Međunarodno priznanje Republike Hrvatske uslijedilo je nakon ključnih događaja i odluka: donošenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990., referendumske odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 19. svibnja 1991. koja je u Saboru Republike Hrvatske pretočena u Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske te u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., Sporazuma saborskih stranaka o Vladi demokratskog jedinstva od 2. kolovoza 1991., Odluke o raskidanju državnopravnih veza Republike Hrvatske sa SFRJ, Zaključaka o agresiji na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. te drugih. Međutim, međunarodna zajednica nije odmah priznala raspad Jugoslavije ili neovisnost njezinih republika, a tijekom 1991. godine započeo je Domovinski rat koji je izazvala agresija Srbije i pobunjenih Srba s područja Hrvatske. Dvije zemlje koje su prevladale u diplomatskim naporima za međunarodno priznanje Hrvatske bile su Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, objavila je 3. listopada 1991. godine da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske. Island je prvi međunarodno priznata država koja je priznala hrvatsku neovisnost 19. prosinca 1991. godine. Istog dana, Njemačka je najavila svoju namjeru da prizna Hrvatsku, koja je trebala stupiti na snagu 15. siječnja 1992. godine, zajedno s ostalim članicama Europske ekonomske zajednice (prethodnice Europske unije). Italija, Švedska i Sveta Stolica također su najavile svoju namjeru priznanja.
Sveta Stolica priznala je Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja 1992. godine.
Prve zemlje koje su priznale Republiku Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.
Hrvatska je priznata od svih 12 članica Europske ekonomske zajednice, kao i od Austrije, Kanade, Bugarske, Mađarske, Poljske, Malte, Norveške i Švicarske 15. siječnja 1992. godine.
Do kraja siječnja 1992. godine, Hrvatska je priznata od 44 zemlje.
Stoga se 15. siječnja slavi u Hrvatskoj kao Dan međunarodnog priznanja.
Rusija je priznala Hrvatsku u veljači, Japan u ožujku, Sjedinjene Američke Države u travnju, a Indija u svibnju 1992. godine. Na sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda održanoj 22. svibnja 1992. godine, kojom je predsjedavao saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, Hrvatska je, zajedno sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatsku delegaciju u UN-u predvodio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice, glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros-Ghali poslao je delegacije novih država članica UN-a na glavni ulaz u sjedište UN-a, gdje su na jarbolima podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Svečanosti podizanja zastave prisustvovali su brojni diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.
Do 31. prosinca 1995. godine, Hrvatska je priznata od 124 zemlje.
Priznanje Vatikana Hrvatskoj 1992. godine bilo je važan čin podrške hrvatskoj neovisnosti i suverenosti, koji je utjecao na odluke drugih zemalja da učine isto. Sveta Stolica bila je jedan od glavnih zagovornika mirnog rješavanja sukoba na području bivše Jugoslavije i zaštite ljudskih prava, posebno prava manjina i vjerskih zajednica. Priznanje Vatikana također je bilo izraz poštovanja prema hrvatskom narodu i njegovoj povijesnoj, kulturnoj i duhovnoj vezi s Katoličkom crkvom. Priznanje Vatikana Hrvatskoj 1992. godine bilo je presudan korak u integraciji Hrvatske u međunarodnu zajednicu i njezinom razvoju kao demokratske i europske države.
Službeno priopćenje Svete Stolice kojim priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske(13. siječnja 1992.)
Državno tajništvo Svete Stolice – Odjel za odnose s državama – izražava svoje poštovanje Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i slijedom priopćenja danog u Noti br. 9270 / 91. / RS od 20. prosinca 1991., a uzimajući na znanje odgovor što ga je istoga dana Njegova Ekscelencija gospodin Zvonimir Šeparović, ministar inozemnih poslova, pismeno uputio Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Jean-Louisu Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojemu jamči da Hrvatska već ispunja sve uvjete iznesene u spomenutoj Noti i obvezuje se da će ih poštivati u budućnosti.
U uvjerenju da će se gore navedena obveza, utemeljena na hrvatskom Ustavu i na različitim izjavama Vlade vjerno poštivati, Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 102.)
Sveta se Stolica, osim toga, nada da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske, i u svezi s time očekuje službeni odgovor.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava najbolje želje za tu novu etapu u povijesti Hrvatske, koju rat stavlja na tešku kušnju. Ono želi da njezina nezavisnost pomogne duhovnom i tvarnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u skladu država, u cilju pravednijeg i solidarnijega svijeta.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – rado koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske ponovi izraze svoga dubokoga poštovanja.
Pismo zahvalnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II. u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)
Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva, koje vi Sveti Oče neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će diplomatsko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovom dijelu Europe. Koristim prigodu da obnovim poziv Vašoj Svetosti da posjetite Hrvatsku. Vaš posjet Hrvatskoj, za koji sada više ne postoje ni formalne zapreke, uvelike bi pripomogao ostvarenju tih plemenitih ciljeva.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 105.)Zahvala zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića Svetomu Ocu u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)
Sveti Oče!
Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.
Ostajemo uvijek zahvalni za veliko dobročinstvo i molimo po zagovoru Kraljice Mira da se u našim prostorima ostvari što prije siguran i trajan mir.Uvijek vjerna Hrvatska ponizno moli apostolski blagoslov Vaše Svetosti.
S izrazima duboke odanosti, zahvalnosti i ljubavi.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 108.)
1 thought on “Priznanje Vatikana Hrvatskoj 1992. godine”