Danas, 8. svibnja, navršava se točno 80 godina od ulaska partizanskih snaga u grad Zagreb. Danas mnogi u Europi slave kraj Drugoga svjetskog rata i pobjedu nad nacizmom, no za hrvatski narod ovaj datum nosi sjećanje na krvavi početak nove tame – ne oslobođenje, već masovno stradanje nedužnih civila, posebno mladih života koji su ugašeni u tišini i bez milosti.
Tog dana 1945. godine, oko 10:30 sati, u Zagreb su ušle postrojbe Jugoslavenske armije, točnije 20. srpska brigada iz sastava 45. divizije Druge armije, pod zapovjedništvom generala Koče Popovića – imena koje će za mnoge Hrvate ostati simbol straha i zločina. Prešli su Savu starim drvenim mostom, bez otpora – jer su već sve hrvatske i njemačke vojne jedinice napustile grad.
Ulica se pretvorila u bojište protiv civila.
Prvi val vojnika donio je smrtonosnu tišinu koja se slomila nad srcima nevinih. Zvonimir Punčec, dječak od svega 16 godina, sin radnika Stjepana i Marice, ubijen je na ulazu u park Maksimir. Imao je ribarsku knjižicu u džepu – metak je probio i nju i njegovo srce. Nije bio vojnik, nije nosio oružje – bio je samo dijete koje je htjelo veslati čamcem po jezeru.
S njim je bio i njegov prijatelj Mladen, koji je izbjegao smrt jer je lagao da ide ocu na Vidikovac. Nije znao da iza tog “spašenog” trenutka stoji cijeli život krivnje i tišine. Zvonimirov otac Stjepan i brat Marijan, u očajničkoj potrazi, sutradan su njegovo tijelo pronašli među gomilom mrtvih na Mirogoju – tijela su bila složena kao cjepanice. Izvukli su ga iz masovne hrpe i pokopali dostojanstveno, u obiteljski grob gdje i danas počiva. Zauvijek šutljiv svjedok zločina bez presude.
Njegova smrt bila je simbol prve krvave stranice u povijesti komunističkog Zagreba – grada koji će narednih dana i tjedana postati poprište masovnih egzekucija, deportacija, pljački i šutnje.
Zajedno sa Zvonimirom ubijeni su i drugi mladi Zagrepčani:
- Darko Medanić, 22-godišnjak, učenik pomorske škole, ubijen je na Mirogojskoj cesti.
- Josip Kružić, 18-godišnji pomoćni staklar, pogođen metkom u 11 sati kod Maksimira.
Njihova jedina “krivnja” bila je – što su ostali u svom gradu.
Ovi događaji ne smiju biti zaboravljeni. Danas, 80 godina kasnije, imamo obvezu govoriti istinu o onome što se dogodilo. Ne zbog osvete, već zbog dostojanstva nevinih žrtava i budućnosti našeg naroda.
Zvonimir Punčec – ime koje ne smije izblijedjeti. Mladić na pragu života, koji je svojim životom posvjedočio tisućama drugih sudbina koje su tek počele – i bile brutalno ugašene.
Danas se ne klanjamo ideologijama, već istinama koje bole, ali nas uče da sloboda nije samo riječ – već i odgovornost da pravda jednom stigne tamo gdje nije nikada zakucala.
Zauvijek u našim molitvama. Nikad zaboravljeni.
