Ovih dana, točnije 14. lipnja, obilježava se godišnjica teškog i monstruoznog zločina koji su počinili pobunjeni Srbi nad hrvatskim narodom .
Bilo je to jednog lijepog i sunčanog ponedjeljka u sredini mjeseca lipnja 1993. godine oko 14:30 sati, kada su Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić otišli na plažu Soline, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić bili su pripadnici Specijalnih postrojbi Glavnog stožera HV-a, koji su došli na plažu malo se osvježiti .
Dok se hrvatska mladeš družila i sunčala na plaži, u jednom trenutku čula se snažna eksplozija .
Srpske snage s privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske izvršile su napad te ispalile dvije rakete iz raketniog sustava “ Orkan” s kasetnim punjenjem, s tzv. zvončićima. U istom trenutnutku, samo sekundu poslije detonacije, pet mladih osoba trenutno su ubijene, a osam osoba je ranjeno.
Brat pokojne Lidije, Damir Vrankulj je o sudbini svoje sestre i ostalih ubijenih napisao potresno svjedočanstvo pod nazivom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“ objavljeno u knjizi „Krhotine djetinjstva“.
„Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa..Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva. Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu.
Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu…”
Ono što je tragično, a u našoj zemlji je postalo uobičajeno za ovakve tragedije i zlodjela, niti za ovaj zločin nitko nije procesuiran niti osuđen.
U znak sjećanja pod inicijativom obitelji stradalnika i veterana 113 . brigade, sagrađeno je spomen-obilježje pred kojim se svake godine okupljaju obitelji, prijatelji, veteranske udruge te razna izaslanstva RH, ali i turisti koji dolaze i zamijete to obilježje. Tako je i ove godine u organizaciji Udruge 1. A Satnije 113. brigade ZNG-a i Grada Biograda na Moru na plaži Soline odana počast poginulima, koje su na tom mjestu bezrazložno ubili srpski agresori.
Foto: Marko Ledenko- Mane
