TRUSINA, 16. travnja – U Trusini kod Konjica danas je obilježena 32. godišnjica ratnog zločina u kojem su pripadnici Armije RBiH 16. travnja 1993. ubili 22 mještana tog sela.
U ranim jutarnjim satima, između osam i devet, 1993. godine, tišina u hercegovačkom selu Trusina bila je prekinuta dolaskom postrojbi Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, poznatog po ratnom nadimku Zuka. U kratkom vremenu, selo, koje su branili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), našlo se potpuno opkoljeno.
Tada je stigao ultimatum – jedan sat za predaju oružja, uz obećanje sigurnosti za vojnike i civile. Riječi su bile jasne: „Vi ste opkoljeni. Predajte se i jamčimo vam sigurnost. U protivnom, selo ćemo razoriti.“
U vjeri u riječ, i u nadi da će poštedjeti živote, hrvatski branitelji položili su oružje. No umjesto sigurnosti – dočekala ih je izdaja.
Vojnici Armije BiH su odmah po predaji krenuli u nemilosrdni napad. Tukli su razoružane pripadnike HVO-a, vezivali ih, a potom – bez ikakve milosti – strijeljali. Nakon što su pogubili zarobljene vojnike, krenuli su i na civile. Na meti su bile i žene, pa čak i djeca. Žrtve su padale na kućnim pragovima, na njivama, ispred staja – ubijane pred očima svojih najmilijih. U selu su ubijene tri žene i dvoje male djece, od dvije i četiri godine. Ubijeno je ukupno 19 civila i tri pripadnika HVO-a.
Posebno je potresna činjenica da su među napadačima prepoznati i susjedi – ljudi koji su nekada dijelili svakodnevicu s Hrvatima Trusine. Među počiniteljima su bile i dvije žene, poznate po brutalnom postupanju prema zarobljenicima HVO-a u logorima Armije BiH.
Imena žrtava tog ratnog zločina
Jure Anđelić (ime oca Ante) rođ. 1926., Andrija Drljo (ime oca Ilija) rođ. 1947., Franjo Drljo (ime oca Ilija) rođ. 1942., Ante Drljo (ime oca Jozo) rođ. 1936., Ivan Drljo (ime oca Pero) rođ. 1939., Kata Drljo (ime oca Ivan) rođ. 1937., Kata Drljo (ime oca Mićo) rođ. 1918., Tomo Drljo (ime oca Andrija) rođ. 1926., Anđa Ivanković (ime oca Juro) rođ. 1936., Ilija Ivanković (ime oca Ante) rođ. 1936., Smiljko Krešo (ime oca Mirko) rođ. 1940., Ivica Krešo (ime oca Jure) rođ. 1935., Veljko Krešo (ime oca Andrija) rođ. 1934., Stipe Mandić rođ. 1923., Branko Mlikota (ime oca Andrija) rođ. 1925., Nedjeljko Krešo (ime oca Marko) rođ. 1953., Pero Krešo (ime oca Smiljko) rođ. 1961., Stipo Ljubić (ime oca Pero) rođ. 1961., Milenko Mandić (ime oca Stipe) rođ. 1961., Željko Blažević (ime oca Slavko) rođ. 1965., Ivan Drljo (ime oca Andrija) rođ. 1971. i Zdravko Drljo (ime oca Ivan) rođen 1962. godine.
Imena i odgovornost – borba za istinu
Bosanskohercegovačke vlasti godinama su prikupljale dokaze, a val uhićenja započeo je tek sredinom rujna 2009. godine. Uhićeni su: Mustafa Buturović, Jusuf Hadžajlija, Nusret Avdibegović, Senad Memić, Salko Gušić, Sefer Halilović, Nedžad Hodžić zvani Džon Vejn, Mensur Memić Menta, Dževad Salčin Struja i Senad Hakalović.
U prosincu iste godine uhićen je jedan bošnjački časnik, a 22. ožujka 2010. i bivši zapovjednik bošnjačkih snaga zbog sumnje da nije spriječio ni kaznio zločin koji su počinili pripadnici njegove brigade. Zulfikar Ališpago, vođa specijalne postrojbe „Zulfikar“, uhićen je u veljači, no njegovo suđenje je zbog bolesti razdvojeno.
Nakon višegodišnjeg sudskog procesa, Sud BiH je u rujnu 2015. godine osudio:
- Nedžada Hodžića na 12 godina,
- Mensura Memića na 10 godina,
- Edina Džeku na 13 godina,
- te Rasemu Handanović, poznatu po nadimku „Zolja“, na 5 i pol godina zatvora nakon priznanja krivnje.
Zamjenik zapovjednika postrojbe „Zulfikar“, Nihad Bojadžić, dobio je kaznu od 15 godina zatvora, a presuda je potvrđena 2017. godine.
Dževad Salčin i Senad Hakalović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za zločine.
Istina zapisana – da ne padne u zaborav
Edvin Kanka Ćudić, bosanskohercegovački aktivist i publicist, objavio je knjigu o zločinu u Trusini, ističući kako je riječ o jednom od zločina o kojem se – nepravedno – najmanje govori. “Trusina je simbol zanemarene boli. Naša dužnost je zapisati i očuvati sjećanje, kako se ne bi ponovilo,” rekao je Ćudić.
Da se ne zaboravi
Danas, više od tri desetljeća nakon krvavog travnja 1993., Trusina ostaje rana na savjesti Bosne i Hercegovine. Ovaj zločin, poput mnogih drugih, ne smije biti prepušten zaboravu. Pravda je, unatoč godinama tišine i nepravde, barem djelomično došla – no rana u srcima preživjelih nikada neće zacijeliti.
Jer nisu ubijene samo osobe – ubijena je riječ, ubijeno je povjerenje, ubijeno je susjedstvo.
Neka Trusina bude upozorenje. I zavjet. Da se više nikada i nigdje ne ponovi.
