Na današnji dan 1994. godine malo iza podneva na sarajevsku tržnicu Markale s položaja Vojske Republike Srpske ispaljena je minobacačka granata promjera 120 mm koja je ubila 43, a ranila 84 osobe.
Minobacačka granata ispaljena iz pravca Trebevića s položaja Vojske Republike Srpske, eksplodirala je kod sjevernog ulaza u sarajevsku Gradsku tržnicu “Merkale”. Time su srpske vojne, policijske i paravojne formacije na današnji dan prije 27 godine počinile još jedan u nizu stravičnih zločina u ratu vođenom u Bosni i Hercegovini od 1992. do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine.
Od krhotina minobacačke granate toga dana, ubijeni su : Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žig.
To je drugi podmukli i ciljani napad koje je izvela Vojska RS. Prvi takav napad dogodio se 5. veljače a ujedno se na taj datum i obilježava kao Dan sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u razdoblju 1992-1995. godine, koliko je trajala najduža opsada nekog velikog grada u europskoj povijesti. Službeno je potvrđeno kako je tijekom rata na području glavnoga grada BiH ubijena 14.541 osoba, od čega više od 1600 djece, dok je više od 50 tisuća ljudi ranjeno.
Amerisa Ahmetović, jedna od ranjenih toga dana, prisjetila se i podijelila svoje sjećanje sa balkans.aljazeera “Bila sam na samom izlazu iz tržnice. Sjećam se da je bilo jako puno ljudi ispred… i onda – granata. U tom momentu sam samo pokušala da shvatim šta se desilo i shvatila da je to bila granata i vidjela da moram tražiti pomoć.
Ta solidarnost naših ljudi je bila ogromna. Ljudi su istog momenta trčali da pomognu onima koji su davali ikakve znakove života. Digla sam ruku i ljudi su stigli, ubacivali su nas u auta i ja sam prebačena do Kliničkog centra. To je bilo najduže putovanje u mom životu”, kazala je Ahmetović.
“Bila sam teško ranjena, mislili su da ću iskrvariti. Ja sam rekla bacite mi zavoj da stegnem ranu i sama sam sebi stegla nogu i odvukli su me onda na ortopediju. Kad su me gore odvukli borili su se da mi spase nogu. Gore sam izgubila svijest. Onda prvo moje buđenje nakon dugo vremena i kada sam ugledala cipelu jedne noge na ormariću opet sam pala u nesvijest. Tek sam onda bila svjesna šta se desilo: ostala sam bez noge”, dodala je, prisjećajući se.
Šefika Skorupan se također prisjetila dešavanja tog kobnog dana, kada su u tadašnju Vojnu bolnicu dovezene žrtve.
“Onaj dan kad je granata pala na Markalama ja sam trebala biti prebačena za Italiju na operaciju kičme. Nismo mogli otići jer je toliko ranjenih stizalo u bolnicu gdje smo gledali kroz prozor kako dovlače ljude bez ruku, bez nogu u autima, djevojku sam vidjela bez glave, samo trup, to nikada ne mogu zaboraviti”, kazala je Skorupan.
