Bilo je to 30. travnja 1992. godine, kada se dogodio jedan od najstrašnijih zločina nad civilima u ranim danima rata u Bosni i Hercegovini – rušenje Savskog mosta koji je povezivao Gunju u Hrvatskoj i Brčko u Bosni i Hercegovini. Most je doslovno zatrpan krvlju nevinih ljudi, radnika i putnika koji su, ni ne sluteći pakao koji ih čeka, toga jutra kročili na drvenu konstrukciju iz 19. stoljeća.
Savski most, građen 1893. godine od hrastovine iz okolnih slavonskih šuma, bio je više od prometne poveznice – bio je simbol povezanosti, trgovine, suživota. Tijekom Drugog svjetskog rata četiri puta je miniran, ali svaki put i obnovljen. No, 1992. godine, tog sunčanog proljetnog dana, eksplozija je prekinula ne samo most, nego i više od 70 ljudskih života – radnika iz zemalja zapadne Europe koji su se vraćali svojim obiteljima na prvomajske blagdane. Neki izvori navode da je broj poginulih dosezao i do stotinu.
U 16:50 sati, automobil-bomba natovaren s čak 750 kilograma eksploziva detoniran je pedesetak metara od brčanske obale. Eksplozija je bila toliko silovita da su desetine tijela bačene u Savu, a mnogi su bili unakaženi do neprepoznatljivosti. Samo 12 tijela je tada identificirano zahvaljujući dokumentima koje su nosili sa sobom. Oni su pokopani s imenom i prezimenom, dok su ostali – nestali u tišini vode, bez groba i bez pravde.
Samo pet minuta kasnije, nizvodno je teško oštećen i željeznički most, čime je nasilje nad infrastrukturom dobilo i svoju širu stratešku dimenziju.
Uviđaj su tada proveli pripadnici Policijske postaje u Brčkom, a pronađeni osobni dokumenti – devet osobnih iskaznica i putovnica – pohranjeni su u sefove policije. No, nakon rata, ti su dokumenti nestali, a s njima i tragovi koji su mogli voditi do počinitelja. Sumnja se da su uništeni po nalogu tadašnjih srpskih vlasti.
Tek u ljeto 2015. godine, Tužiteljstvo Brčko distrikta BiH podiglo je optužnicu – ali ne protiv poznate osobe, već protiv „nepoznatog počinitelja“. Istovremeno, pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, tijekom svjedočenja, srpski političari iz Brčkog Đorđe Ristanić i Boško Maričić priznali su da je ovaj zločin počinila paravojna jedinica „Crvene beretke“ pod zapovjedništvom notornog Kapetana Dragana.
Nakon rušenja mosta, Brčko je potonulo u tamu – grad logora, zatočenja, progona. Otvoreno je na desetke logora smrti u koje su odvođeni bošnjački i hrvatski civili. Bio je to početak brutalne kampanje etničkog čišćenja.
I danas, 33 godine poslije, ovaj zločin nije dobio svoje ime, svoj sudski epilog. Nitko nije osuđen. Nitko nije odgovarao. Most je obnovljen, ali povjerenje, pravda i dostojanstvo poginulih – nisu.
Savski most između Gunje i Brčkog danas stoji kao nijemi svjedok – svjedok jednog rata, jedne izdaje, jednog zaborava. I kao podsjetnik da nijedna istina ne smije ostati zatrpana šutnjom.
