Emotivno svjedočanstvo Arsena Jakovca., pripadnika Specijalna jedinica Ajkule koje su ostavile trag od Osijeka do Dubrovnika. Saznajte priču o nevjerojatnom ratnom bratstvu.
Vrijeme neumoljivo teče. Trideset i pet godina prošlo je od onih prvih, olovnih dana kada se stvarala neovisna Hrvatska, a strah i hrabrost miješali su se u zraku poput dima baruta nakon prve bitke. Danas, s odmakom od tri i pol desetljeća, te strašne, traumatične situacije koje su slamale kosti i duše, polako prelaze u priče. Postaju sjećanja, dragocjena svjedočanstva koja moramo oteti zaboravu i prenijeti generacijama koje dolaze.
Kao novinar i branitelj koji pozorno sluša i bilježi sudbine, često se nađem pred svjedočanstvima koja nadilaze samu ratnu kroniku i ulaze u sferu antičke drame. Jedno od takvih svjedočanstava zapisao sam sasvim slučajno, u jednoj ugodnoj atmosferi, uz gemišt, a koji mi je poslužio kao temelj za ovu priču. Iz tih redaka, iz tog razgovora, izranja lik Arsena Jakovca, čovjeka koji je ratni put prošao pod borbenim imenom „Masny“. Njegova priča nije samo priča o jednom vojniku; to je priča o nezapamćenom fenomenu, o bratstvu po krvi koje je u rovu postalo bratstvo po oružju.
U ratu se prava imena često brišu. Mladići koji su do jučer sjedili u školskim klupama ili radili u tvornicama, odjednom su postajali ratnici bez lica i imena za neprijatelja. Komunikacija radiovezom zahtijevala je oprez. Zato su nastajali nadimci. Svako je dobio neki svoj epitet, a Arsen je postao i ostao „Masny“. Ni danas, 35 godina kasnije, ti ljudi jedni druge ne zovu po imenima iz rodnih listova. Oni su zauvijek ostali vezani tim ratnim identitetima, šiframa preživljavanja koje su skovale Specijalnu jedinicu policije „Ajkule“.
No, ono što priču o „Ajkulama“ izdvaja od svih ostalih, ono što predstavlja svojevrsni svjetski fenomen za koji ni sami ne znaju postoji li igdje drugdje u vojnoj povijesti, jest podatak da je kroz tu riječku jedinicu prošlo čak dvadesetero braće. Deset pari rođene braće. Zamislite taj teret. U trenucima kada se osnivala specijalna policija, bilo ih je tek desetak, no ubrzo su pristizali i pričuvni sastavi. Arsen se prvi put sa svojim bratom susreo na obuci na Brezama iznad Novog Vinodolskog. Bilo je to potpuno neplanirano. Brat se prijavio u policiju na Krku, Arsen u ispostavi Delnice. Nisu ni znali jedan za drugoga dok ih sudbina, usred ratnog vihora, nije postrojila u istu jedinicu.
Možemo li danas uopće pojmiti dubinu emocija koja prožima taj susret? Dva brata, rame uz rame, u odorama, s oružjem, znajući da idu tamo gdje se gine. A kod kuće? Kod kuće su ostali roditelji. To je onaj prešućeni, tihi herojski dio svakog rata. Dva sina u ratu, na prvim linijama. Arsen se prisjeća kako su zvali kući kada su god mogli, no u to vrijeme telefoni nisu bili sveprisutni kao danas. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti, kada je svaki dolazak poštara ili vojnog vozila u ulicu izazivao srčani udar. Javljali bi roditeljima kratko: „Sve je u redu, živi smo.“ Odlasci na terene trajali bi po petnaest dana, razbacani po cijeloj Hrvatskoj, a onda bi se na pet dana vraćali kući. I tako unedogled.
Samo vatreno krštenje Arsen je doživio u Topuskom, a onda su trebali ići na Plitvice. No, stigla je vijest od ministra Vekića da su Plitvice pale. Preusmjereni su u Zagreb na pripremu, a potom, u tom krvavom kolovozu 1991. godine, dolaze u Slavoniju. U Osijek.
Tu, u Osijeku, odigrava se jedna od najdramatičnijih scena u Arsenovom sjećanju, scena koja savršeno oslikava s čime se Hrvatska branila te ’91. godine. Vojarne u gradu još uvijek nisu bile pale, Jugoslavenska narodna armija (JNA) bila je prisutna, moćna i naoružana do zuba. Oko dvadesetog kolovoza, tridesetak riječkih specijalaca, među kojima i mladi Arsen kojemu je tada bila tek 21 godina, dobiva zadatak čuvanja položaja na dravskom mostu. Most preko Drave, žila kucavica, i pred njima – JNA transporter. Takozvani „trocijevac“, oklopljena grdosija s teškim naoružanjem, okreće svoje cijevi izravno prema njima.
U tim prepričavanju zabilježene su teške, emotivne riječi kojima Arsen opisuje taj trenutak. Nasuprot oklopu i čeliku, oni su u rukama držali tek obične automatske puške i pokoji tromblon. Zolje nisu imali. Protivoklopnog oružja nije bilo. U tom trenutku apsolutne jeze, kada gledate smrti u oči i čekate bljesak iz neprijateljske cijevi, netko od suboraca tiho pita: „Dečki, što ćemo sad?“ Drugi odgovara, glasom punim prkosa i očaja: „Ako budu pucali, uzvratit ćemo.“ A onda slijedi rečenica koja kida srce i danas: „A s čime?“
S čime uzvratiti na tenk? S 21 godinom, sa srcem koje tuče u grlu, s bratom negdje , a tko zna gdje, s roditeljima koji strepe kod kuće. Teško je to i danas prepričavati bez suza. Arsen priznaje da emocije naviru, da je bio mlad, možda i premlad za taj užas. Ali nisu ustuknuli. Stajali su na tom mostu, držeći ono malo što su imali, spremni poginuti za svaki centimetar zemlje.
Nakon Osijeka, „Ajkule“ su doista opravdale svoje ime. Ajkula roni i grize, i u moru i na planini. Njihov ratni put impresivna je karta hrvatske patnje i pobjede. Od ličkog ratišta i Gospića, preko dubrovačkog krša, Medačkog džepa, akcije Maslenica, pa sve do operacije Bljesak. Kamo god je trebalo, riječki su specijalci išli. Gotovo 2000 dana provedenih u borbenom sektoru. 2000 dana spavanja s jednim okom otvorenim, s glavom u torbi.
Danas, kada su oružje zamijenili alatima za rad, kada su puške ustupile mjesto motikama na OPG-ovima, vatrogasnim šmrkovima ili uredskim poslovima, ti dečki i dalje čuvaju to nevjerojatno zajedništvo. Na inicijativu predsjednika udruge, gospodina Prpića, odlučili su svoju priču zabilježiti na filmskoj traci. Snimili su dokumentarni film. Nije to samo film o ratu. To je film o životu. O tome kako se nositi s demonima prošlosti, kako graditi život na zgarištu mladosti. U filmu su prikazali čime se danas bave – Arsen ima svoj OPG, supruga mu pomaže, drugi suborci su u raznim civilnim zanimanjima. Život ih je raspršio po profesijama, ali srce ih uvijek vraća jedne drugima.
Premijera filma ” Kad smo bili dvanestorica nas” u Rijeci, potom projekcije u Dubrovniku, pa jučer u Osijeku… Svako gledanje, priznaje Arsen, ponovno otvara stare rane, ali i donosi ponos. U dvorani se miješaju smijeh, radost, veselje, ali i duboka tuga. Dvojica od one legendarne braće više nisu među živima. Mnogi su ranjeni, mnogi narušenog zdravlja. Cijena slobode naplaćena je krvlju, znojem i narušenim psihičkim mirom.
Ipak, znaju zašto su se borili. Borili su se za domovinu, za mir u kojem će njihova djeca danas slobodno odrastati. To je onaj viši cilj koji i danas, 35 godina kasnije, njihovim licima daje onaj prepoznatljivi, smireni izraz ponosa. Danas se druže sa suborcima iz cijele Hrvatske – s dubrovačkim „Grofovima“, osječkim „Orlovima“, gospićkim „Tigrovima“. Kuhaju kotliće, organiziraju sportske igre. No, što je najvažnije, svoju djecu uče pravim vrijednostima. Kroz udrugu organiziraju kampiranja, streljaštvo, ronjenje, planinarenje. Prenose im ljubav prema domovini, ali uče ih i zajedništvu, čuvajući tako plamen sjećanja na one koji su za tu istu domovinu dali sve.
Ova priča, istrgnuta iz hladnih novinarskih bilješki, priča je o hrabrosti malog čovjeka pred velikim zlom. Priča je to o „Ajkulama“, o „Masnom“, o svoj onoj braći koja su na dravskim mostovima, velebitskim vrletima i dubrovačkom kršu, bez pitanja i bez kalkulacija, vlastitim tijelima ispisala povijest. I zato te priče, 35 godina poslije, moramo pričati s posebnim pijetetom. Jer sloboda koju danas dišemo, rođena je upravo u onom trenutku straha i prkosa, kada su dvadesetogodišnjaci bez pravog oružja odlučili da neće napraviti ni korak nazad.