U Osijeku je prikazan dokumentarni film Kad smo bili dvadesetorica nas. Pročitajte sve o herojstvu braće iz SJP Ajkule.
U osječkom IT parku, na poziv Udruge veterana 106. brigade Osijek, održana je iznimno emotivna i povijesno značajna filmska večer koja je ponovno povezala Slavoniju i Kvarner. Predstavljen je dokumentarni film “Kad smo bili dvadesetorica nas”, ostvarenje koje se već sada svrstava među najvažnije i najdojmljivije recentne audiovizualne dokumente o Specijalnoj jedinici policije Policijske uprave Primorsko-goranske, poznatijoj pod slavnim ratnim imenom SJP”Ajkule“. Ovaj događaj nije bio samo obična kino-projekcija, već duboko i katarzično prisjećanje na najteže, ali i najslavnije dane stvaranja domovine.
Sam naslov filma izravno i bez okolišanja komunicira njegovu središnju tematsku premisu. Riječ je o jedinstvenoj, nevjerojatnoj priči o dvadesetorici pripadnika ove elitne policijske postrojbe, odnosno o raritetnom fenomenu deset parova rođene braće. Ti su mladići, vezani ne samo domoljubljem nego i najužom krvnom vezom, zajedno dijelili nesaglediv teret ratnih strahota, neizvjesnost svake vojne operacije i nevjerojatnu surovost velebitskih vrhunaca na kojima su provodili mjesece braneći prvu crtu bojišnice.
Domaćini iz Udruge veterana 106. brigade Osijek pobrinuli su se da događaj prođe u dostojanstvenoj atmosferi, a uz njih su nazočili i članovi osječke Specijalne jedinice policije “Orao”. Posebnu težinu događaju dao je dolazak velikog broja veterana SJP “Ajkule” koji su za ovu prigodu doputovali u Osijek, kao i brojni izaslanici drugih braniteljskih udruga. U ime Osječko-baranjske županije, kao posebni izaslanik županice, nazočio je Boris Abičić, pročelnik Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje, potvrđujući snažnu institucionalnu podršku njegovanju kulture sjećanja.
Dokumentarni film, maestralno orkestriran pod redateljskom palicom Sanjina Stanića i Nina Sorića unutar produkcijske kuće “Filmerija”, etablira se kao iznimno vrijedan artefakt u modernoj hrvatskoj vojno-povijesnoj dokumentaristici. Njegova najveća snaga ne leži u pukoj rekapitulaciji strateških pomaka na ratištu, niti u suhoparnom nabrajanju datuma i vojnih koti. Naprotiv, redateljski je dvojac uspio makro-povijest osamostaljenja Republike Hrvatske translatirati u intimni mikrosvijet deset parova braće. Kroz njihove sudbine ekranizirani su najintimniji aspekti ljudskog straha, bezuvjetne obiteljske ljubavi, žrtve i neugasive nade.
Fokusiranjem isključivo na ljudski faktor koji nosi puni teret svakog oružanog sukoba, a napose kroz vizualno iznimno snažan motiv povratka danas ostarjelih ratnika na izolirane, surove vrhove Velebita, film vješto izbjegava svaku zamku ratne mitologizacije. Umjesto glorifikacije ratne destrukcije, on pred gledateljem izrasta u duboku psihološku studiju o traumama i iscjeljenju. Prikazan na nacionalnoj televiziji, te prezentiran pred punim kino dvoranama od Dubrovnika, preko Rijeke, pa sve do Osijeka kroz hvalevrijedan projekt “Po stazama ratnika“, ovaj je film snažno poduprt i opsežnom historiografskom monografijom autora Dragana Ogurlića. Time on transcendira granice pukog audiovizualnog zapisa i postaje krucijalni mehanizam kojim cjelokupno društvo odaje priznanje žrtvi elitne Specijalne jedinice policije “Ajkula”.
Proces stvaranja ovakvog dokumentarnog djela – koje bi adekvatno, s dubokim pijetetom, ali i sirovom, nimalo uljepšanom iskrenošću ovjekovječilo priču o deset parova braće – zahtijevao je dugogodišnju inkubaciju. Ideja za ovaj monumentalni projekt rođena je znatno prije samog početka terenskog snimanja, preciznije tijekom obilježavanja 25. obljetnice osnutka postrojbe. U tom su trenutku pripadnici “Ajkula”, prolazeći kroz obimnu arhivsku građu i vlastita sjećanja radi retrospektive svog ratnog puta, došli do fascinantne spoznaje o krvnom srodstvu nesrazmjerno velikog broja svojih suboraca. Prema svjedočanstvu jednog od glavnih protagonista, ujedno i predsjednika Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata “Ajkula” Perice Prpića, spoznaja da je u samoj jezgri postrojbe ratovalo točno deset parova braće nametnula se kao nevjerojatno snažna i u hrvatskim okvirima vjerojatno jedinstvena osnova za kinematografsku obradu.
Idejni začetnik projekta, koji je prvi prepoznao ogroman kinematografski potencijal ove statističke i povijesne anomalije, bio je poznati riječki televizijski i filmski producent Dean Lalić. Njegova je vizija odmah prepoznata od strane same udruge veterana, što je širom otvorilo put prema ozbiljnoj, visoko profesionalnoj produkciji koja je osigurala da se ovaj sveti materijal ne tretira kao puki arhivski zapis, već kao punokrvno, emotivno autorsko djelo.
Kako bi se ovaj zahtjevni projekt realizirao, okupljena je vrhunska autorska ekipa. Uz Deana Lalića kao idejnog autora, scenarij i režiju potpisuju Sanjin Stanić i Nino Sorić, koji su preuzeli ogromnu odgovornost za autorsku viziju i iznimno zahtjevan terenski rad s veteranima. Sanjin Stanić ujedno je bio zadužen za montažu i produkciju, majstorski povezujući stare VHS arhivske snimke s novo snimljenim, opservacijskim materijalom visoke rezolucije. Za prepoznatljivi vizualni identitet i fantastične kadrove surovih velebitskih staza zaslužan je direktor fotografije Hrvoje Franjić, dok je glazbeni urednik Olja Dešić oblikovao emotivnu i tešku zvučnu sliku filma. Cijeli projekt namjenski je za Hrvatsku radioteleviziju (HRT) izradila riječka produkcijska kuća Filmerija d.o.o.
Snimanje na terenu, posebice s ratnim veteranima koji su proživjeli najkrvavija ratišta i ekstremne uvjete planine Velebit, predstavljalo je specifičan redateljski izazov koji je zahtijevao iznimnu razinu empatije, psihološkog takta i ogromnog strpljenja. Redatelj Sanjin Stanić često je isticao kako je proces izravnog rada na terenu trajao otprilike godinu dana. Tijekom tog dugog perioda, članovi filmske ekipe nisu bili tek pasivni promatrači iza objektiva; oni su s dvadesetoricom protagonista prošli stvarno, ali i metaforičko putovanje natrag u prošlost, postavši pritom duboko povezani i iskreni prijatelji s akterima filma.
Kroz iscrpan proces intervjuiranja na autentičnim lokacijama, film otvara davno potisnuta, bolna sjećanja. Sudionici dokumentarca, poput Jurice Prpića (brata spomenutog Perice), pred kamerama potpuno ogoljeno svjedoče o surovosti ratnog okruženja kojeg su doživjeli u dobi kada su, de facto, još bili jedva punoljetni dječaci. U trenucima refleksije iz sadašnjosti, gledajući arhivske snimke i suočavajući se s neumoljivom činjenicom da su automatsko oružje nosili u godinama u kojima su danas njihova vlastita djeca, kod aktera redovito dolazi do snažnih, nepatvorenih emotivnih katarzi. Njihove izjave o “stezanju u grlu” i teško suspregnutim suzama jasno induciraju zaključak o prisutnosti dugotrajne ratne traume i kognitivnih reziduala, iako o svemu progovaraju isključivo kroz prizmu neizmjernog ponosa i zacjeljenja. Veteran Dragan Genda u filmu također naglašava kako ga to ratno iskustvo danas primarno asocira na njihovu nepovratno izgubljenu mladost, žrtvovanu tijekom veličanstvenih, ali preteških pet godina borbe za stvaranje slobodne i samostalne Republike Hrvatske.
Jedan od najdubljih i sociološki najznačajnijih uvida koje film nudi osječkoj, ali i široj hrvatskoj publici, jest izražena i potpuno nedvosmislena antiratna poruka onih koji su rat najintenzivnije doživjeli na vlastitoj koži. Zoran Marijanović, još jedan od istaknutih pripadnika postrojbe, te njegov brat Marinko Marijanović artikuliraju stav koji stoji u oštrom i jasnom kontrastu prema bilo kakvoj glorifikaciji militarizma. U filmu prožetom promišljanjima o strašnoj cijeni slobode i krhkosti ljudskog opstanka, Marinko Marijanović besprijekorno sumira istinski veteranski stav u današnjem, geopolitički iznimno nestabilnom svijetu. On naglašava da svi oni koji su prošli pakao rata danas mogu poslati samo jednu relevantnu, iskrenu poruku, a ona glasi: “Ne ratu”.