Početkom 16. stoljeća Europom su buktali seljački ustanci, a ni Hrvatska nije bila iznimka. U zemlji razorenoj protuturskim ratovima i podijeljenoj između osmanskih osvajača i mletačkih upravitelja, kmetovi su se digli na oružje protiv okrutne feudalne vlasti. Kap koja je prelila čašu bila su zvjerstva Franje Tahija, čiji su seljaci, umjesto da pokorno trpe, odlučili pružiti otpor.
Na čelo ustanka stao je Matija Gubec, karizmatični vođa iz Gornje Stubice, koji nije samo predvodio borbu protiv tlačenja, već je sanjao o pravednijem društvenom poretku – seljačkoj državi s centrom u Zagrebu. Seljaci su 27. siječnja 1573. godine krenuli u napad na Cesargrad, a buna se poput plamena proširila Hrvatskom i Slovenijom, zahvaćajući čak 60 vlastelinstava.
Iako su ustanici u početku nizali uspjehe, feudalna vojska uzvratila je silovitom odmazdom. Nakon niza krvavih bitaka, odlučujući sukob odigrao se kod Stubičkih Toplica 9. veljače. Slabo naoružani, ali srčani seljaci pružili su žestok otpor, no dolazak plemićkih pojačanja presudio je u korist feudalaca.
Nakon sloma bune, uslijedili su brutalni progoni. Matija Gubec zarobljen je i 15. veljače 1573. godine pogubljen na Markovom trgu u Zagrebu. Legenda kaže da mu je na glavu stavljena užarena željezna kruna, simbol kazne, ali i priznanja za njegovu hrabrost.
Hrvatski humanist, povjesničar i pjesnik napisao je u kronici:
“Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…“
Iako ugušena u krvi, Seljačka buna ostala je simbol otpora i borbe za pravdu, a Matija Gubec ne samo da je postao legenda već i trajna inspiracija svim naraštajima koji su sanjali pravednije društvo.
