U rujnu 1991. godine Osijek su branili pripadnici 106. brigade Zbora narodne garde , dva bataljuna 3. br. ZNG-a, dvije čete Specijalne jedinice policije Policijske uprave Osijek, nekoliko četa Narodne zaštite i jedna četa Hrvatskih obrambenih snaga preimenovana u 3. bataljun 106. br. ZNG-a.
Cijelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Osijek nalazilo se u vojnom skladištu Lug.
Početkom mjeseca srpnja na granici sa Srbijom ( Vojvodina) , postavljene su četiri mehanizirane brigade ; : pančevska 51. Mbr koje je zauzela most na Erdut- Bogojevo, subotička 36. Mbr ušla je u Baranju , a beogradska 1. proleterska gardijska mehanizirana brigade i srijemskomitrovačka 453. mbr , kod Šida. Sve je to bio plan generala Veljka Kadijevića da JNA ispresijeca I zaposjedne dijelove hrvatskog teritorija ( Bihač-Karlovac-Zagreb. Gradiška-Virovitica, Knin-Zadar, Mostar – Split te istočna slavonija ).
Nakon okupacije Baranje 22.kolovoza, crta obrane sjeverno od Osijeka pomaknula se do prigradskih naselja na lijevoj obali Drave, Tvrđavice i Podravlja. Plan je bio zauzimanjem toga dijela hrvatskog teritorija I uvođenjem novih snaga JNA je dodatno poboljšala položaj i stvorila preduvjete za potpuno okruživanje Osijeka oko kojega se, kao i oko susjednog Vukovara, sve više stezao obruč .
Borbe za vojarne u Hrvatskoj vodile su se za vrijeme morotorija na koji su Slovenija I Hrvatska pristale Brijunskom deklaracijom uz posredovanje Europske zajednice .
Osijek je rujan 1991.godine dočekao u ratnom stanju, poluopkoljen. Gotovo je svakodnevno granatiran iz okolnih sela na okupiranom području ( oko 700-1500 granata dnevno) I to sjeverno iz smjera Baranje, s istoka iz Bijelog Brda i Klise, s jugoistoka iz Stare Tenje , ali i iz uporišta JNA u gradu ( vojarni ) .
Pripadnici 106. br. ZNG-a 11. rujna krenuli su u zauzimanje vojnog stacionara u Tvrđi na isti dan prisjednik Franjo Tuđman postavio je Karla Gorinšeka za zapovjednika Zapovjedništva za istočnu Slavoniju .
Vojni stacionar u Kuhačevoj u Tvrđi bio je vojna bolnica u kojoj su se liječili pripadnici garnizona JNA u Osijeku. A u tijeku oružanih sukoba i ranjeni srpski pobunjenici iz osječke okolice. Navodno, da je JNA popunila posadu 8.rujna radi provođenja odsudne obrane. U akciji zauzimanja vojnog stacionara sudjelovali su pripadnici 3. čete i dio voda Vojne policije 106. brigade . Akcija se odvijala munjevito te su u akciji zarobili 20 vojnika i oficira JNA i 30 automatskih pušaka . Neposredno nakon toga, 14 vojnika JNA i major Dubovina predali su se hrvatskim snagama .
Odmah slijedeći dan, po zapovijedi predsjednika Franje Tuđmana krenuli su u blokadu svih vojarni i vojnih objekata na osječkom području . dan poslije blokade, 13.rujna komandant Janković poslao je Srećku Lovrinčeviću, predsjedniku Kriznog štaba Općine Osijek, ultimatum , zahtijevajući prestanak napada ZNG-a na JNA , vojarne I vojne objekte u Osijeku I okolici, obustavu “propaganda” i uzurpacije vojnog stambenog fonda. deblokadu putova oko spomenutih objekata, povratak zarobljenih vojnika, naoružanja i opreme, te da će u slučaju neispunjenja tih zahtjeva JNA „po prvi put otvoriti vatru po svim vitalnim objektima u gradu”. Upravo to se i dogodilo. Napadi na grad 13. rujna bili su zapravo nastavak napada koji su trajali već danima, a nastavili su se i idućih dana. U Osijeku se pucalo „s raznih objekata” i „iz svih mogućih oružja”– ukratko, odvijao se „pravi rat”. O silovitosti napada svjedoče i zapisi iz vojnih i medijskih izvješća, npr. „Skoro svi objekti su oštećeni” ili „Petak i subota dani su kada je život u Osijeku potpuno zamro” (Glas Slavonije, 16. rujna 1991). Gotovo neprekinut napad na Osijek trajao je više od trideset sati. U tijeku napada hrvatskih snaga na vojne objekte JNA, 14.rujna peteročlana komisija EZ-a napustila je osječko područje s obećanjem da će se vratiti kada budu imali bolje uvijete za rad.
Slijedeća meta hrvatskih snaga za zauzimanje vojnih objekata je bio Dom JNA, koja je bila komanda vojnog okruga. Komandant 12- pmbr. Boro Ivanović već je u siječnjui 1991.godine preselio Komandu s najužim štabom u vojarnu Narodnog heroja Milan Stanivuković. Navodno je osoblje ostalo u dumu koji nisu uljevali povjerenje u pukovnika Ivanovića a za privremenog komandata osječkog garnizona imenovao pukovink Slobodan Nikolić. U akciji zauzimanja Doma JNA sudjelovale su u 3. četa 1. bataljuna 3. br. ZNG-a i četa Sjenjak 2. bataljuna 106. br. ZNG-a.
Napad na Dom JNA započeo je 12.rujna u večernjim satima nakon čega je JNA zaprijetila da će gađati zgradu Policijske uprave svim sredsvima, ako se s napadima ne prestane. Zauzimanje je krenilo 14.rujna u 21 sat . Akcijom je zapovijedao zapovijednik 1. Bataljuna 3. Br. ZNG.a Dragan Bagarić . Položaje na južnim prilazima Tvrđi i dijelu tadašnjeg Bulevara JNA zauzela je jedna četa 1. bataljuna 3. br. ZNG-a, a preostale dvije čete bile su raspoređene po okolnim objektima: zgradi srednje tehničke škole, gradskoj Vili i objektu vojna vila, dvjema stambenim zgradama nasuprot Domu JNA u Ulici Dobriše Cesarića i zgradi Zavoda za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Hrvatske su snage pri opsadi uglavnom koristile pješačko naoružanje, a samo u nekoliko navrata i ručne bacače. Nakon nekoliko kratkih ali žestokih razmjena vatre i dva dana otpora, pukovnik Nikolić, ne želeći se predati, zatražio je pomoć komandanta Ivanovića koji mu je, navodno, odgovorio da pojačanja nema i da hrvatske snage „pobiju”. Borba za Dom JNA uz neprekidno okruženje i razmjenu vatre trajala je do 16. rujna u 10 sati kad je ispred objekta onesposobljen oklopni transporter . Tada se dio posade predao, a diouù je zarobljen nakon ulaska hrvatskih snaga. Na koncu je zarobljeno 15 oficira, 30 vojnika i dvoje civila te stotinjak komada različitog naoružanja i ostalih materijalno-tehničkih sredstava. Nakon osvajanja Doma JNA zgrada je bila Zapovijedništvo Operativne zone Osijek, potom Zapovijedništvo 2.zbornog područja HV-a, Zapovijedništvo 3.korpusa HV-a, a od 2007. godine postaje Zapovijedništvo za obuku i dokttrinu “Fran Krsto Frankopan”. A od 2021 godine nosi ime brigadira Ivana Rebrine. Brigadir Rebrina je bio pripadnik 3. Gbr Kune te je poginuo u obrani posavskog bojišta 22.lipnja.1992.godine.
Sljedeće zauzimanje vojarne je bila vojarna Maršala Tita(crvena vojarna) u Gornjem gradu, površine 9055m2 I smještenog kapaciteta od 430 vojnika. U vojarni su bile uglavnom pozadinske jedinice 12. Pmbr. JNA. , sredstva veze I radionice srednjeg remonta sredstava veze. Zauzeta je munjevitom akcijom nasilnim ulaskom u vojarnu. Sudjelovale su postrojbe Zaštitne čete Sekretarijata za narodnu obranu , 106. br. ZNG-a i PU Osijek. Zaštitna četa Sekretarijata za narodnu obranu zauzela je položaje po stambenim zgradama oko vojarne. Borbeno djelovanje započelo je iznenadnom pješačkom paljbom hrvatskih snaga po vojarni. JNA nije pružala otpor te su se nakon ulaska u objekt vojnici JNA predali. Ljudskih gubitaka nije bilo. Informacije prikupljene uoči napada govorile su da su u objektu četiri vojnika JNA naoružana pješačkim naoružanjem. Nakon zauzimanja vojarne, prema nekim izvorima, hrvatskim se snagama predalo desetak vojnika. U vojarni su bili jedan tenk T-55 i tri oklopna transportera u neispravnom stanju. Crvena vojarna je nakon zauzimanja postala prva osječka vojarna na kojoj se zavijorila hrvatska zastava.
Vojarna Narodni heroj Milan Stanivuković ( Bijela vojarna) . Bila je smještena u Donjem gradu, površine 33.518 m2 I kapaciteta za 1300 vojnika.
Mehanizirani bataljun imao je dvije čete tenkova i mehaniziranu četu s 27 borbenih vozila pješaštva, 13 tenkova ili borbenih vozila uz bateriju od 6 minobacača 120 mm te 500 ljudi. Oklo pni je bataljun također imao dvije čete tenkova i mehaniziranu četu (40 borbenih vozila: 27 tenkova, 13 borbenih vozila pješaštva). Od vozila i naoružanja brigada je trebala imati 81 tenk i 80 borbenih vozila pješaštva ili oklopnih transportera, tri izvidnička tenka, 12 samohodnih ili vučnih haubica 122 mm, šest višecjevnih lansera raketa 128 mm (Plamen), 12 dvocijevnih samohodnih protuzračnih topova 57 mm gusjeničara ili 12 protuzračnih topova 20 mm na kotačima, šest lakih samohodnih protuzračnih oruđa S-1M, tri izvidnička oklopna vozila, 12 minobacača 120 mm, 12 samohodnih topova 90 mm, šest samohodnih borbenih vozila POLO M83 i 21 protuzračno raketno oruđe S-2M te 680 raznih motornih vozila. Mehanizirane brigade na istočnoslavonskom bojištu imale su između 1400 i 2000 ljudi po mirnodopskom te od 3860 do 3940 ljudi po ratnom ustroju. Od naoružanja brigada je posjedovala oko 60 oklopnih transportera pješadije tipa OT M-60 i oko 70 tenkova T-55. JNA je dio svojih snaga i naoružanja iz ove vojarne prebacila na Poligon C.
Vojarna je blokirana početkom rujna snagama 106. br. ZNG-a s ciljem da 1. bataljun pod zapovjedništvom Ivana Šoltića blokira vojarnu i napadne je sa sjevera. Na lijevom boku je 2. bataljun pod zapovjedništvom Dubravka Pancića dobio zadatak da blokira glavni ulaz u vojarnu i da napadne (po potrebi) s juga. Snage specijalne policije pod zapovjedništvom Antuna Blaževića imale su zadatak da napadnu s istočne strane (Ulica J. Huttlera). Zapovijed zauzimanja vojarne nalagala je da se njezinom blokadom i okruženjem onemogući izlazak pripadnika JNA koji su, navodno, bolničko osoblje namjeravali uzeti za taoce radi sigurnog izlaska, te onemogući svim pripadnicima JNA iz ostalih vojarni i vojnih objekata napuštanje Osijeka s naoružanjem i tehnikom. Razgovor o tom planu navodno je uhvaćen prisluškivanjem razgovora između garnizona u Bijeloj vojarni i komandanta tuzlanskog vojnog okruga. Od puščane paljbe iz kruga vojarne 13. rujna ranjen je jedan pripadnik Specijalne jedinice policije. Nakon toga je Zapovjedništvo donijelo odluku o zauzimanju tog uporišta JNA. U akciji su s hrvatske strane bile angažirane čete 1. i 2. bataljuna 106. br. ZNG-a, bitnica PZO i minobacačka bitnica 120 mm, potom postrojba Specijalne jedinice policije, mi nobacačka posada s MB 82 mm 4. PS Beli Manastir, Zaštitna četa Sekretarijata za narodnu obranu te pojedinci i dijelovi 3. br. ZNG-a. Snaga borbenog dijela 12. pmbr. JNA bila je jačine ojačanog oklopno-mehaniziranog bataljuna. Temeljem zapovijedi načelnika PU Osijek Mate Šalinovića postrojbe Specijalne jedinice policije raspoređene u četrnaest skupina, u suradnji sa ZNG-om, dovele su 15. rujna vojarnu u potpuno okruženje (Glas Slavonije, 16. rujna 1991). Topničku potporu snagama Specijalne jedinice policije osiguravala je posada Prvi bataljun 106. br. ZNG-a pod zapovjedništvom Ivana Šoltića zauzeo je položaje sjeverno i zapadno od vojarne (objekti OTP, Tranzit, OB Osijek, Sloboda); druga četa 1. bataljuna 106. br. ZNG-a imala je zadaću blokirati mogući upad JNA u osječku bolnicu; drugi bataljun 106. br. ZNG-a osiguravao je južne prilaze vojarni (od naselja Feđe Milića do kraja naselja Đure Salaja) sa zadaćom spajanja s 1. bata ljunom 106. br. ZNG-a; Zaštitna četa Sekretarijata za narodnu obranu bestrzajnim je topovima osiguravala jugoistočne izlaze iz grada prema Tenji i Nemetinu. Bitnica protuzračne obrane s MB 120 mm 106. br. ZNG-a te PZO 106. br. ZNG-a s topovima Oerlikon 20 mm nalazili su se na kamionima. Pripadnici 3. br. ZNG-a djelovali su s kamiona koristeći protugradne rakete. Plan je bio nakon blokade izvršiti proboj, zauzeti vojarnu i zarobiti sve pripadnike JNA. Borba i pregovori za zauzimanje ove vojarne trajali su od 15. do 17. rujna. Već u noći 13. rujna kod vojarne su zabilježena vatrena djelovanja. Nakon višekratnih i neuspješnih poziva pripadnicima JNA na bezuvjetnu predaju 14. rujna, pripadnici 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a izvršili su sa sjevera i zapada jurišni napad na vojarnu. Zbog snažnog otpora JNA napad nije uspio pa su hrvatske snage bile primorane vratiti se na početne položaje. U tom napadu teško je ranjeno šestoro pripadnika čete, od kojih je dvojicu pod otvorenom vatrom izvukao zapovjednik Šoltić, zahvaljujući kojemu su oni vrlo brzo operirani i spašeni. 15. rujna planiran je napad sa zapadne strane, a postavljanjem eksploziva namjeravalo se načiniti prolaz u zidu vojarne prema zgradi uprave Slobode. Iako eksploziv nije učinio dovoljno velik prolaz pa se odustalo od proboja, skupina iz interventnog voda Zaštitne čete Sekretarijata za narodnu obranu ipak je pokušala proći. Pritom je poginuo Zoran Brekalo, a teže je ranjen zapovjednik voda Igor Vrandečić. Nakon povlačenja interventnog voda u završne borbe i konačno zauzimanje vojarne uvedena je Specijalna jedinica policije PU Osijek. Interventni vod Specijalne jedinice policije sa zapovjednikom Antunom Blaževićem preuzeo je koordinaciju završnih akcija. Na koncu je jedna skupina Specijalne jedinice policije uspjela probiti crtu obrane vojarne i zauzeti zgradu Vojne policije JNA.
Šesnaestog rujna JNA je pružala velik otpor, a prvi je put u borbeno djelovanje uvela ratne zrakoplove tipa MiG. Uz raketiranje civilnih ciljeva, nekoliko zračnih bombi uništilo je infrastrukturu na više gradskih lokacija (kanalizacija, tramvaj, vodovod, stambene zgrade). Toga je dana poginulo šestero civila. Specijalna jedinica policije je bestrzajnim topom probila ogradu vojarne i zauzela jugoistočni dio objekta. Suočeni s borbom u okruženju i stalnim stezanjem obruča oko vojarne, te gubitkom dijela vojarne, manja skupina oficira JNA odlučila se na organizirani proboj. U tome su uspjeli jer, između ostalog, hrvatske snage nisu imale dovoljno protuoklopnih sredstava. Probivši eksplozivom zid na jugozapadnoj strani vojarne, uz pomoć deset tenkova, dva oklopna transportera, sanitetskog vozila i Pinzgauera izvršen je proboj kroz hrvatske položaje u Vukovarskoj ulici i daljnje izvlačenje prema Tenji. Simulirani ulazak oklopno-meha niziranog voda u Nemetin odvukao je pažnju posada bestrzajnih topova koji su bili rastrgani između Nemetina i izlaska prema Tenji. Tom su prigodom pripadnici JNA uništavali civilne objekte u gradskim naseljima Jug I i Jug II te prigradskoj Novoj Tenji pri čemu su stradali i civili. Dva tenka JNA, vozilo Pinzgauer i sanitetsko vozilo uništeni su na željezničkoj pruzi. Izvor JNA govori da je jedna motorizirana jedinica s Poligona C krenula u pomoć posadi u Bijeloj vojarni te je, nakon što je uspješno probila opsadu vojarne, transporterima izvukla svoje pripadnike i odvezla ih prema Tenji. Također, navodi se da je radi sprječavanja mogućeg napada iz pravca Nemeti na prema Osijeku druga oklopna jedinica napadala „na pravcu sjeverozapadno od sela Klisa” (Narodna armija, 21. rujna 1991). U medijima je zabilježeno da je u znak osvete kolona od osam tenkova JNA na južnom izlazu iz grada granatirala sve objekte tvornice tekstila LIO i okolne stambene zgrade (Glas Slavonije, 19. rujna 1991). Pojačanje hrvatskim snagama stigla je pričuvna skupina od oko pedeset pripadnika 3. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a pod zapovjedništvom Vladimira Draženovića. Njihova je zadaća bila da zajedno s interventnim vodom 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a iz smjera Tranzita, Huttlerovom ulicom pokušaju ovladati zgradom VP JNA, koja je bila jedna od njezinih najjačih uporišnih točaka. Međutim, taj juriš nije dao očekivani rezultat pa se pričuva vratila na početni položaj. Prema riječima osječkog gradonačelnika Zlatka Kramarića, otpor je u vojarni pružalo još stotinjak „dobrovoljaca” srpske nacionalnosti iz Osijeka. Na koncu je 17. rujna, angažiranjem Specijalne jedinice policije PU Osijek pod zapovjedništvom Antuna Blaževića, vod specijalaca uspio ući u vojarnu kroz prošireni prolaz na zapadnoj strani vojarne. Tom je prilikom poginuo Damir Furdi, pripadnik Specijalne jedinice policije, dok su Željko Špehar i Stjepan Strahonja teško ranjeni. Istovremeno je sa sjeverne strane, iz smjera Tranzita, u vojarnu ušla desetina interventnog voda 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a pod zapovjedništvom Josipa Talapka. Nakon njih ušli su i ostali pripadnici 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a te su zajedno sa snagama specijalne policije zarobili 226 pripadnika JNA (Nazor et al. 2011: 396). Vojarna je u cijelosti zauzeta 17. rujna oko 17 sati. Preostali vojnici JNA ubrzo potom su se predali. Njihov broj varira ovisno o izvorima. Jedan izvor govori o oko dvjesto pripadnika JNA i „četnika” (oko 110 oficira i podoficira te oko 80 „dobrovoljaca”) koji su zbrinuti, saslušani i razmijenjeni. Drugi izvor govori da je uz petero ranjenih (Narodna armija, 21. rujna 1991) zarobljeno 70 vojnika JNA. Treći izvor navodi da se predalo oko 150 vojnika, 50 oficira i 25 „petokolonaša” (Glas Slavonije, 18. rujna 1991). Na hrvatskoj strani je troje pripadnika 2. čete 1. bataljuna 106. br. ZNG-a teško ranjeno, a četvero lakše, a ranjeno je i petero pripadnika Specijalne jedinice policije, dok je jedan smrtno stradao. Tijekom trodnevnih borbi od topničkog granatiranja i zračnih napada stradalo je više od pedeset civila. Zaplijenjena je veća količina naoružanja te dva tenka i više oklopnih transportera. Nakon zauzima njavojarne, novine su izvijestile da je osnovan prvi tenkovski bataljun, što je bila promidžbena aktivnost dnevnog tiska (Glas Slavonije, 19. rujna 1991). Za vrijeme zauzimanja Bijele vojarne, na sjednici Zapovjedništva ZNG-a za istočnu Slavoniju 16. rujna 1991. dogovoreno je da se krene u akciju zauzimanja vojnog skladišta Lug s početkom u 17 sati.
U vojnom skladištu Lug, u šumi kraj prigradskog naselja Čepin, u šest skladišnih zgrada nalazilo se cijelo naoružanje i oprema Teritorijalne obrane Osijek i 12. pmbr. JNA. Skladišni kompleks 12. pmbr. JNA, površine 8080 m², u petnaestak kapacite ta (Glas Slavonije, 22. rujna 1991) sadržavao je skladišta s pješačkim naoružanjem Teritorijalne obrane, sklonište s protuoklopnim sredstvima, hangare i nadstrešnice za kamione i haubice, skladišta granata za tenkove, konzervirane haubice s pripada jućim kamionima, minobacače Teritorijalne obrane i rezervoare s gorivom. Ovisno o izvorima, u skladištu su bila između 64 i 92 pripadnika JNA. Drugog rujna 1991. iz skladišta su izbjegla trojica vojnika JNA (jedan se priključio ZNG-u). Prema njihovu kazivanju, u skladištu je bilo sve manje vode i hrane, a sve više dezinformacija, što je izazivalo strah (Glas Slavonije, 4. rujna 1991). Jedan izvor donosi podatke Ante Tolja, zapovjednika 1. čete 2. bataljuna (Čepin), koji govori da je ondje bilo 60–70 ročnika i oko deset oficira i podoficira koji su posjedovali tri oklopna transportera, BST, šest protuzrakoplovnih topova Praga, automatsko pješačko naoružanje, sedamnaest šok-bombi, akumulatorsko i agregatsko napajanje električnom energijom i stalnu radijsku vezu s vojarnom Narodni heroj Milan Stanivuković i Poligonom C. Akciju zauzimanja skladišta, koju je odobrio zapovjednik Zapovjedništva ZNG-a pukovnik Gornišek (Najman 2004: 306), od 16. do 19./20. rujna 1991. proveli su pripadnici 106. br. ZNG-a i Narodne zaštite. Zapovjedništvo Narodne zaštite opći ne Osijek iniciralo je 15. rujna 1991. kod Gorinšeka plan borbenog djelovanja na način da se dvije čete Narodne zaštite i postrojbe HOS-a iz Čepina spoje u čepinski bataljun 106. br. ZNG-a. Prijedlog je prihvaćen i bataljun je formiran već 16. rujna. Akcija je započela 16. rujna u 17 sati. Zapovijed za napad dobila je 106. br. ZNG-a. Zapovjednik 106. br. ZNG-a Eduard Bakarec dao je zadaću svojem zamjeniku (za koordinaciju s terenom) Franji Koržineku da izvidi situaciju vezanu uz skladište radi pripreme napada. Plan zauzimanja skladišta nalagao je organiziranje 24-satne blokade objekta angažiranjem Čepinske čete (iz sastava tek ustrojenog samostalnog bataljuna). Objekt je Narodna zaštita stavila pod nadzor i blokadu. Od 16. do 20. rujna položaje duž željezničke pruge Osijek – Čepin zaposjela je i nadzirala Čepinska četa 2. bataljuna 106. br. ZNG-a. Pridružio im se i vod Vojne policije 106. br. ZNG-a i dijelovi Specijalne jedinice policije PU Osijek. Ukupno je, prema nekim izvorima, bilo uključeno oko sedamsto pripadnika Narodne zaštite, dok zapovjednik osječkog Općinskog štaba Narodne zaštite Božidar Riba govori o ukupno 400 naoružanih pripadnika Narodne zaštite te o 700 svih hrvatskih snaga pod oružjem . S pripremama blokade i napadom na skladište započelo se iz zapovjednog mje sta Štaba Narodne zaštite u Čepinu. Oko 400 pripadnika Narodne zaštite Čepina i Višnjevca držalo je drugu crtu, dok su u prvoj bili pripadnici 106. br. ZNG-a pod zapovjednikom Slobodanom Toljem. Tako je oko skladišta bila opsada duga oko osam kilometara s oko sedamsto pripadnika hrvatskih snaga. . Štab Narodne zaštite je za potrebe zauzimanja skladišta Lug 16. rujna uspostavio artiljerijski vod s četiri 120 mm minobacača i protuavionskim 20 mm topom stavivši ga na raspolaganje Zapovjedništvu obrane grada. . Budući da je JNA mogla doći s Poligona C iz pravca Brijesta ili iz Tenje, Narodna zaštita je imala zadaću osiguravati mogući prodor iz tih smjerova. Zbog toga je s istočne strane skladišta, na spojnom putu prema Poligonu C, postavljeno 200–250 protutenkovskih mina. Svakodnevno je vr šen i psihološki pritisak na JNA, preko razglasa pozivani su na predaju i napuštanje objekta. Domaći dnevni tisak donio je informaciju da je time brojnost pripadnika JNA do početka rujna umanjena za otprilike pola (Glas Slavonije, 11. rujna 1991). . I dok zapovjednik Božidar Riba govori o nekoliko desetaka vojnika JNA (Najman et al. 2004: 306.), drugi izvor precizno navodi da se 41 vojnik predao snagama Narodne zaštite nakon čega su zbrinuti i poslani kućama. U ime Zapovjedništva Narodne zaštite u pregovorima oko predaje skladišta s hrvat ske strane sudjelovali su Mile Lulić i Jure Senkić, dok je pregovarač JNA bio pukovnik Gerasimovski koji je zarobljen tijekom osvajanja Doma JNA. Razmještaj zaraćenih snaga bio je sljedeći: sa sjeverne strane uz cestu Osijek – Čepin te sa zapadne strane bili su pripadnici 106. br. ZNG-a, dok je južnu stranu blokirao čepinski bataljun 106. br. (bivši HOS), a istočnu Narodna zaštita.48 Vrijedna pomoć u naoružanju 106. br. ZNG-a došla je iz Đakova nakon što su zauzeti vojno skladište Gaj (16./17. rujna) i vojarna Dračice (18. rujna) kao glavni objekti u kojima je bilo naoružanje đakovačke Teritorijalne obrane i 158. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade (17. korpus). Od ukupno 54 topa T-12 100 mm u Osijek ih je poslano jedanaest . Nakon trodnevnog okruženja i neuspješnih poziva na predaju, 18./19. rujna u tri sata ujutro zapovjednik 106. br. ZNG-a Bakarec izdao je zapovijed da se zauzimanje skladišta ubrzano nastavi. Predvečer 19. rujna hrvatske su snage napale skladište. Kao pomoć doveden je i tenk T-55, zarobljen tijekom osvajanja vojarni, koji je po stavljen na cesti prema Ivanovcu kod željezničke pruge. Nakon što su hrvatske snage ponovno pozvale na predaju, predalo se još osmero vojnika iz skladišta. Ponovno slanje pukovnika JNA (taj put do same ograde objekta) nije zabilježilo uspjeh. Polo žaji JNA bili su na nižoj terenskoj razini u odnosu na hrvatske snage, koje su zbog toga bile u boljoj poziciji. Na otvorenu vatru s T-55 JNA je uzvratila topovima Praga koji su predstavljali značajnu opasnost za hrvatske snage. Šest Praga taktički je bilo raspoređeno kao protuoklop, ali su djelovali i kao paljbena potpora. No hrvatski su položaji bili pojačani učinkovitijim protuoklopnim sredstvima – maljutkama i snajperskim naoružanjem, te jednim protuzrakoplovnim topom . U izravnim pješačkim napadima hrvatskih postrojbi, koji su uslijedili, teže je ranjen zapovjednik čete Ante Tolj. Nakon obostrane vatre iz pješačkog oružja napad je prekinut kad je pao mrak. Konačno je otpor JNA skršen 19. rujna oko 18 sati, no dijelovi postrojbe, sporo napredujući zbog mogućih mina iznenađenja, tek su oko 22.30 sati u potpunosti završili akciju. Prva je u vojarnu ušla skupina od dvadesetak pripadnika hrvatskih snaga (Glas Slavonije, 22. rujna 1991). U zoru 19./20. rujna, u maglovitim i još noćnim uvjetima, 54 vojnika JNA neopaženo je krenulo iz skladišta u proboj kanalom prema Antunovcu, u čijoj su okolici u zasjedi zarobljeni, prema dostupnim izvorima, tek 22. rujna. Zapovjednik voda VP-a 106. br. ZNG-a dobio je zadaću izvidjeti situaciju u skladi štu, a pripadnici voda uspjeli su se privući sa zapadne strane, ubaciti se preko ograde i samoinicijativno započeti napredovanje kroz pošumljeni dio vojnog kompleksa. Za to vrijeme pristigao je i jedan vod Čepinske čete kao pomoć, dok je ostatak čete bio u pričuvi. Pripadnici voda osvajali su jedan po jedan skladišni objekt. Hrvatske snage ušle su u skladište na jedan od glavnih ulaza. Ubrzo je cijelo skladište bilo pod nadzorom pripadnika VP-a i Čepinske čete. Na koncu, ljudskih gubitaka nije bilo. Zarobljeni su po jedan kapetan I. klase, poručnik, zastavnik, stariji vodnik I. klase i 54 vojnika (u zasjedi nakon bijega).No početno osvajanje značilo je osvajanje tek 20% teritorija skladišta. U šumi u pozadini smjestilo se desetak „rezervista” koji su minobacački djelovali po skladištu (Glas Slavonije, 21. rujna 1991). Hrvatske snage u Lugu su zaposjele znatne količine pješačkoga naoružanja i vojne opreme pješačke Osječke partizanske brigade Teritorijalne obrane, te strelji va, minsko-eksplozivnih sredstava i šest topova B1 . Šest protuzrakoplovnih topova Praga bilo je jedino osvojeno oružje izvan naoružanja osječke Teritorijalne obrane. Zbog opasnosti da zrakoplovstvo JNA ne uništi oružje, trebalo je što prije isprazniti vojarnu pa je, zbog nedovoljnog osiguranja, ono na kraju otišlo u ruke ne samo vojsci, nego i civilima. Stoga je 26. rujna 1991. zapovjednik Gorinšek uputio građanima Općine Osijek poziv da vrate naoružanje i opremu koju su zaposjeli tijekom zauzimanja vojnih skladišta (Glas Slavonije, 27. rujna 1991). Već 19./20. rujna iz Stare Tenje započeo je minobacački napad na Lug, a zrako plovni napadi na Čepin i Lug zabilježeni su 21. rujna ujutro s ciljem sprječavanja odvoženja zaposjednutog naoružanja (Glas Slavonije, 21. rujna 1991). O izuzetnom značenju zarobljenog naoružanja svjedoče i podaci o desetinama tisuća protuten kovskih i protupješačkih mina koje su iskorištene u utvrđivanju crte obrane grada.
Poligon C nalazio se jugozapadno od Osijeka kraj naselja Brijest i pustare Ankin dvor. Imao je važno taktičko značenje za cjelokupnu obranu Osijeka, nadzor prometnica, obranu Tenje i skladišta Lug. Poligon površine 1,22 km² imao je smještajni kapa citet za 25 vojnika. Ondje je bilo i Izdvojeno komandno mjesto 12. pmbr. (kasnije premješteno u Bobotu). Zauzimanje Poligona i vježbališta C bio je možda najteži zadatak tijekom osječke „bitke za vojarne”. U ljeto 1991. na Poligonu se nalazilo teško naoružanje 12. pmbr. JNA iz Osijeka. Ovaj je vojni objekt u medijima dobio naziv „zloglasni” jer su s njega od srpnja do rujna 1991. topničkim udarima najviše gađani civilni objekti u gradu i okolici (Glas Slavonije, 2. rujna 1991. Početkom srpnja JNA je pod izgovorom vojne vježbe intenzivirala kretanja u borbenim skupinama i zaposjela prometnice u smjeru iz grada. Početkom kolovo za grupirala je glavninu snaga 12. pmbr. provodeći tako, kako je hrvatska strana procijenila, „‘tihu’ mobilizaciju srpskog stanovništva i dovodila pričuvnike iz Srbije. Po utvrđivanju Poligona ondje je neko vrijeme bila Ko manda brigade. Osim nadzora nad vojnim skladištem Lug, s te su lokacije stalnim granatiranjem prigradskih naselja Brijest, Nova Tenja, Višnjevac, Josipovac, kao i cijelog Osijeka, razarani civilni objekti i ugrožavano je civilno stanovništvo. Tako je 28. kolovoza, dok su snimali ranije počinjena razaranja kod trafostanice u Brijestu, pucano na novinare HTV-a Sašu Kopljara, Dragana Kričku i Žarka Kajića. Snimatelj Kajić je ubijen, a Krička je teško ranjen. Poligon je ostao bez prometne veze s Bijelom vojarnom i redovite opskrbe hra nom i streljivom nakon što su pripadnici ZNG-a i dragovoljci u MZ Bosutsko naselje zapriječili jedini prolaz prema gradu – podvožnjak u Vinkovačkoj ulici i osječku obilaznicu. Prema informacijama prebjeglih vojnika JNA s Poligona C, 28. kolovoza ondje je bilo 10–12 ukopanih T-55 tenkova, dvadesetak haubica 122 mm (prema formacijskom sastavu brigada je imala dvanaest haubica pa je ovaj podatak upitan), desetak oklopnih transportera, 5–6 protuzrakoplovnih topova te oko 300, većinom redovnih, vojnika JNA. Toga dana poginuo je i poručnik JNA koji je vozilom ušao u protutenkovsko minsko polje te ga je istog poslijepodneva odvezao helikopter JNA. Šire područje Poligona C nije bilo minirano, osim prometnice prema Tenji. Na Poligonu su bili i vojnici na vojnom roku koji su, uz već negativan utjecaj navedenih događaja, dodatno zastrašivani „propagandom” o dolasku „ustaša”, pa je njihov moral bio nizak. Prema podacima iz ratnog dnevnika 106. br. ZNG-a, većina pripadnika JNA 1. rujna 1991. je napustila Poligon C prema Antunovcu, Tenji i dalje prema Vukovaru. Dnevni tisak izvijestio je da je s Poligona 10./11. rujna pobjeglo. 20 vojnika JNA, a jedan je pristupio ZNG-u, čemu je navodno pridonio neprofesionalni odnos i nehumano postupanje oficira prema ročnicima (fizičko zlostavljanje, vrijeđanje, hrana u oskudnim količinama, psihološki pritisci dezinformacijama o MUP-u i ZNG-u) (Glas Slavonije, 12. rujna 1991). Isti izvor izvijestio je i da je komandant Ivanović 12./13. rujna prešao s Poligona C u Tenju s navodno 11 pripadnika tzv. junske klase (Glas Slavonije, 13. rujna 1991). U takvim okolnostima trebalo je snage JNA na već djelomično blokiranom i nadziranom Poligonu žurno onemogućiti u daljnjim djelovanjima . Poligon C zauzeli su čepinska Narodna zaštita i HOS, s ukupno 302 borca pod zapovjedništvom Slobodana Tolja. U drugom, širem obruču Poligon je bio okružen s 360 boraca u zoni Livane, Briješća, Antunovca, Ivanovca, Rudina i Čepina. Akciju je odobrio Gorinšek, zapovjednik Zapovjedništva ZNG-a za istočnu Slavoniju, a nadzor nad akcijom imao je načelnik osječkog SIS-a Mirko Grošelj. Poligon je okružen 15. rujna. Potpomognuta teškim topništvom i tenkovima iz Tenje, JNA je žestoko uzvratila paljbu po civilnim ciljevima u Brijestu, Josipovcu, Višnjevcu i Sjenjaku. Tada je prvi put koristila i MiG-ove koji su raketirali plinsku po staju i OLT. Pritom je u Brijestu poginulo četvero civila, a u Osijeku troje. Međutim, 17. rujna u 6.30 sati komandir na Poligonu C zapovjedio je proboj prema Vinko vačkoj cesti i, u produžetku, prema Staroj Tenji, gdje je bilo vojno skladište Topolik. Na putu prema Tenji pucano je tenkovima po civilnim objektima. Proboj JNA sa šest tenkova uglavnom je uspio jer se na tom smjeru nalazio samo dio hrvatskih snaga s vrlo malo protuoklopnih sredstava. I tako malobrojne, uništile su jedan tenk, dva oklopna transportera i jedan top JNA. Poligon C je osvojen 17. rujna 1991. Na Poligon je prvo ušao 2. vod 3. čete 2. bataljuna 106. br. ZNG-a sa zapovjednikom Mirom Barišićem. Nakon ulaska slijedilo je razminiranje i preuzimanje preostalog zaposjednutog naoružanja i opreme: jednog transportera, granata, vojnih vozila i opreme za razminiranje . Dio opreme mještani Brijesta kanili su iskoristiti istog dana u završnim borbama za vojarnu Narodni heroj Milan Stanivuković.
U napadu na vojarne poginulo je čak 34 gardista i civila, a ranjeno je 227 ljudi.
izvor : Mihanovic , wiki, Glas Slavonije
