Na današnji dan, 2021. godine i 32 godina od ubojstva, identificirani su posmrtni ostatci vukovarskog dječaka – Jovana Josipa Krošnjara starog 17. g. koji je odvojen od majke i 17.11.1991. od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi, ubijen na Drvenoj pijaci.
“Slomom obrane grada te izlaskom civila iz skloništa dok su u neposrednoj blizini meci sijali smrt, u izdvajanju prije pucnja, ubijali su kažiprsti. Jedan upravo takav pokazao je na Jovana te ga odvojio od majke. Prema posljednjim informacijama s još šestoricom vukovarskih branitelja i civila izveden je do dijela Drvena pijaca gdje je bez imalo milosti ubijen hicem u potiljak”
Jovan Krošnjar rođen je 8. rujna 1974. godine od oca Đurađa i majke Ivke u vukovarskoj bolnici. Za vrijeme ranog djetinjstva s ocem i majkom živio je u gradskom naselju Sajmište gdje je završio prva četiri razreda Osnovne škole „Stjepan Supanc”, danas Osnovne škole Antuna Bauera, nakon čega su preselili u Berak. Mjesto u općini Tompojevci nekoliko je kilometara južno od Vukovara, isto toliko istočno od Nuštra i Vinkovaca. Obitelj se nastanila u Vinkovačkoj ulici na kućnom broju 2 gdje su živjeli i nakon smrti oca. U Berku je Jovan završio osnovnoškolsko obrazovanje, danas područnu Osnovnu školu „Čakovci”, dok je srednjoškolsko nastavio u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje „Edvard Kardelj” u Borovu naselju, danas Tehnička škola Nikole Tesle. U suton rata 1991. upravo je utihnulo zvono 2. razreda srednje škole. Ne sluteći dimenzije zla koje su čekale iza ugla s majkom Ivkom, ostao je u Berku.
Vojska JNA, paravojne formacije, dragovoljački odredi i domaći pripadnici Teritorijalne obrane i Milicije Krajine okupirali su mjesto te u rujnu i listopadu, 96 stanovnika sela Berka, su zatočili gdje su proveli tri i pol mjeseca, dok se 56 mještana iz zatočeništava nikada nije vratilo. Za još 10 njih ne znaju se posljednja počivališta, iako im je sudbina izvjesna. Svi zarobljenici, nesrpsko stanovništvo, zatvoreno je u hale poljoprivrednog kombinata VUPIK-a, a potom odvedeno u za to predviđene i osnovane logore u obiteljskim kućama gdje su psihički zlostavljani, svakodnevnim pucanjem iznad glave zarobljenika te ispitivanjem i fizičkim premlaćivanjem.
Tada još šesnaestogodišnji Jovan uspio je izaći iz zarobljeništva i preko obližnjih sela doći do Đeletovaca i Vinkovaca te s nekolicinom civila izbjeći tragičnu sudbinu svojih sumještana. No želja za povratkom u radni grad nadilazila je pobijeđeni strah zarobljavanja i okupacije pogotovo jer je njegov stariji brat Ivica Franić, iz majčinog prvog braka za kojega je bio iznimno vezan, među prvim braniteljima grada Vukovara aktivno sudjelovao u obrani. Stigavši u Vukovar u spomenuti dio grada, bitku za Vukovar proveo je u skloništu na Slaviji.
