Na današnji dan, 2. svibnja 1991., na brdu Štikovača iznad Polače, ugašen je jedan mladi život – život 23-godišnjeg Franka Lisiće iz Bibinja. Bio je to dan kada je hrabrost progovorila jače od straha, a ljubav prema Domovini bila jača od želje za vlastitim životom. Tog kobnog jutra, Franko je postao prva žrtva Domovinskog rata u Dalmaciji, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti Hrvatske.
Franko Lisica nije bio običan mladić. Rođen 24. rujna 1968. godine, odrastao je u Bibinjama, selu koje danas s ponosom nosi njegovu uspomenu. Bio je tih, svestran, volio je sport, pisao stihove i znao razmišljati duboko o svijetu koji se naglo mijenjao. Ali kada je poziv Domovine postao stvaran, nije oklijevao. Već 5. kolovoza 1990. godine pristupa Specijalnoj jedinici policije, među prvima koji su hrabro stali u obranu hrvatskog naroda.
Tog svibanjskog dana 1991., Franko i njegovi suborci iz postrojbe “Poskoci” upućeni su na brdo Štikovača, u izvidnicu i zaposjedanje strateški važne točke. Išao je prvi – kako i dolikuje onima koji se ne boje. A onda – zasjeda. Rafali iz neprijateljskog oružja započeli su vatru, tik pred vrhom brda. Franko nije ustuknuo. Zaštitio je kolege, izvršio zadaću… i ostao ležati ondje gdje su se križale hrabrost i smrt. Pogođen iz neposredne blizine, poginuo je kao vojnik, kao prijatelj, kao čovjek koji je dao sve za ono u što je vjerovao – slobodnu Hrvatsku.
Danas, brdo Štikovača više nije samo toponim. Ono je mjesto sjećanja i tihe molitve. Mjesto na kojem je krv jednog mladića postala temelj domovine. Okruženo selima u kojima su tada živjeli pretežito Srbi – Jagodnjom, Ceranjama, Lišanima Tinskim – Štikovača je postala simbol borbe za opstojnost hrvatskog naroda u zaleđu Zadra.
Franko nije zaboravljen. U Bibinjama, nogometno igralište nosi njegovo ime – Igralište Franko Lisica. Svaki udarac lopte, svaki djetinji osmijeh, svaki navijački povik – sve to odzvanja njegovim imenom. U njegovu čast, u znak zahvalnosti.
Jer Franko Lisica nije bio samo prvi koji je pao. On je prvi koji je pokazao kako se voli Domovina – do kraja.
Danas, 34 godine poslije, sjećamo se s poštovanjem. S tugom, ali i s ponosom. Jer domovina ne zaboravlja svoje heroje. I nikada ne smije.
