RUŠEVO – U skrovitom slavonskom selu, gdje šuma šapuće sjećanja a zemlja još nosi rane prošlosti, u ponedjeljak je dostojanstveno obilježena još jedna obljetnica tragičnih događaja iz travnja 1945. godine. Ruševo, mjesto koje povijest nije štedjela, okupilo je potomke žrtava, mještane, predstavnike lokalne vlasti i udruge, da zajedno podignu glas tišine – u spomen na one koji su ubijeni bez suda, bez krivnje i bez oprosta.
Komemoraciju je organizirala Udruga građana „Put, istina i život“, čija neumorna borba za očuvanje povijesne istine već godinama vraća dostojanstvo onima kojima je ono brutalno oduzeto. Na mjestu masovne grobnice, u tišini obavijenoj tugom, zapaljeni su lampioni za 52 Ruševljanina koji su ubijeni u krvavim mjesecima travnja i svibnja 1945. godine – simboli svjetla u mraku jedne od najstrašnijih epizoda poratne komunističke odmazde.
Slijedila je sveta misa u mjesnoj crkvi, koju je predvodio vojni kapelan, vlč. Mato Mihaljević. Njegove riječi bile su više od utjehe – bile su molitva za mir duša i poziv na milosrđe, ali i jasno upozorenje: “Istina ne smije umrijeti.” Duhovnost je u tom trenutku bila ne samo oslonac, nego i štit protiv zaborava.
U koloni sjećanja, okupljeni su se uputili prema središtu sela, do spomen-obilježja žrtvama. Ondje je održan prigodan program – položen je vijenac, upaljene su svijeće, a izgovorene su riječi koje ostaju urezane u pamćenje zajednice. Među govornicima istaknula se predsjednica Udruge „Put, istina i život“ Andrijana Plavi, koja je naglasila važnost borbe za povijesnu istinu i pravdu. Pero Šola, u ime obitelji žrtava, podijelio je osobno svjedočanstvo. Službene riječi pijeteta uputili su i pročelnica Grada Đakova Sanja Rogoz Šola, načelnik Općine Čaglin Dalibor Bardač te umirovljeni brigadir Željko Kalić, izaslanik ministra hrvatskih branitelja.
U ozračju boli, ali i ponosa, pjesmom su se oglasili članovi Kulturno-umjetničkog društva Bektež, donoseći melodiju koja kao da je prožela šume, polja i duše prisutnih. Bila je to pjesma istine, ona koja ne traži osvetu, nego pravdu.
Nakon službenog dijela programa, okupljeni su nastavili druženje u vatrogasnom domu, gdje su domaćini priredili domjenak – ne kao svečanost, već kao čin zajedništva, utjehe i snage da se nosi breme prošlosti.
No tragedija Ruševa nije izolirana mrlja u povijesnoj knjizi – ona je dio šireg zločina poznatog kao Slavonski križni put, koji je započeo 17. travnja 1945. godine iz Malog parka u Đakovu i završio u 14. postaji – upravo ovdje, u Ruševu. U koloni je bilo 200 do 500 osoba koje su ubijane od Kondrića do Ruševa. Žrtve su bili civila i razoružani vojnici, koje je smrt kosila od Kondrića do Sovskog Dola. Dokumenti iz Državnog arhiva u Osijeku svjedoče o brutalnosti tih dana – o sustavno planiranoj „kulturi ubijanja“, hladnoj i bezdušnoj.
Povijesna istina o tim danima neraskidivo je povezana s riječima Josipa Broza Tita, koji je u Ljubljani 26. svibnja 1945. godine priznao: „Likvidirali smo 200 tisuća bandita…“ A samo šest dana ranije u Varaždinu je poručio: „U novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame.“ To nisu tek riječi – to je presuda koja se izvršavala bez suđenja.
Zato komemoracije poput ove u Ruševu nisu tek ritual prošlosti. One su ogledalo naše savjesti i poziv budućnosti: da se žrtve ne zaborave, da se povijest ne ponovi, i da se istina – koliko god bolna bila – nikada više ne zataška.
Foto: Antun Mandić