Bitka za Osijek 1991. godine krvava je ratna priča u kojoj su obol dali i brojni maloljetni branitelji koji su stali na braniku grada na Dravi. Od svih gradova u Hrvatskoj, upravo je Osijek branio najviše djece.
Bio je to najveći hrvatski grad koji se našao na prvoj crti iu isto vrijeme broj djece koja su se uključila u njegovu obranu bio je velik. Međutim isti grad su, kada je počela ratna opasnost, napustili mnogi, deset tisuća stanovnika. U najtežim trenucima u gradu ostalo je, po procjenama, 10 do 15 tisuća od preko 100 tisuća njegovih stanovnika. U takvim okolnostima mnogi „klinci“ jednostavno su odlučili ostati i braniti grad kada to već nisu htjeli oni koji su iz njega bježali. S kojim motivima iu kakvim uvjetima? Svaka osoba ima svoju priču, ali u priči Dražena Jurmanovića svaki od njih, naći će dio sebe.
Dražen Jurmanović rođen je 25.10.1976. godine. Odrastao je u rodnom Osijeku uz dva brata i sestru. Otac je bio radnik, a majka domaćica. Djetinjstvo su mu obilježili škola i sport – nogomet i taekwondo te hobi – fotosekcija. Bio je vrlo društveni dječak čiji se završetak osnovnoškolskog obrazovanja započeo početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku . Sustanari u zgradi u kojoj su živjeli bili su i oficiri JNA, kroz zidove se dobro čulo što misle i planiraju. Stanje ratne psihoze koje se nakon Borova Sela počelo uvlačiti među stanovnike Osijeka dovelo je do grupiranja po Mjesnim zajednicama. Draženov brat Damir, rođen 1975. godine, priključio se jednoj od takvih skupina početkom lipnja. Isto je pokušao učiniti i sam Dražen.
Tjerali su me. Htjeli su da odem iz Osijeka, čak su me stavljali na vlak za Zagreb, ali ja bi se svaki put vratio. Nisu palile njihove prijetnje i uvijek sam nalazio način, unatoč prijetnjama i oduzimanju novaca, da se vratim nazad.
Danas s ponosom ističe Dražena Jurmanovića koji je bio odlučan da bude dio onih ljudi koji će stati u obranu svog grada i svoje domovine. U počecima nedostajalo je svega, pa tako i uniformi.
križanju čekali smo ih da se vrate natrag prema vojarni. Prišao nam je u tom trenutku jedan policajac koji nas je molio da ne bacimo u JNA. Skoro pa je kleknuo i rekao da će nas sve dobiti ako ih napadnemo. Razum je prevladao i nismo ih bacili. Istog dana osnovana je 106. brigada, a par dana kasnije, 1. srpnja, uslijedilo je ubojstvo načelnika PU Osijek Josipa Reihl-Kirai tada kreće agresija. U akciji „Stadionsko naselje“ sudjelovao sam samoinicijativno. Tada su shvatili da me je bolje držati pod kontrolom i prihvatiti. “
Poznat pod nadimkom „Boško Buha“ ovaj se 14-godišnjak najprije priključio intendantskom dijelu u kojem je bio zadužen za podjelu hrane gardistima. Pod pravim imenom nitko ga nije poznavao. Nakon nekog vremena unaprijeđen je u skladištara, a kraj 1991. dočekao je kao operativac – teklić pri zapovjedništvu 2. bojne 106. brigade. Ondje je dočekao i najjteži dan u bitci za Osijek – 5. prosinca 1991. godine :
Zapovjedništvo se nalazilo unutar današnje Osnovne škole „Mladost“ koja se tada zvala Osnovna škola „Osječka udarna brigada“. Vrhunac napada na Osijek, 5. prosinca 1991., bio je i vrhunac mog tadašnjeg ratnog puta. Moja bojna 106. brigada bila je zadužena za obranu južnih dijelova grada. Tu su inače bili zapovjednik, dozapovjednik i pomoćnici. Kako je dolazila večer oni su odlazili svojim kućama ili drugim obvezama. Preko noći ostajao bih sam uz nekog od dežurnih zapovjednika. No kada je u noći s 4. na 5. prosinca krenuo napad, bio sam sam, bez zapovjednika bojne i njegovih pomoćnika.U tim okolnostima dopala mi je odgovornost da provjeravam situaciju na položajima koje je postrojba držala. Naravno, sve intervencije koje su bile komunicirale sam sa zapovjednikom. I kada nije bilo mogućnosti komunikacije s Rosinjačom ja sam se to uredno javio.
Osim u zapovjedništvu Dražen je bio i na prvoj crti, na položajima, uglavnom oko Tenje. U rujnu 1991., tijekom bitke za vojarne, bio je i ranjen. Metak ga je pogodio u stražnjicu te je prošao kroz novčanik. Zbog povrede mjesta bilo mu je neugodno prijaviti ranjavanje tako da sam previo i nastavio svoj ratni put koji je 1992. pokušao gurati usporedno sa školovanjem. Ipak, nije išlo:
Kada se 1992. zapovjedništvo iz škole prebacilo u vojarnu bio sam razvodnik straže u „Bijeloj vojarni“ u kojoj je bilo mnogo vojske. Upisao sam te godine i 1. razred srednje škole. Krenuo sam za strojarskog tehničara i demobilizacijom 106. brigade izašao iz vojske. Iduće 1993. završio sam 1. razred i vratio se u vojsku. Kako sam u vojsci do tada prošao već niz obuku, od protutenkovske do pješadijske, osjećao sam se kao vojnik i odustao sam od školovanja . Nisam mogao biti i vojnik i učenik.
Rat u Hrvatskoj praktički je prestao, nije više bilo toliko djelovanja na osječkoj bojišnici, no počeo je u međuvremenu rat u Bosni i Hercegovini i Dražen odlazi pomoći obrani hrvatskog naroda u toj zemlji.
Moj tata je bio jako ljut, napadao je zapovjednike – jer im nije dosta što sam služio ’91 i branio Osijek nego me sada još vode iu BiH. Ja sam naime pri izlasku iz 106. bio upisan u registar, dobio sam vojnu knjižicu, i imali su me pravo mobilizirati. Taj moj ratni staž bio je ujedno i kao odsluženje vojnog roka. Ja sam se prijavio, oni su me mobilizirali i otišao sam u središnju Bosnu. Kao maloljetnik nisam mogao biti pripadnik niti jedne od aktivnih, profesionalnih brigada, niti policije. Bio sam ondje, mislim da se tako zvala postrojba, brigade „Rama“.
Koliko je teško bilo njegovim roditeljima teško je pretpostaviti, no Dražen je svaku tešku situaciju pokušavao okrenuti u šalu:
Ima tu anegdota jedna – nakon mjeseca dana boravka u Prozoru nazvao sam mamu koja je odmah krenula plakati. Molio sam je da ne plače jer nismo mogli razgovarati. No nije se mogla sabrati. Rekao sam joj nazvati ću te kasnije, pojasniti ti gdje sam i što sam. Samo sam htio čuti njezin glas. Kad sam je nazvao rekao sam joj da tu praktično nema rata, da se ne puca i da imam puno slobodnog vremena koje sam potrošio na to da naučim praviti i peći kruh. Dan danas mi kaže u šali – ma šta si ti radio u Bosni? Samo si kruh mijesio!“
Napunivši 18 godina Dražen Jurmanović vratio se u Hrvatsku i postao pripadnik 5. domobranske pukovnije iz Osijeka . Prolazio je obuku i pripremao se za oslobađanje okupiranih krajeva na istoku Hrvatske. No na kraju do toga nije došlo već su se ta područja vratila Hrvatskoj kroz mirnu reintegraciju. Dječak, već prekaljeni ratnik, počeo je osjećati posljedice mukotrpnog ratnog puta:
Moram priznati da sam bio vrlo iscrpljen, na meni je sve što sam prošao ostavio jako puno traga i počeo se osjećati agresija. U tu postrojbu bili su mobilizirani i neki koji su ’91. bježali iz grada, štoviše davane su im rukovodeće funkcije. Bio sam bijesan i ljut i to sam otvoreno pokazivao. Odredili su mi liječenje na psihijatriji, više se nisam mogao vratiti u vojsku i tako je završio moj ratni put u toj postrojbi.
Po izlasku iz vojske Dražen je izvanredno završio srednju školu no od upisa na fakultet je odustao te odlučio tražiti posao:
Za nastavak školovanja nisam imao dovoljno koncentracije. Nakon demobilizacije zaposlio sam se kao vozač sanitetskog vozila u hitnoj medicinskoj pomoći Osijek. U hitnoj sam opet svaki dan gledao smrt i nisam to mogao raditi. Tako sam prešao u pričuvni sastav policije u Baranji. Prošao sam tečaj i radio sve dok me nakon mirne reintegracije nisu demobilizirali iz službe. Ponosan sam na svaki dan proveden u obrani svoje domovine.
U međuvremenu je Dražen osnovao obitelj, dobio dvojicu sinova, izgradio kuću… Zaposlio se u zaštitarskoj službi kao detektiv i svake godine privatno odlazio psihologu . Kada je poslodavac to otkrio poslao ga je u mirovinu:
Odlazim u mirovinu 30% vojnu, 70% civilnu uz što sam dobio 30% invalidnosti. Mirovina mi je bila oko 1400 kuna. Osjećao sam se odbačenim i teško sam proživljavao sve to. Tada dolazi do manifestiranja PTSP-a na način da sam prema sebi pokazivao agresiju.
Nakon tri pokušaja suicida zatražio je pomoć od prijatelja koji su ga spojili s doktorom koji mu je pomogao da se vrati na pravi put. Ubrzo po tom povratku Dražen se snažno angažirao u pomoći drugim maloljetnim braniteljima koji su se mahom susreli sa sličnim problemima.
Htio sam pomagati drugima na bilo koji način. Saznao sam da postoji udruga maloljetnih dragovoljaca no bila je neaktivna. Godine 2015. aktivirao sam tu udrugu i počeo okupljati maloljetne branitelje .
O aktivnostima Dražena kao predsjednika Veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske te općenito više o problemima s kojima se susreću maloljetni branitelji možete saznati OVDJE (link na prvi članak).
Autor : Borna Marinić/Cronika
