Dana 21. rujna 1991. godine, Ante Paradžik, dopredsjednik Hrvatske stranke prava (HSP), krenuo je iz stožera Starčevićevog doma u pratnji Ivana Oršanića, povjerenika HSP-a za Kanadu, i vozača Branka Perkovića. Njihov cilj bio je Križevci, gdje su održali govor na javnoj tribini i osnovali ogranak HSP-a. Nakon uspješnog skupa, trojac se uputio natrag prema Zagrebu.
Oko 22 sata, stigli su u Dugo Selo, gdje su ih na policijskoj kontrolnoj točki zaustavili policajci Marinko Šižgora i Blaž Sarić. Nakon kratkog razgovora, policajci su ih pustili da nastave put.
Policajac Sarić od ranije je poznavao vozača automobile Branka Perkovića, koji ga je pozdravio ( utvrđeno tijekom istrage i suđenja) Vozač Branko Perković imao je na sebi maskirnu vojnu odoru a Oršanić i Paradžik su bili u civilu ( u odjelima) . Nakon kraćeg razgovora između policajca Sarića i vozača Perkovića, bili su propušteni te su nastavili vožnju prema Zagrebu.
Međutim, ubrzo nakon toga, Sarić je preko radio veze obavijestio patrolu u Sesvetama da zaustave vozilo marke Lada Niva bijele boje, sumnjajući da se radi o sumnjivim osobama.
Poslije Sarićevog propuštanja vozila, Sarić se prisjetio poznanstva s Perkovićem a koji je bio povezan s policajcem Boškom Badže koji je prešao na stranu pobunjenih Srba u “Martićevu miliciju “. Nakon toga , Sarić preko radio veze javlja patrolama u Sesvetama da zaustave vozilo marke Lada Niva bijele boje , karlovačkih registracijskih oznaka da se radi o sumnjivim osobama. “Zaustavite to vozilo obvezno i provjerite. Mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba. “ govori policajac Sarić preko radio stanice. Na čega mu je odgovoreno da će pokušati zaustaviti automobile, ako ga vidi .
Na kontrolnoj točki u Sesvetska Sela, policajci su primijetili vozilo i pokušali ga zaustaviti, no vozač je produžio prema Sesvetama. Ubrzo nakon toga, u Sesvetama se začula rafalna paljba. Policajci su otvorili vatru na vozilo, vjerujući da su napadnuti. Nažalost, u tom incidentu, Ante Paradžik je smrtno stradao, a vozač Perković i Oršanić su ranjeni.
U toku komunikacije preko radio veze, čule su se psovke i prijetnje te se ometala veza tzv. “Tastiranjem” . Na policijskoj kontrolnoj točki u Sesvetska Sela, dežurala su pet policajaca. Policajci su primijetili vozilo Ladu Nivu bijele boje koja se kretala prema kontrolnoj točki , te su je pokušali zaustaviti ali na nepropisan način , na što je vozač Lade produžio prema Sesvetama. Policajac s kontrolne točke obavijestio je patrolu u Sesvetama , te obavijestio da budu oprezni . Nakon kraćeg vremena iz pravca Sesveta začula se rafalna paljba. Na policijskoj kontrolnoj točki u Sesvetama u Zagrebačkoj ulici 41, odakle se čula rafalna paljba, bili su vođa patrole Branko Matošević te policajci Željko Vučemilović-Grgić, Ivica Vukoje, Paško Palić i Željko Čeko . Vođa patrole Matošević radio stanicom je pozvao patrolu u Dugom Selu te ih pitao da li su oni dali obavijest o Ladi Nivi bijelo boje karlovačkih registracijskih oznaka , Na što su odgovorili da jesu, te ih pitali da li su ih zaustavili ? Veza se stalno ometala ali je ustanovljeno da je odgovoreno da Lada nije još naišla. Nakon toga, policajac Sarić se ubacio u vezu te je rekao da se radi ” o maskirnom odijelu, vozač je najvjerojatnije Martićevac, dajte, molim vas, provjerite u kojoj policijskoj stanici radi, ako već radi kod u Zagrebu “nakon nekog vremena, kada se automobile približio kontrolnoj točki u Sesvetama, neko od nazočnih policajaca je uzviknuo “ To je on” . Vučemilović je signalizirao baterijskom svjetiljkom vozaču da se zaustavi. Vozač Lade Perković je povremeno uključivao duga svijetla ( signalizirao blicanjem) kako bi bolje video ispred sebe . Vučemilović je to protumačio kao znak da se vozilo ne kani zaustaviti, odnosno upozorenje vozača da mu se skloni s ceste te je Vučemilović ispalio kratki rafal iz automatske puške u motor automobile s namjerom dag a zaustavi. Nakon ispaljenog rafala, Vučemilović se povlači unatrag, pri čemu je pao preko rubnika, a njegovi kolege pomislili se da pucnjava dolazi iz automobile pa su I oni, osim Ivice Vukoje koji se sklonio iza kuće, otvorili vatru. Poslije, vještačenjem je utvrđeno kako iz pronađenog oružja koje se nalazilo u automobilu ( na zadnjem sjedištu se nalazila automatska puška M70, AB2 s dva puna okvira, pored mjenjača se nalazio pištolj TT 7,62 mm a kod Paradžika je pronađen pištolj kalibra 7,65 mm) nije pucano .
Istraga je pokazala da su policajci ispalili ukupno 49 hitaca, od kojih je 28 pogodilo vozilo. Paradžik je pogođen s dva metka, jedan u potkoljenicu, a drugi, koji je rikošetirao, u predio jetara, što je uzrokovalo njegovu trenutnu smrt. Perković je pogođen s tri metka u ruku, dok je Oršanić ostao neozlijeđen.
Utvrđeno je da su u pravcu Lade pucala četvorica policajaca iz automatskog oružja te da su ukupno ispalili 49 hitaca. Vozilo je pogođeno s 28 hitaca, uočeno je toliko oštećenja nastalih ulazom zrna – na prednjem dijelu 15, na desnoj bočnoj strani 11 te po jedno oštećenje na stražnjoj i lijevoj bočnoj strani.
Dvojica putnika u vozilu pogođena su s pet hitaca, jedan je pogodio Paradžika u potkoljenicu, a drugi, „rikošetira“, pogodio ga je u predio jetara te ga je gotovo trenutačno usmrtio. Perkovića su pogodila tri hica u ruku, dok je Oršanić ostao neozlijeđen. On se bacio na zadnjem sjedištu i cijelo vrijeme pucnjave i neposredno nakon nje nepomično je ležao praveći se mrtav.
Policajac Palić lakše je ranjen krhotinom metka u desnu natkoljenicu. Kada je pucnjava prestala, ranjeni vozač Perković čuo je kako netko od policajaca njemu i njegovim suputnicima psuje četničku mater te viče da baci oružje odnosno bombu, koju on nije ni imao. Tek nešto kasnije, nakon što je Perković rekao da je u vozilu Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, te kada je Vučemilović pogledao u unutrašnjost vozila i vidio propagandni materijal HSP-a na sjedištu auta, opsovao je i rekao: „Ubili smo naše“.
Hina je prva tijekom noći na 22. rujna 1991. prenijela informaciju o pogibiji Ante Paradžika. Pozvala se na podatke Operativnog centra MUP-a i javila da se automobil u kojem je bio Paradžik nije zaustavio na zahtjev policije na prvom, a prema „zasad neprovjerenim informacijama“, ni na drugoj kontrolnoj točki. U informaciji je uz ostalo pisalo: „Iz njegova auta otvorena je vatra, pri čemu je ranjen jedan policajac. Policija je uzvratila vatru, a pogođeni Ante Paradžik podlegao je ranama u bolnici “.
Okružni sud u Zagrebu 4.prosinca 1992. godine, proglasili su Željka Vučemilović-Grgića krivim I osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok je ostalu trojicu, Matoševića, Čeko I Palića Sud oslobodio optužbe. Vrhovni sud prihvatio je žalbu Državnog odvjetništva te je 16. lipnja 1993. godine donio rješenje kojim je ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem. Ponovo suđenje započelo je 4. i trajalo je do 11. listopada 1993. godine, au raspravi se zastupnica za dopunu dokaznog postupka :” Neutemeljena je i neosnovana tvrdnja zastupnika oštećene strane da rezultat ove rasprave upućuju na to da se radi o zavjeri, jer ništa, nijedna činjenica I nijedan dokaz, nije izvedeno a da bi ostavio sumnju da se ne radi o klasičnim krivičnim djelima ubojstva u ubojstva u pokušaju .”
Okružni sud u Zagrebu je 13. listopada 1993. u ponovljenom postupku proglasio svu četvoricu optuženih krivima i osudio ih na zatvorske kazne; Željka Vučemilovića-Grgića na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, Branka Matoševića na šest godina, Željka Čeku na pet godina i Paška Palića na pet godina. Vrhovni sud RH je 23. veljače 1994. djelomično uvažio žalbe osuđenika te im je smanjio kazne: Vučemiloviću na šest godina, Matoševiću na pet godina, Čeki i Paliću na četiri godine i šest mjeseci. Osuđenici su upućeni na izdržavanje zatvorske kazne. Predsjednik Republike donio je 8. rujna 1994. odluku kojom je pomilovao osuđene, tako što je Vučemiloviću kazna smanjena za tri godine, Matoševiću za dvije godine i šest mjeseci, a Čeki i Paliću za dvije godine i tri mjeseca.
U ponovljenom postupku, sva četvorica policajaca su proglašena krivima i osuđena na zatvorske kazne.
Rješenjem Komisije za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa od 15. veljače 1995., sva četvorica osuđenika uvjetno su otpuštena s izdržavanja kazni počevši od 24. veljače 1995., što znači da su u pritvoru i zatvoru proveli nešto više od tri godine. Pomilovanja osuđenih policajaca treba promatrati u skladu s tadašnjim političkim i društvenim okolnostima. Nakon amnestije pobunjenih Srba, pomilovanja i rehabilitacije optuženih zapovjednika HOS-a, logično je bilo i pomilovanje pripadnika MUP-a osuđenih za ubojstvo Paradžika. Nije nevažno spomenuti činjenicu da se i obrana osuđenih tijekom procesa pozivala na Zakon o oprostu.
Ovaj tragični događaj ostaje duboko urezan u sjećanje hrvatske javnosti, kao podsjetnik na turbulentna vremena i žrtve koje su pale u borbi za slobodu i neovisnost Hrvatske.
Izvor: Portal veterani