Rat se u Hrvatskoj zahuktavao , JNA koja je trebala biti Narodna, postala je zločinačka . Kasarna u Osijeku, nazvana po Narodnom heroju Milanu Stanivukoviću a zapovijedao je pukovnik Boro Ivanović koji je komandovao u rušenju Osijeka i Vinkovaca 1991. godine, a kasnije je učestvovao u strahovitim zlodjelima u Zvorniku i Vlasenici, gdje je naređivao ubijanje Bošnjaka. Kao priznanje za zločine koje je počinio na tlu Hrvatske i Bosne, unaprijeđen je u čin general-potpukovnika i imenovan za komandanta Novosadskog korpusa.
Po pričama pribjeglim regrutima iz kasarne u ZNG, još početkom kolovoza, kasarna se punila rezervistima, a umjesto zvijezde petokrake nosili su kokarde.
Dana 2.9.1991. godine pukovnik Ivanović naredio je Mevludinu Kuliću i još trojici regruta da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, na što su mladi regruti Herojski odbili. Pukovnik Ivanović zbog neposluha , u noći 3/4.09.1991 god. i na spavanju pogubio je svu četvoricu .
Melvudinova obitelj još kolovoza pokušavala je izvući mladog ročnika iz kasarne, ali bezuspješno .
1 rujna , Mevludin preko raznih kanala i susjeda uspijeva se čuti s majkom te joj preko telefona govori „Mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim. Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo.“
Dva dana poslije toga je ubijen a dan poslije hladnokrvnog ubojstva, dva oficira JNA, dva vojna policajca i liječnik dolaze kod majke u Vogošće, mjesto nedaleko od Sarajeva
.
„Skočila sam i rekla: ‘Jeste li došli da mi kažete da ste mi ubili dijete?’
Da su sumnje opravdane pokazalo se 6. rujna kada je stiglo tijelo pokojnog Mevludina Kulića. Iako je obitelji rečeno kako ne otvaraju limeni sanduk s pokojnikom koji je bio zavaren, oni su to prije dženaze učinili.
Stručni tim na čelu s doktorom Senahidom Alajmovićem pregledao je njegovo tijelo te utvrdio kako je Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine. Metak je bio ispaljen u glavu. Ulazna rana nalazila se na potiljku, a izlazna pored nosa.”
Stradanje ročnika Jugoslavenske narodne armije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije teška je i bolna priča o kojoj se uglavnom šuti. Mnogi od njih bili su, pod prijetnjom smrću, prisiljeni sudjelovati u ratu kojeg nisu htjeli ili su se u njemu našli na krivoj strani. Dio njih nikada se nije vratio kući, među njima bio je mladi Musliman Mevludin Kulić.
