Prvi pokušaj odsijecanja Osijeka

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Kako je vukovarska obrana slomljena 20. studenog, sve neprijateljske snage prebacuju na Vinkovačko i Osječko ratište. Odmah se krenulo u napadno djelovanje, tako da 20. studenog okupiraju Ernestinovo, s čime dovode obranu Laslova u potpuno okruženje. Zadnja telefonska veza između zapovjednika obrane Laslova i zapovjednika ZOG-a Osijek, Bakarcem, bila je 20. studenog u 15 sati, a zapovijed je glasila “Nema predaje”. Potpuni prekid svih veza nastupila je 21. studenog. Nakon tri dana intenzivne borbe, zapovjednik obrane sela Laslova, odlučuje se za izvlačenje ranjenika i civila iz Laslova, a zbog manjka oružja, streljiva i hrane izvlače se i branitelji.

U pomoć obrani Osijeka dolazi i zagrebačka 101. brigada ( ojačana 3. bojnom 100. brigade ZNG-a i 1. samostalnom satnijom Podsused) koja je bila smještena u selu Ivanovac. Napad agresora krenuo je još 21. studenog ali su odlučni branitelji odbacili sve napade. Najteže borbe vodile su se na desnoj strani Ivanovca, gdje su hrvatski branitelji čvrsto držali poljoprivredno dobro Rudine., jer tko je držao Rudine, držao je Ivanovac, gdje se nalazila 3 bojna 132. našičke brigade.

 Prvi napad, odnosno pokušaj odsijecanja Osijeka, pokrenut je 26. studenog, prvo snažnom topničko-raketnom pripremom, zatim i napadom oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama, te su pritom uspjele potisnuti isturene vatrene grupe hrvatskih branitelja s lijeve obale Bobotskog kanala, ispred ceste Divoš – Antunovac. Namjera im je bila da na mjestu porušenog betonskog mosta, kod trafostanice, postave vojni lansirni most za prijelaz oklopnih transportera i tenkova te nastave daljnje napredovanje smjerom Ivanovac – Martinci Čepinski. No, odlučnom obranom pripadnika 1. satnije 3. bojne 130. brigade HV-a Osijek , njihov je napad odbijen. Nakon odbijenog napada hrvatskih branitelja, agresor je pokrenuo drugi napad, smjerom Paulin Dvor- Hrastin – Vladislavci. Tu su pripadnici 1 satnije 1 bojne 101. zagrebačke brigade, ojačan vod samostalne satnije iz Podsuseda, dio 1. bojne 130 brigade i HOS-a bili spremniji i odlučno obranili.

Paulin Dvor 27. studenog 1991. i Antunovac 5. prosinca 1991.

Sutra dan, u ranim jutarnjim satima, 27. studenoga 1991., postrojbe JA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih Srba krenule su iz smjera Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne u snažni tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor podržane djelovanjem divizijuna 16.map-a, razmještenog iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. Napad je neuobičajeno započeo bez pripremne topničke vatre. Na cesti iz smjera Ernestinova, ispred mosta i crpne stanice, oko 3,30 sati najprije su se pojavili izviđači – prvo dvojica, a nakon njih grupa od oko petnaest vojnika (vjerojatno prethodnica jačim pješačkim snagama koje se iza mosta i nasipa nisu vidjele)– s nakanom da prijeđu most, osiguraju mostobran i omoguće oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu proboj prema Paulin Dvoru i dalje. Procijenivši tu mogućnost, pripadnici POG-1 pustili su ih što bliže, a da bi provjerili da nisu izviđači hrvatskih snaga, zaustavili su ih povikom “stoj”, imajući ih na nišanu cijelo vrijeme. Na to su prva dvojica neprijateljskih vojnika otvorila vatru, na što im je uzvraćeno te su likvidirani, a ostali su se povukli. Nakon pola sata su se vratili, pri čemu otvaraju žestoku pješačku vatru i izvlače poginule. Hrvatske snage na prvoj crti obrane žestoko su im uzvratile i bombama neutralizirale. No, to nije bilo dovoljno pa su nakon nekog vremena 2-3 tenka iz Ernestinova u pratnji pješaštva krenula prema Paulin Dvoru. Kada su prišli dovoljno blizu, zapovjednik POG-2 Nikola Marcijuš iz stojećeg stava ispaljuje projektil iz “ose”, pogađa prvi tenk i time, nakon kraće razmjene vatre pješaštva, zaustavlja daljnji napad. No, samo za kratko.

Nakon što im je pogođen tenk, nakon dvadesetak minuta neprijateljski tenkovi u pratnji pješaštva kreću u napad, otvorivši vatru iz strojnica i PAM-a po bentu iz pokreta. Nailazak prvog tenka na most bio je idealan trenutak za rušenje mosta. No, pokušaj je završio neuspješno, jer se eksploziv nije aktivirao. Nastao je novi razvoj bojne situacije za koju su snage obrane bile spremne. Propustili su tenkove i pričekali da se neprijateljsko pješaštvo što više približi bentu. Kada su stigli oko petnaest metara od benta, hrvatski branitelji zasuli su ih ručnim bombama i otvorili na njih žestoku vatru iz pješačkog naoružanja, tako da su uspjeli izbaciti iz stroja veći dio pješaštva JA i pobunjenih Srba koje je sudjelovalo u napadu. Istovremeno, ručnim bacačima M57 i tromblonskim minama na puškama otvorili su vatru i na tenkove T-55. No, to ih nije spriječilo da zauzmu pogodne položaje za topničku i strojničku paljbu. Prvi se postavio na prvom bentu, ispred kanala, desno od ceste za Paulin Dvor, i iz strojnice i PAM-a otvorio žestoku vatru po braniteljima koji su se nakon žestoke borbe s pješačkim snagama neprijatelja, izvlačili kanalima na pričuvne položaje. Pritom su pale i prve žrtve obrane – poginula su dvojica pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a. Drugi tenk s ceste, ne prelazeći most, s udaljenosti 700-800 m ispred Paulin Dvora otvorio je topničku i vatru iz PAM-a po braniteljima i objektima u Paulin Dvoru. U trenutku žestokog djelovanja neprijateljskih tenkova i pješaštva po Paulin Dvoru, sa ZM-a stiže i zapovjednik 1. bojne Miro Andrić, koji po dolasku zamjećuje da se jedan tenk već nalazi na mostu, odakle je granatirao selo, dok je drugi zašao bočno, sjeverno od pumpe, i otvorio vatru iz strojnice po bentu. Tijekom tenkovsko-pješačkog napada na Paulin Dvor, iz smjera Vladislavaca u pomoć hrvatskim braniteljima kombijem je pristizala IDG Diverzantskog voda bojne, u kojem su se nalazila trojica njegovih pripadnika. Zbog snažne neprijateljske vatre zaustavljeni su na ulazu u selo od pripadnika Pratećeg voda bojne. Dvojica diverzanata iskočila su iz kombija u kanal, a Rade Latinović, koji se nalazio na stražnjem sjedalu, nije ga uspio na vrijeme napustiti te je smrtno stradao od tenkovske granate koja je izravno pogodila kombi.

Zbog sve žešćeg napada, zapovjednik 1. bojne zapovjedio je zapovjedniku 3. satnije da krene s drugom polovicom satnije prema bentu i pomogne u zaustavljanju neprijateljskog pješačkog napada, što je on odmah i učinio. Zapovjedniku 1. satnije zapovjedio je da se pripadnici satnije (koji su na prvoj crti obrane proveli cijelu noć) izmjeste u kukuruzišta bočno lijevo i desno od sela, radi osiguranja bokova i osobne zaštite pripadnika, jer kuće u kojima su se nalazili nisu bile dovoljno čvrste i sigurne za sklanjanje. Od Zapovjedništva brigade zatražio je topničku potporu i djelovanje topništva po ciljevima u Ernestinovu. Samostalnom pratećem vodu bojne zapovjedio je djelovanje po pješaštvu neprijatelja u kukuruzištu između benta i Ernestinova, području ispred nasipa i po mostu u Petrovoj Slatini, radi sprječavanja uvođenja pojačanja snagama napada. Zbog prekida veze s “Mobilijom”, gdje se nalazila 2. satnija u pričuvi 1. bojne, zapovjednik bojne zapovjedio je svom zamjeniku Tomislavu Kačiću Alesiću i pomoćniku za IPD Radoslavu Pušiću, da ju što prije uvedu u bojna djelovanja u Paulin Dvoru.

Od nasipa prema Paulin Dvoru, na desnom krilu 1. bojne, bili su razmješteni pripadnici 1. samostalne satnije Podsused pod zapovijedanjem Siniše Ratkovića. Hrabrom i upornom obranom hrvatskih branitelja kod pripadnika JA i pobunjenih Srba došlo je do panike te su se tenkovi počeli povlačiti, a pješaštvo se razbježalo. Nakon kraćeg vremena, iz odmazde zbog velikih gubitaka u ljudstvu tijekom bojnih djelovanja na bentu i od hrvatskog topništva koje je djelovalo po ciljevima u njihovoj dubini, neprijatelj je ponovno otvorio jaku topničku vatru po crti obrane, ali i dubini rasporeda snaga i pojačanja 1. bojne 101. brigade HV-a. U samo desetak minuta, na područje Paulin Dvora, Hrastina i Vladislavaca palo je više od 1000 granata svih kalibara. Tijekom žestokog napada smrtno su stradala osmorica pripadnika 1. bojne (Dragan Ević, Josip Gluhačić, Zlatko La-tinović, Željko Ludaš, Josip Mikac, Marko Peranović, Stjepan Sedlovski i Veselin Vojnović), dok su petnaestorica ranjena. Izložen jakoj topničkoj vatri, Sanitet bojne, uz pomoć pripadnika postrojbi, odmah je pristupio zbrinjavanju ranjenih i izvlačenju poginulih suboraca. U tome su se posebno istaknuli zapovjednici 1. i 3. satnije, Stjepan Bratković i Marko Dujmović, te Sanitet bojne, naročito bolničar 1. satnije Miroslav Milić(umro je u bolnici u Osijeku od posljedica ranjavanja), vozač Andrija Rusan i ostali pripadnici Saniteta na čelu s dr. Goranom Vujićem, koji su ih prihvaćali, vrlo stručno pružali medicinsku pomoć, obavljali trijažu te najteže ranjenike upućivali u bolnicu u Osijek

.U isto vrijeme, JA i pobunjeni Srbi izveli su kombinirani pješačko-tenkovski napad na Divoš, smješteno između sela Ernestinova i Antunovca. Taj napad su uspješno obranili pripadnici 1. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a.

Sjećanje Krešimira Tušeka, djelatnog satnika OS RH i sudionika NATO-ove međunarodne vojne operacije ISAF u Afganistanu. U prvom boju za Paulin Dvor bio je dozapovjednik 3. satnije 1. bojne 101. brigade HV-a i zapovijedao snagama na prvoj crti obrane.

e85popct
Krešimir Tušek

U prohladno jutro 27. studenoga 1991., zamijenili smo pripadnike 1. satnije na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na bentu iza spojnog kanala u neposrednoj blizini mosta i crpne stanice, odnosno ceste koja povezuje Paulin Dvor i Ernestinovo. Svjestan zadaće i odgovornosti za dečke na crti, razmještanih, uz kratke upute bodrim i prisjećam na bojeve u Novskoj i preko Kupe kod Pokupskog. Naglašavam naše mjesto, ulogu i značenje zadaće odsudne obrane, kako za naše snage u Paulin Dvoru, tako i za snage obrane Osijeka. U iščekivanju napada, strah potiskujemo međusobnim pogledima, tapšanjem po ramenu, junačimo se, iako velikim očima, palcem gore u znak spremnosti za odlučan boj. Nešto kasnije, uz jako turiranje motora tenkova JNA, zamijetili smo prebacivanje pješaštva pobunjenih Srba iz smjera Ernestinova i Petrove Slatine. Odjednom se pojavio jedan, a zatim i drugi tenk iza kojih se kretalo pješaštvo. Izvješćujem nadređene da započinje kombinirani pješačko-tenkovski napad, iako neuobičajeno, bez prethodne topničke pripremne paljbe. Na desnom krilu, kraj pripadnika 1. voda 3. satnije, pripadni-ci HOS-a iz RB M57 ispalili su minu na prvi tenk. Tenk T-55 našao se u dimu, a mi ushićeni i ohrabreni. No, slijedi šok, dim se razilazi, tenk nastavlja kretanje prema nama i iznad naših glava djeluje po našim snagama u Paulin Dvoru, a potom i po nama na bentu. Tenkovi su se probili skoro do mosta i crpne stanice, a pješaštvo uz galamu prebacivalo se prema našim položajima, na nasipu. Nitko, ama baš nitko od dečki na položaju u tom trenutku nije pokleknuo niti pobjegao. Uzvraćamo jakom vatrom iz pješačkog oružja, ispaljujemo par tromblona i bacamo ručne bombe. Čulo se zapomaganje pješaštva pobunjenih Srba, no za nas nebitno i vrlo ohrabrujuće. Jedan od dva neprijateljska tenka, nažalost, pogodio je naš kombi s diverzantima koji su se sa streljivom i oruđima za borbu prebacivali nama u pomoć. Počela je i jaka minobacačko-topnička paljba, nama iza leđa po Paulin Dvoru. Shvaćamo da naši trpe žestoka granatiranja i nisu u mogućnosti pružiti nam pomoć i pojačanje. Našli smo se u vrlo složenoj situaciji na bojišnici, izloženi žestokim bojnim djelovanjima s obje strane, geleri minobacača i zrna tenkovskih, protuzrakoplovnih i pješačkih strojnica padala su po našim položajima. S obje strane. Ponestajalo nam je streljiva, međusobno smo podijelili što nam je preo- stalo, prije svega vatrenim grupama puško strojnica i odsudno se branili. Zaustavili smo daljnji prodor tenkova, na mostu ispred crpne stanice, desno od nas. Pješaštvo, razbijeno našim djelovanjem, pregrupiralo se i u “strijelce” štićeno vatrom tenkova prebacivalo prema bentu, iza kojega, na udaljenosti 15-20 m od njih (dotada prvi puta tako blizu), čvrsto držimo položaje. Adrenalin raste, nemamo streljiva niti adekvatnog oružja, jeziva je pomisao na rovovski boj i pogibelj. Put povlačenja nam je presječen, a iza nas kanal ispunjen ledenom vodom. U tom trenutku naši “bestrzajci” pogađaju prvi tenk, a ja u novonastaloj situaciji zapovijedam povlačenje s ove pogibeljne pozicije, s napomenom da svatko zadnji metak sačuva za sebe. Povlačili smo se spojnim kanalom, prema Ivanovcu. Iza nas na drugom bentu kanala, netko od naših nas je pratio i za slučaj pogibelji vatrom pokrivao. Nakon što smo se povukli oko 300 m, na kraju spojnog kanala novi šok, Bobotski kanal pun vode, koji je trebalo forsirati plivanjem, s opremom i oružjem na -10  i napokon se spasiti od sigurne pogibelji. Odredio sam mjesto i dečke upućivao na plivanje. Kada su skoro svi zaplivali, začujem glas: Ja ne idem, vi dečki plivajte, ja ću vas štititi vatrom! Bio je to još jedan šok u nizu, koji nam je priredio Josip Pelin iz Gajnica, odlučan ostati, možda i poginuti, jer je bio neplivač. Nisam ga tada poznavao, ali nebitno, zgrabio sam ga u sekundi i s opremom bacio u vodu te skočio za njim, a na mojim leđima preplivao je Bobotski kanal, širine 15-ak metara. Napokon, mokri i promrzli, ali bez gubitaka, uvjereni da smo na sigurnom, uputili smo se slavonskom ravnicom prema Vladislavcima. Pritom smo naišli na položaje hrvatskih branitelja i bili izloženi novoj pogibelji. Budući je bio dan, vikali smo iz sveg glasa da ne pucaju, davali i druge signale prepoznavanja, shvatili su, prihvatili nas i dopustili prolaz. Njihov izraz lica i čuđenje ne mogu opisati, teško je to, ali su čuli za naš boj. Prilaze i pitaju jesmo li mi “oni dečki s crpne stanice”. “Da, jesmo”– tiho je netko u grupi odgovorio i za mnom, u koloni jedan iza drugog, nastavljamo kretanje. Prilaze nam građani i čude se, a kada su nas ostali pripadnici bojne ugledali pred osnovnom školom u Vladislavcima, oduševljeni prilaze nam, čestitaju, grle i plaču skupa s nama. Netko nam dovikuje – Dečki, plivači s Bobotskog kanala, pa vi ste živi, mi smo mislili da vas više nema. Navodno je već bilo javljeno u Zagreb da nas je puno poginulih, postrojba razbijena. Loše i neprovjerene vijesti širile su se brzinom munje. Kada smo saznali da je puno naših suboraca poginulo i bilo ranjeno, svi smo bili vidno šokirani, fizički iscrpljeni i psihički slomljeni. Nakon dugo vremena, u kvartu u Gajnicama, prilazi mi visoki krupan čovjek, stišće mi ruku i govori: Krešo, sjećaš li me se? Ja i moji dečki, na drugoj obali kanala, pratili smo vas i štitili vatrom toga 27. studenog i da su vas slomili ne bismo im dozvolili da vas ulove i zarobe. Svaka čast tebi i tvojim dečkima, svaka čast. Bio je to Mladen Armano, jedan od hrabrih izvidnika 1.bojne. Bojovanja s hrabrim dečkima satnije i 1. bojne nezaboravljiva su. Mnogi su bili moji susjedi i poznanici iz Gajnica, Podsuseda, Stenjevca, Vrapča… Rado se prisjećam junačkih djela naše “Trnoružice”, Marka Peranovića, Rude Zebe, “Lisice”, Dede Cvetkovića, Mladena Krapineca i njegovog “Kaj nam pak moreju!”, i dr. Ponosan sam što sam uz sve te divne i hrabre ljude bio pripadnik 101. brigade ZNG-a/HV-a.

Izvor: Monografija 101. brigade HV-a/ Nikola Dobrić,

Odgovori