Kotarski NOO Vinkovci izvjestio je 10. svibnja 1945. Okružni NOO Osijek da je narod još uvijek u strahu, jer je “bilo neki nepravilnosti od strane naše vojske pri dolasku u ova sela, tako da je ovdje u pojedinim selima poubijano dosta ljudi pa čak i oni koji nisu bili loši ljudi”
Kada se piše o partizanima, pogotovo kao “oslobodiocima” Hrvatske, zašto profesori Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić ne spominju i masovna smaknuća svih onih od 1945. pa sve do 90-te. ?
Ako su Titovi partizani bili jedni pravi borci za slobodu ( čiju?) , zašto se išlo na masovnu likvidaciju, odnosno čisti genocid .
Prije dva dana (12.4) Titovi partizani “oslobodili” su grad Vukovar, uz slobodu toga mirnog grada na Dunavu, partizani su likvidirali 700 ljudi, uglavnom nevinih civila. Zar je to oslobođenje, profesore Klasiću ?
Poslije Vukovara, na red su došli i drugi gradovi, kao Vinkovci, Županja, Đakovo, Valpovo i sam Osijek.
Što se dešava kada oslobodilačka vojska dođe osloboditi neko područje , ili grad ?
Ispričajte nam povijesnu priču o tome, profesore Goldstein .
Na današnji dan 14. travnja 1945. godine u 5:30, iz dva pravca napada, zapadne i istočne strane grada, krenule su dvije divizije Titove JA, na čelu sa komandantom pukovnika Sretom Savićem- Koljom i potpukovnikom Milanom Bastam i sa 8. brigadom . Kako je povijesno ispričano, u grad je prvo ušla Osječka brigade, na juriš . Iako je poznato da u gradu nije postojala niti jedna oružana formacija.
Sedamnaestog travnja “oslobođen” je grad Đakovo, a u selu Krndija uspostavljen logor, u kojem je ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi.
Kako nas povijest pobijednika učila, u JURIŠU 51. divizija, razbila je dvije njemačke divizije 4 i 11 te 3 i 15 Pavelićevu divizija uz više motoriziranih jedinica njemačko-ustaške formacije.
Pokolj u osječkom zatvoru 1945. je zločin protiv čovječnosti koji su 25. listopada 1945. počinili članovi OZNA-e nad hrvatskim ratnim zarobljenicima netom nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ubacivši bombe u zaključane ćelije, članovi jugokomunističke tajne policije ubili su 48 hrvatskih ratnih zarobljenika u osječkom zatvoru prekršivši time Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima.
Prije samoga ubojstva, partizanski časnici su zarobljenike svakodnevno zlostavljali. Budući da su zarobljeni u lošim higijenskim uvjetima, bez vode i hrane, hrvatski zarobljenici su se pobunili i pozvali se na Ženevsku konvenciju. Čuvari su zahtjeve proslijedili tajnoj policiji koja je prvo bacila bombe, a one preživjele potom ubila unakrsnom vatrom iz strojnica.
U Jugoslaviji je neposredno nakon 2. svjetskog rata bilo prognano oko 170 000 i stradalo oko 60 000 Folksdojčera (pripadnika njemačke manjine).
Vojno groblje u Osijeku (Novogradsko, Tvrđavsko) uklonjeno je u poraću. Naime, najprije su u skladu s naredbom Ministarstva unutarnjih poslova FD Hrvatske od 6. srpnja 1945., odnosno MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju vojničkih groblja “okupatora” uklonjeni u potpunosti grobovi ustaša i domobrana, i katolika i muslimana, te njemačkih vojnika, a nešto kasnije i postojeći vojni grobovi iz Prvoga svjetskog rata, i grobovi vojnih posada (garnizonski) u Osijeku, te i srednjovjekovni grobovi. Naime, na mjestu vojnog groblja izgrađene su tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća stambene zgrade (Vijenac Đure Salaja, danas Vijenac Ivana Česmičkog, ulica Feđe Milića, danas Petra Svačića, i Sjenjak).
Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929. normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo.39 Ženevske konvencije propisale su i “da ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu časno sahranjeni i da na grobovima budu označeni svi korisni podaci, da grobovi budu poštovani i pristojno održavani.” Uz to, strana u ratnom sukobu kojoj su pripadali umrli zarobljenici mora biti obaviještena o svim slučajevima smrti i sahranjivanja, kao i o lokacijama njihovih grobova. Ogledni primjer odnosa prema grobovima folksdojčera umrlih u logorima, postupak je prema grobovima logoraša umrlih 1945. u Radnom logoru Šipovac kod Našica, koji su sahranjivani 250 do 300 metara sjeveroistočno od logora, kraj potočića, ispred tada postojećih jablanova (katastarska čestica 4639, katastarska općina Našice). Grobni humci bili su obilježeni jednostavnim drvenim križevima. Šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je zemljište bilo u vlasništvu poljoprivrednog dobra, križevi su s grobova poskidani. Zemljište na kojem se nalaze grobovi danas je obradivo, i bez ikakvih grobnih oznaka.
Svakako se treba podsjetiti i na stradanje donjogradskog i daljskog župnika Josipa Astaloša kojeg je Vojni sud u Osijeku 1. srpnja 1945. „zbog ustaštva“ osudio u montiranom komunističkom procesu s lažnim svjedočenjima na smrtnu kaznu vješanjem izvršenomu na stratištu u Dalju na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza 1945. godine, a njegovo je tijelo bačeno u kanal pokraj groblja.
Kao jedno od najvećih stratišta Titovih partizana poslije 1945. Godine je rudnik Pečovnik, u naselju Zagrad, nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se, barwm se pretpostavlja, 12.000 hrvatskih žrtava.
Prema službenim jugoslavenskim navodima, vojni su sudovi u Jogoslaviji tijekom 1945. izrekli 5.484 smrtnih kazni, od čega 4.864 civilnim osobama.
I za kraj, na području Hrvatske, Slovenije i BiH postoji 1517 prikrivenih grobišta nastalih nakon Drugog svjetskog rata, od čega je za njih 1343 odgovorna jugoslavenska komunistička vlast.
Prema procjeni, broj žrtava Titovog režima kreće se oko 1.7 milijona mrtvih, u razdoblju između 1944. i 1987.
