Neznani i zaboravljeni heroj poručnik José Luis Monterde koji je suprotno zapovjedima nadređenih zajedno sa svojom jedinicom odbio predati hrvatske civile u okolici Konjica 25.4.1993. višestruko brojnim muslimanskim snagama.
“ Za dvije minute počet ćemo pucati! ”. Ratna žestina očitovala se u svom najsurovijem izrazu u mjestu kraj Konjica , u srcu Bosne. Vikao je plavokosi muškarac, star oko 30 godina, teško naoružan. Pod svojom komandom imao je stotine ljudi koji su se zakleli na vjernost Sulmanu, jednom od muslimanskih vođa koji je potaknuo sukob. Uništili su jedno selo i krenuli su za 171 Hrvatom koji su uspjeli pobjeći. Htjeli su ih zaklati. Ali naletjeli su na mladog poručnika Legije koji je štitio gomilu. “Nećete to učiniti”, poimenično je riješio španjolski vojnik José Luis Monterde .
Riskirao je svoj život kako bi spasio živote drugih.
“Imali smo zadatak da provjerimo stanje na cestama. U pet ujutro krenuli smo iz Jablanice za Sarajevo, sjevernu granicu našeg područja djelovanja. Konvoj je činilo 5 oklopnih vozila i 35 legionara. Prošavši grad Konjic , na putu za Sarajevo, nalazimo zatvorenu cestu. Bilo je hrvatskih militariziranih pripadnika koji su otvarali evakuacijski put za preživjele iz hrvatskog sela koje su napali muslimani.
Sve su im onesposobili, a mi nismo mogli proći. Stajali smo tamo i raspravljati o prijelazu ili neprijelazu, počela je pristizati poplava ljudi (171 civil, prema podacima koje je prikupio UN). Muškarci, žene, djeca, starci i sve. Ostavili su sve što su imali i očajnički su bježali. Slike Sirije danas su ono što smo vidjeli tada Monterde, u Bosni, dok je još bio poručnik. Kopnena vojska
U njih su stigli muslimani, vrlo prijeteći. Ne bih mogao reći koliko, ali opkolili su nas. Bilo ih je puno, nisam ih sve mogao vidjeti, a bili su teško naoružani, neki od njih s bacačima granata. Ljudi koji su bježali sakrili su se iza nas . Imao sam 35 vojnika i nismo imali šanse pobjeći. S jedne strane nam je bio odsječen put, a s druge rijeka Neretva. Praktički smo stali na vodu!
Muslimani su dolazili kako su dolazili, raspaljeni nakon napada na selo . I htjeli su dokrajčiti one koji su im pobjegli. “Predajte ih nama!” vikali su na nas. Bilo je dosta napetosti. Komunikacija nije bila izravna, razgovarali smo preko prevoditelja”.
Monterde se sjeća vođu te grupe koji je vapio za krvlju. Bio je muškarac u 30-ima, plav i plavooki. Imao je visok čin unutar te anarhične sile. Njegov autoritaran način i prsluk s više džepova to su odražavali.
Monterde i njegov kontingent su radiom javili svoju situaciju, ali je dolazak pojačanja bio nemoguć zbog njihove geografske izoliranosti i velike sile koja ih je okruživala. – Presječeni smo s obje strane. Bili su sami.
Mislili smo da je to kraj.
Dali su nam ultimatum: “ Za dvije minute počinjemo pucati! ”. Pokušali smo pozicionirati vozila kako bismo što bolje zaštitili Hrvate, ali nismo ništa vidjeli. Svi su ti ljudi došli iz borbe, sa svim uzbuđenjem koje su nosili. Htjeli su pobiti sve one koji su uspjeli pobjeći.
Taj polaritet između života i smrti trajao je 12 sati . Ono što se isprva činilo nemogućim na kraju se dogodilo. Muslimani su pristali na pregovore.
Premještamo civile na dvije specifične točke. Smiješno, jer su muslimanske obitelji te Hrvate primile.
I tako je španjolski poručnik spasio 171 hrvatskog civila od sigurne smrti nad muslimanskim krvnicima koji su očajnički htijeli krv.
Poručnik José Luis Monterde u nastavku govori kako u 25 godina od kako su u Bosni, 23 španjolska vojnika tamo ostavila svoje živote.
