U studenom 1991. godine, vukovarski hrvatski branitelji ulazili su u završnu fazu obrane Vukovara. Svaka pomoć u obliku svježih snaga, neophodnog oružja i granata bila je od presudne važnosti. Na današnji dan, 1991. godine, Specijalna jedinica policija PU Varaždin, uz podršku temeljne policije, izvela je pogibeljni napad na selo Karadžićevo.
Cilj operacije bio je ovladati komunikacijom Karadžićevo – Markušica prema selu Ostrvu, i dalje prema Antunovcu, kako bi se zaobilaznim putem pokušalo probiti blokadu prema Vukovaru. Zauzimanje sela Karadžićevo bilo je neophodno za uspjeh proboja.
Međutim, akcija je krenula po zlu zbog nedostatka podrške drugih postrojbi, a izostala je i podrška minobacačima. Uslijedila je neravnopravna borba kada su specijalci ušli u selo, suočeni s neočekivano snažnim neprijateljskim snagama.
Ivica Vugrinec, pripadnik SJP Varaždinske, opisao je kako su tijekom trodnevnog izviđanja ustanovili da selo Karadžićevo brane manje snage 12. Proleterske mehanizirane brigade JNA. No, neprijatelji su očito dobili informacije o napadu te su ojačali obranu sela tenkovima, topništvom i teškim strojnicama. Uslijedila je neravnopravna borba u kojoj su “Rode” bile u velikom nepovoljnom položaju bez adekvatnog protuoklopnog naoružanja i topničke podrške.
Molim te Bing, napravi mi kreativnu novinarsku objavu i prigodan zanimljiv naslov, iz teksta u nastavku : “Studeni 1991. vukovarski hrvatski branitelji ulaze u završnu fazu obrane Vukovara, jedina pomoć je dovlačenje svježih snaga i popunu postojećih postrojbi, kao i neophodno oružje i granate raznog kalibra. Tako su na današnji dan, Specijalna jedinica policija PU Varaždin uz policajce temeljne policije, izveli pogibeljni napad na selo Karadžićevo. Cilj operacije bio je da se ovlada komunikacijom Karadžićevo – Markušica prema selu Ostrvu, i dalje prema Antunovcu, i da zaobilaznim pravcem ( koji se do tada nikada nije koristio za pokušaj proboja prema Vukovaru) probiju blokadu prema Vukovaru. Da bi proboj bio moguć, bilo je neophodno zauzeti selo Karadžićevo. Akcija je krenula po zlu, zbog toga što se u nju nisu uključile druge postrojbe. Uoči pokretanja napada izostala je čak i podrška minobacačima. No, najveći šok uslijedio je prodorom specijalaca u selo. Naime, u dvodnevnom izviđanju „Rode“ su ustanovile da Karadžićevo uz pobunjene Srbe brane manje snage 12. Proleterske mehanizirane brigade JNA, koje nisu trebale predstavljati prepreku dobro organiziranom napadu iz tri smjera. No, očito je da su Srbi dobili informacije o organiziranju i vremenu proboja, stoga su obranu Karadžićeva u međuvremenu ojačali tenkovima, topništvom i teškim strojnicama. Započela je neravnopravna borba u kojoj „Rode“ nisu nikako mogle parirati bez adekvatnog protuoklopnog naoružanja i topničke podrške. U borbu su se uključili i pripadnici ZNG koji su policajcima pomogli u izvlačenju iz smrtonosne klopke. Ivica Vugrinec, bio je jedan od pripadnika SJP Varaždinske koji je imao zaduženje izviđanja terena prije napada . Karadžićevo je selo s oko 45 kuća. Tu su bile njihove snage , ne velike, u te tri noći u kojima smo mi izviđali prije samog napada. Bila su dva tenka T55 i oko 20.-tak vojnika s dva mitraljeska gnijezda, dakle, mi smo izviđali selo Karadžićevo tri noći prije samog napada, i tada, dok smo izviđali nije postojala nikakva jača tehnika. Zadnju noć uoči napada nismo izviđali mi, nego su to radile domaće nage, a mi smo se pripremali za napad. Kada smo u jutro 9. studenog krenuli u napad, dočekalo nas je oko 10 tenkova, stotinjak mitraljeskih gnijezda i masa neprijateljskih vojnika. Neprijatelj je postavljen u svim pravcima s kojeg smo mi napadali, točno su znali odakle krećemo, čak su znali gdje su naši minobacači, jer su tu prvo napadali. Ivica Vugrinec Vugrinec je u vozio BOV kada se napad pokrenuo. Nakon što su onesposobili neprijateljske punktove i krenuli prema selu, odjednom se pojavio tenk T84, koji je pogodio njega i njegov BOV. Toga 9. studenog 1991. krenuli smo u napad na selo Karadžićevo u ranim jutarnjim satima, opremljeni lakim pješačkim naoružanjem, protu tenkovskim naoružanjem, oklopnim vozilima i što je najvažnije, visokog morala. Akcija je bila planirana da s tri strane ( lijevo i desno od strane sela Karadžićeva) i s čela da krenemo u osvajanje sela, s tim da su trebale biti učinjene neke predradnje prije samog napada. Početni položaji bili su zauzeti u 5 sati u jutro, a u 6 sati topnički bataljon iz Đakova, koji je bio smješten u šumi Durgutovica, i topnički bataljon iz Jarmine koji je trebao biti smješten u voćnjaku, u Jarmini. Točno u 6 sati iz šume Durgutovica na selo Karadžićevo ispaljeno je dvije granate, što je nama dalo znak za početak napada, i mi smo sa svim snagama krenuli u napad. Topnička potpora koja je trebala trajati 20 min, izostala je. Bez obzira na izostanak topničke potpore, mi smo krenuli u napad. Kada smo se približili selu Karadžićevo, izvidnica je uočila jedan tenk T55 koji se kretao lijevo-desno uz sami rub sela. Tenk smo odmah uništili . Ono što je bitno naglasiti je da smo mi obavješteni da u selu osim tog tenka i dva puškomitraljeska gnijezda nema neke ojačane sile, osim pješadije. Kada smo s čela, otprilike na sredini sela, stigli , na nas je otvorena jaka vatra iz svega mogućega, od tenkovske , minobacačke, bestrzajnih topova, mitraljeskih gnijezda. Jedino što mi nismo osmatrali je bila ta toć uoči napada, nego su tu noć osmatrale domaće snage. Dakle, u toj noći, neprijateljske snage dovukle su minimalno 4 tenka T84 i veliki broj pješačke potpore iz pravca Markušice. Goran Mihalić, zamjenik zapovjednika i zapovjednik SJP Varaždinske 1991. Mile Dedaković Jastreb, u svojoj knjizi “Bitka za Vukovar” naveo je mogućnost da je riječ o izdaji, odnosno da je neko prenio planove neprijateljskoj strani. Zanimljivo, tog dana nad Karadžićevim je djelovalo i zrakoplovstvo JNA, a pritom je pogođen i zrakoplov Galeb G-4 iz 252. Lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile koji se srušio u Bačkoj. Napad je prestao u popodnevni satima, oko 16:30, pojačanje nije dolazilo, snage SJP RODE ostale su bez streljiva . Četvorica policajaca, Mladen Kasun(1964), Zvonko Kardoš(1966), Branko Kos(1964) i Željko Pongrac(1964), poginula su. Vlado Štampar (1965) još uvijek se vodi kao nestao, a 28 pripadnika Roda ranjeno je. Slavko Martinković je bio zarobljen, i proveo je 7 mjeseci u Srpskom logoru, te je razmijenjen. Po riječima Dedakovića i pripadnika SJP Varaždinske, ova operacija do danas ostaje misterij. Kako su neprijatelji znali kada će napad biti izvršen, iz kojih pravaca i s kojom tehnikom, a isto tako, gdje su se nalazili naši minobacači?”
Naslov: Tragični Proboj: Bitka za Karadžićevo i Neposustajanje Vukovarskih Branitelja
Tragični Proboj na Karadžićevo: Herojska Borba Specijalne Jedinice Policije PU Varaždin
U studenom 1991. godine, vukovarski hrvatski branitelji ulazili su u završnu fazu obrane Vukovara. Svaka pomoć u obliku svježih snaga, neophodnog oružja i granata bila je od presudne važnosti. Na današnji dan, Specijalna jedinica policija PU Varaždin, uz podršku temeljne policije, izvela je pogibeljni napad na selo Karadžićevo.
Cilj operacije bio je ovladati komunikacijom Karadžićevo – Markušica prema selu Ostrvu, i dalje prema Antunovcu, kako bi se zaobilaznim putem pokušalo probiti blokadu prema Vukovaru. Zauzimanje sela Karadžićevo bilo je neophodno za uspjeh proboja.
Međutim, akcija je krenula po zlu zbog nedostatka podrške drugih postrojbi, a izostala je i podrška minobacačima. Uslijedila je neravnopravna borba kada su specijalci ušli u selo, suočeni s neočekivano snažnim neprijateljskim snagama.
Ivica Vugrinec, pripadnik SJP Varaždinske, opisao je kako su tijekom trodnevnog izviđanja ustanovili da selo Karadžićevo brane manje snage 12. Proleterske mehanizirane brigade JNA. No, neprijatelji su očito dobili informacije o napadu te su ojačali obranu sela tenkovima, topništvom i teškim strojnicama. Uslijedila je neravnopravna borba u kojoj su “Rode” bile u velikom nepovoljnom položaju bez adekvatnog protuoklopnog naoružanja i topničke podrške.
Vugrinec je opisao kako ih je prilikom napada dočekala vatrena paljba iz svih mogućih pravaca. Njihov BOV je pogođen, a napad je prestao tek u popodnevnim satima, oko 16:30, kada su specijalci ostali bez streljiva.
Nažalost, četvorica policajaca, Mladen Kasun, Zvonko Kardoš, Branko Kos i Željko Pongrac, poginula su. Vlado Štampar se još uvijek vodi kao nestao, a 28 pripadnika “Roda” je ranjeno. Slavko Martinković je bio zarobljen i proveo je sedam mjeseci u srpskom logoru, nakon čega je razmijenjen.
Prema riječima Mile Dedakovića Jastreba i pripadnika SJP Varaždinske, operacija do danas ostaje misterij. Kako su neprijatelji znali za planove napada, pravce i tehniku, te gdje su se nalazili minobacači, ostaje neodgovoreno pitanje.
Ovo je još jedna priča iz Domovinskog rata, o tragičnoj bitci i žrtvi hrvatskih branitelja u njihovoj borbi za slobodu u kojoj danas uživamo.
