tri mjeseca, a 4 mjeseca su ostajale u kursovima u Zagrebu. U zimi 1944. poslala je jedna partija <~urišnika» dječaka ustaša iz 7 i 8 razreda srednje škole, isto tako u Štokeray [Stockerau] (Austrija logor). 153 Ovo je prikupljanje organiziralo zapovjedništvo ustaške mladeži. Ova je partija ostala u Njemačkoj pet mjeseci. U Hrvatskoj je bila na dopunskoj zadaći odnosno obuci oko 2 mjeseca, pa je zatim promaknuta u čin zastavnika. Osim toga osjećala se je velika oskudica u opskrbnom osoblju, zbog čega su već prije moga dolaska bili osnovani tečajevi za časnike i dočasnike, za časnike i dočasničke kandidate. Ovi su tečajevi produžili i dalje. U opće u ovom periodu sa cijelom nastavom i organizacijom rukovodi general Juppe, koji u tu svrhu imade vrlo razvijen stožer. General Juppe je u kratko vrijeme postao vrlo uijicajan. On kod poglavnika svakog dana i u njega poglavnik ima neograničeno povjerenje, ne samo u pogledu nastave i organizacije, već i u pogledu vođenja operacija, a pogotovo u pogledu svršetka rata – na koji će utjecati Njemačko tajno oružje.
U januaru ili februaru 1944. po zapovijedi poglavnika prebačen 0e] iz Livna u Zagreb Bobanov V. zdrug, sa ciljem da se odmori, popuni sa časnicima, dočasnicima, ljudstvom, oružjem, i opremom i da se zatim uputi u Tuzlu. Međutim kada je [Rafael] Boban došao u Zagreb, on je stavio poglavniku prijedlog da on krene u Podravinu odmah, pa da tako osigura Zagreb od Bilogore (u stvari lukavi Hercegovac nije htio na Drinu). General Juppe je ovo odobrio i Boban je poslije nekoliko dana upućen u Podravinu. Tamo je mobilizirao ljudstvo i postepeno popunjavao svoj zdrug. Poglavnik (se] je služio [složio] sa generalom Juppejom krajem 1943. da se
dobrovoljačka pukovnija u Imotskom, sa kojom je zapovjedao general [Franjo] Šimić da se pretvori u ustaški zdrug, što je samo djelomično uspjelo: taj je zdrug imenovan VI. ustaškim zdrugom, ali ni u pogledu brojnog stanja starješinskog kadra niti borbenosti, nije predstavljao neku vrijednost. Ovo je bio zapravo ustaška domobranski zdrug, jer su neke jedinice ostale i dalje domobranske. Ljudstvo je bilo stacionirano u svom rodnom kraju.
Kada je 9. septembra 1943. kapitulirala Italija, Dalmatinci su u Zagrebu sazvali skupštinu, da će svi krenuti za Dalmaciju, gdje će razoružavati Talijane. Među tim javilo se je svega oko 80 ljudi. Pošto su u sjevernoj Dalmaciji postojali neki dijelovi ust. vojnice, to je odlučena da se stvori VII. ustaški zdrug, sa sjedištem u Kn inu. Poglavnik je odredio generala Servacija, tadanjeg pukovnika za zapovjednika područja Sjeverne Dalmacije i Hrvatskog Primorja. Servaci je poveo sa sobom ustaškog pukovnika Seletkovića i ust. dopukovnika [?] Kečeta, a sam je sebe i ako je Kečet bio naznačen privremeno za zapovjednika, imenovao zapovjednikom zdruga. Ovaj zdrug nije imao uvjeta da se razvije. Tu su bili čelnici koje su Talijani organizirali i koji su bili veoma jaki. Komunikacije odnosno osiguranje istih od prepada partizana, Nijemci su povjerili četnicima u glavnom, a da se ne bi zamjerili četnicima, nisu htjeli pomagati ustaše. Tako je taj zdrug ostao na drniškoj bojni.
U zimi 1941/42. postrojnik Lovro Sušić od svojih ljudi, koji su bježali iz Slunja u Zagreb odlučio je formirati jednu ustašku bojnu (Sušić je bio narodni zastupnik u Slunju). Postrojavanje ove bojne bilo je povjerena satniku Kučiniću, a mislim da ju je odveo prema Vagancu, ust. satnik Kurelac. Tada je stvoren plan da se organizira VIII. ustaški zdrug, u dolini rijeke Une. Za zapovjednika bio je određen usi. bojnik [Petar] Dujić, sa sjedištem u Kostajnici i sa bojnama: u Kostajnici, na Vagancu, i u Petrinji. U ljeti 1944. god. ministar Vokić (ustaški krilnik) organizirao je IX, X i XI. ustaški zdrug. Ovi zdrugovi su nastali od prometnih zdrugova, koji su ušli u sastav ust. vojnice i dijelova ustaških, koji su se zatekli u području Mostara, Banja Luke, i Travnika (9. u Mostaru i I O. u Banja Luci, a 11 u Travniku). XII. ustaški zdrug trebao je biti for miran u ljeto 1944. u području Tuzle, ali do njegovog formiranja nije došlo, već je sve ostalo na pokušaju. Kladanjska bojna trebala je poslužiti kao osnovica.
Za prvog zapovjednika bio je predviđen ustaški pukovnik [Emil] Lahovsky koji se poslije pošto su ustaške jedinice u Tuzlanskom bazenu raspršene vratio u Zagreb. Zatim je bio određen za zapovjednika pukovnik (kasnije general) [Slavko] Cesarić, koji je ponovno pokušao organizirati zdrug, ali niti on nije uspio. Zapovjednik lX. ustaškog zdruga bio je ustaški dopukovnik [Krešimir] Kuraja, na kraju ust. potpukovnik [Vladimir] Majer 154 zapovjednik X. ust. zdruga bio je general i ust. pukovnik [Vladimir] Matikoš ~etikoš], 155 zapovjednik XI. ust. zdruga bio je usi. potpukovnik Matković. 15 Ustaška vojnica u ovom periodu bila se je povećala brojno stanje: ušli su u sastav prometni zdrugovi (oko 11 – 12.000/ 6-7 i 12 zdrug/ sjeverna [i] srednja Dalmacija i Tuzla)
ponižavali [pokazivali] su veliko brojno stanje, a kada je došlo do stvarnosti, pokazalo je da su te brojke nerealne.
Ja sam u ovom periodu naročito težio da časnici zaista postanu časnici, da se okane opijanja, kartanja, ženskarenja, da budu disciplinirani i u svakom pogledu časni ljudi. U tom sam smislu izdavao zapovjedi, a u svom stožeru govorio. Isto tako sam težio, da se popravi i dočasnički kadar pa sam izdavao zapovjedi, da se dočasnicima održavaju satovi iz pravila službe (moralna nastava).
U ljeto I 944. god. ministar unutarnjih poslova dr. Lorković i ustaški krilnik [i] ministar vojske Yokić pokušali su Hrvatsku vojsku izručiti Englezima. Ovo je rađeno preko narodnog zastupnika sa Visa [lvanka] Farolfija, koji je bio posrednik. Među tim u ovo je bilo upućeno više ~uđi, koji su u neopreznosti stvar otkrili pred nekim Njemačkim prijateljem. 1 7 Govori se čak da je jedan Njemački vojnik koji savršeno govori Engleski, odigrao ulogu člana Engleske tajne službe (I.S.) pa je stvar otkrio. Pripremu su na ovom poslu trajale dugo vremena. Zadnjih dana prije samog otkrića bili su rastureni i letači, u kojima se predviđalo reorganizacija Hrvatske vojske. Kada je smijenjen sa položaja ministar vojske Vokić, tada je smijenjen i tadašnji glavar glavnog [stožera] [Fedor] Dragoj lov, na čije sam mjesto došao i ja. To se je dogodilo nekako polovicom septembra. Kao glavara stožera ust. vojnice, zadnji nekoliko mjeseci, poglavnik me nije primao na referate, naročito što se tiče osobnih poslova, što je njegov bio običaj u početku . Sve je te referate: promaknuće, imenovanja, odlikovanja, donosio poglavniku sam ministar Vokić. Kada sam pitao generala [Viktora] Prebega, koji je bio župan pri poglavniku, i koji je određivao vrijeme prijema, on je meni prosto odgovorio: «Vi imate svoga ministra». Kada sam preuzeo dužnost glavara glavnog stožera Minorsa, poglavnik me je prvih dana znao pozvati na telefon, a bio sam i primljen. Odjednom se je situacija okrenula. Od oktobra mjeseca više me nije nikada pozvao na telefon,
a niti me je htio primiti. Ja sam na jednoj večeri u stanu [Božidara] Kavrana krajem septembra održao je[dan] kratak govor, gdje sam kazao, da naš istočni grijeh dolazi od nerazum[nog] rada iz prvih dana. Jer da se je slušalo moje prijedloge u pogledu postupanja sa pučanstvom raznih vjera i narodnosti, ne bismo bili uludo prolili toliko krvi. To je Luburić saopćio poglavniku. Glavni ravnatelj za javni red i sigurnost Erih Lisak poglavnika je. uvjerio, da je spreman dignuti nekakvu kontrarevoluciju.
Meni su ljudi rekli, da budem oprezan jer mi samo ustaška ruka prijeti. Zbog toga sam iza toga u stanu postavio
stražu. Nagovaranje da idem poglavniku, da se ispričam, nisam mogao izvesti, jer me poglavnik nije htio primiti, i ako sam preko generala Prebega, ministra Sušića i Artukovića molio da budem primljen, ali ne, da se ispričam, već da mu izjavim svoje mišljenje u pogledu rata i da kažem daje rat vojnički odavno izgubljen, pa da treba tražiti druge puteve. Ja nisam primljen ikako što je za mene značilo životna opasnost. Stoga sam se u dva govora o njemu najljepše izrazio. Kao tako zvani glavar glavnog stožera, ja sam samo bio figura. Nisam imao
nikakvog utjecaja na operacije, koje su izvodili Njemački generali. Na odgovore [dogovore] u prvo vrijeme kod poglavnika i ministra vojske, a kasnije kod generala [Đure] Grujića, ja nisam nikada bio pozivan, već general Moškov, Luburić, generaJ [?] Anleb, general Juppe, ministar vojske, admiral [Nikola]
Steinfl, šef operativnog odjela, general-štabni pukovnik [Dragutin] Helbich. U novembru je general Grujić dao ideju generalu Juppeju da sve se ustaške i domobranske jedinice u pojedinim područjima zaokruže u «elpsepa» [?] da se na taj način izvrši potpuno stapanje, da se stvore improvizirane divizije, jer za stvaranje divizija formacijskog sastava nema vremena, nema ljudstva niti potrebnih sredstava. Ovo je general Juppe prihvatio kao genijalni prijedlog, pa je tako otpočeto stvaranje divizij[a] kojih je pri kraju bilo 18. Iza toga su sve divizije formirane u zborove. Ja na tom poslu nisam radio. Iza toga je mislim u decembru, stvoren glavni stan. Kao glavar stožera bio je već unaprijed od strane generala Juppeja predložen general Grujić, koga je inače poglavnik simpatizirao. General Gruj ć je poglavniku, kada mu je ovaj saopćio imenovanje kazao, da bi on radije bio zamjenik, a kao glavar stožera vrhovnog zapovjednika bolje bi bilo da se odredi neki ustaša, po profesiji vojnik, a prema svima neutralan, pravičan, kao na pr: general Sertić ne trpi Moškova i Luburića pa bi njihove trupe [bile] zanemarene. Osim toga bilo je već ustaša, koji su izdali ustaše. U glavni stan trebali su ući: glavar stožera glavnog zapovjednika, glavar stožera Minorsa, šef operativnog odjela, zapovjednik PTS-a zapovjednik ustaške obrane, glavar stožera ustaške vojnice, zapovjednik oružništva, glavar upravnog stožera, zapovjednik redarstvene straže, zapovjednik zrakoplovstva, zapovjednik mornarice, sa njegovim glavarom stožera zapovjednik radne službe, dva generala za posebne zadaće, ministar oružanih [snaga]. Sjednice LI glavnom stanu održavane su svega nekoliko puta. Te sjednice nisu imale karakter ozbiljnosti, sa obzirom na zvučnu titulu same institucije.
Tu je general Grnjić čitao akta, koja su mu bila upućena od raznih zapovjednika i pred svima je od poglavnika tražio odobrenje za rješavanje. Kasnije je to prestalo. U pogledu formiranja i organiziranja kakvih jedinica kao i zapovjednika, to je već kod poglavnika unaprijed riješeno. On je kazao, Luburić je ponovio, a ostali SLI kim nuli glavom. Zatim je pukovnik Helbich, kao šef operativnog odjela na ka1ti pokazao stanje na bojištima.
U jesen 1944. javno mišljenje zahtijevalo [je] sjedinjavanje vojske. To su tražili
i ustaše i neoustaše, i domobrani, domobranski časnici. Na tome je posebno insistirao inspektor general Juppe. Stoga je simbolički otpočeto najprije sa udarnom divizijom, u koju su primljeni ljudi iz ustaških i domobranskih jedinica. Svi moralni ljudi htjeli su jednu sasvim novu Hrvatsku vojsku, niti ustašku niti domobransku. Poglavnik je često mijenjao mišljenje, izdavao zapovijedi i opet ih mijenjao. U glavnom stožeru neki crtač izradio je nekoliko varijanata za odjeću, što je spremio bojnik Šinko. Poglavnik je bio čas za ustašku vojsku,
čas za mješovitu, čas za jedinstvenu Hrvatsku vojsku. Iz glavnog stožera su mu bili poslati nacrti. On je sam radio na nacrtima za odjeću, pa je konačno ispala neka improvizacija: odjeća nije bila jedinstvena, a niti je vojska bila ujedinjena. Zadnjih mjeseci slom Njemačke svi ljudi [koji] zdravo pamte bili su uočili. Ja sam ovo posebno isticao, zbog čega su me više puta napadali. Na nekako dva mjeseca prije sloma na tajnoj sjednici «rasova» kod poglavnika posebno [su] me napao [napali] Luburić i Moškov. Među tim do zadnjeg časa bilo je ljudi koji su vjerovali u Njemačko tajno oružje. Nekoliko dana prije povlačenja, sastala se vlada, kao što se je čulo na jednu
sjednicu, na kojoj je bio Njemački poslanik, Njemački generali i general Grujić . Na toj sjednici kao i na drugima donesene su odluke, koje su mi bile saopćene tek noći pokreta. Još nekoliko momenata prije moga odlaska, ja sam zadnji napustio ministarstvo, došao je jedan gospodin da u ime svoje i u ime svoje rođakinje dr. [Nele] Jbler, koja nije [mi je] ponovno i istovremeno telefonirala, kaže da ostanem u Zagrebu, gdje ću se kod njih skloniti prvih nekoliko dana, a kasnije ću se prijaviti vojnim vlastima. Ovaj mi je gospodin rekao: «Ja vam garantiram, da vam se neće ništa dogoditi, jer je svima poznato, da ste pošten čovjek, da ste radili uvijek na smirivanju, već da ste to osuđivali kod kompetentnih u društvima.)> Ja sam o tome razmišljao godine, ali sam mislio, da ne bi bilo karakterno u zadnji čas kao šef napustiti svoje ljude iz ureda, a osim toga je bila proširena fama, da će u Zagrebu ostati Luburić zadnji, pa će poubijati sve koji zaostanu. Što se tiče moga ustaškog uvjerenja, to nije u nikakvoj vezi sa fašizmom i sa nacijalizmom [nacional-socijalizmom). Ja sam svojim časnicima govorio, a to je registrirano i u dnevnoj štampi, da ustaški pokret nije identičan sa fašizmom i sa nacionalsocijalizmom, već daje to narodni pokret jednog naroda koji proživljuje svoju romantiku u nacionalnom smislu, kao što su takvu
romantiku drugi narodi počeli proživljavati poslije Francuske revolucije pred 150 godina.

Ja sam dijete siromašnih seljaka, pa sam jedino, kada je u pitanju narod, mislio na socijalnu pravdu, a ove u bivšoj Jugoslaviji nije bilo, jer je ona mislila da svi oni koji se ne daju iskorištavati od beogradskih kapitalista nisu patrioti. Neka bi poslije ovih idejnih borbi, koje su proživjeli ostali europski narodi mnogo prije poslije [posljednjih] krvavih borbi, Hrvatski narod je novom putu našao sebe i svoj konačni – slovenski mir.

Domobranski pukovnik Tomislav Sertić