Zoran Ravančić, zvani “Zolja” i “Pahuljica”, uhićen je 18. ožujka 2021. godine zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH., da bi rasprava pred županijskom sudom u Osijeku započela 29. studenog 2021.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu 15. lipnja 2021. godine protiv Zorana Ravačića, zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog
stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Odvjetništvo je Zorana Ravačića teretila da je kao pripadnik srpskih paravojnih formacija, dana 15. rujna 1991. u Vukovaru, tijekom oružanog napada udruženih snaga tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija na vukovarsko naselje Sajmište, došavši tijekom napada do kuće u Ulici Svetozara Markovića broj 256,
vlasništvo Olge Durtka, u kojoj se u podrumskim prostorijama sklonilo više civila, zajedno s još desetak pripadnika srpskih paravojnih formacija prijeteći bacanjem bombi u podrum, istjerali na dvorište sve osobe iz podruma, među kojima su bile i Olga Durtka, Desa Kavalko s djecom Arvelom (rođ. 1988.) i Adrijanom (rođ. 1989.) i Radojka Milić s djecom Zoranom i Ljiljanom (oboje rođ. 1983.), a potom muškarcima Zvonku Miliću, Ivici i Pavi Tomiću, Dragi Režeku, Petru Žaku i Romanu Blotneju
zapovjedili da legnu na zemlju licem prema tlu te ih na dvorištu pred ženama i djecom svi zajedno zlostavljali udarajući ih rukama, nogama i kundacima pušaka po glavi i tijelu, pri čemu su Ivicu Tomića uhvatili za kosu i udarali mu glavom o beton, a kada je dijete Ljiljana Milić uplašena navedenim prizorom počela glasno plakati, bahato to prokomentirao riječima “Pogledajte kako je lepa dok plače”, došao do nje i držeći cijev puške iznad njezine glave zaprijetio joj “Potrudit ću se da me zapamtiš za ceo život”, nakon čega se ponovno pridružio ostalim pripadnicima srpskih paravojnih formacija i nastavio udarati njezinog oca Zvonka Milića i ostale muškarce koji su ležali na tlu, a nakon što su ih prestali tući i uz prijetnju oružjem istjerali iz dvorišta, sproveli ih niz Ulicu Svetozara Markovića u smjeru “Gelesove dole” gdje su svi odvedeni muškarci, izuzev Romana Blotneja istog dana lišeni života po nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih formacija projektilima iz vatrenog oružja, dok je Roman Blotnej uspio preživjeti strijeljanje i vratiti se u kuću Olge Durtka, ali je i on narednih dana po nepoznatim pripadnicima srpskih paravojnih formacija ubijen u blizini pruge u Proleterskoj ulici.
Tokom suđenja na Županijskom sudu u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirka Ljubičića, predsjednika vijeća te Miroslava Jukića i Vlaste Šimenić-Kovač, optuženi Zorana Ravačića prigovorio je na optužnicu te se izjasnio kako nije kriv, te iznio slijedeće; u vrijeme ratnih zbivanja bio na adresi Svetozara Markovića 202. u Vukovaru. Radi se o naselju Sajmište. Inače je bio zaposlen u Vutekstu, a kod kuće
je radio mehaniku. Napominje da je od 18. rujna 1989. do 1. rujna 1990., bio u JNA, Ilirska Bistrica, a bio je tenkista. Koliko se sjeća, tijekom ratnih zbivanja 15. rujna 1991., bio je jedan napad iz pravca Petrovaca te je taj dio gdje je njegova ulica, zauzet od strane JNA. Tada su došli tenkovi i transporter je bio parkiran ispred njegove kuće. On nije bio mobiliziran. Nakon toga, negdje 2. listopada 1991. bio je oštećen jedan tenk pa su ga pozvali da dođe pomoći pri izvlačenju te se je probudio na VMA u Beogradu, gdje se liječio nekih 15 dana, po tom je otpušten na kućnu njegu i morao je ići na previjanje u Negoslavce, a zatim na rehabilitaciju. Jedno mjesec dana nakon ranjavanja je imobiliziran te je čuvao stražu u ulici, s tim da ih je prethodno popisao jedan oficir JNA, dobiti su oružje, a nakon toga i uniformu. Što se tiče osoba koje su navedene u optužnici za koju se tereti, on ih osobno nije poznavao, odnosno s istima se nije družio. Što se tiče kuće gdje stanuje, u odnosu na kuću obitelji Olge Durtka, iako se njegova i njezina kuća nalaze u istoj ulici, udaljenost između njihovih kuća je oko 1 km. Izričito tvrdi da nema nikakve veze s tim
događajem koji mu se stavlja na teret i da nije kritične zgode bio u dvorištu kuće obitelji Durtka. Isto tako navodi da nema saznanja o navedenim muškim osobama koji su navedeni u optužnici, niti što im se dogodilo. U konačnici je naveo da više ne želi odgovarati na pitanja jer nema nikakvih saznanja o događaju.
U dokaznom postupku, izvedeni su dokazi optužbe ispitivanjem svjedoka ošt. žrtava Ljiljane Dajko, Radojke Milić, Slavke Đumić, Zorana Milića, Dragice Režek, Mije Blotneja , Antuna Tomića, svjedoka Dese Kavalko, Braneka Durtka, Vladimira Oblešćuk i Jovana Kraguljca a putem audio-video konferencije, ispitana je svjedok Mila Mušura.
Oštećeni svjedoci su potvrdili sudu, da se su toga 15. rujna 1991. godine vidjeli optuženog Zorana, koji je izvodio civile, razdvajao na dvije strane, na jednu stranu muške a na drugu žene i djecu, te ih je tukao, maltretirao i prijetio, a svjedokinji Ljiljani Dajko, koja je tada imala 8 godina i bila s majkom Radojkom Milić i bratom Zoranom Milićem, a otac Zvonko Milić je bio razdvojen s muškarcima.
Zna da je došla vojska i da su povikali da svi izađu iz podruma te su izašli. Vidjela je u dvorištu dosta ljudi, puno vojske, razdvojili su žene i djecu na jednu stranu, a odrasle muške na drugu stranu, među kojima je bio i njezin otac Zvonko Milić. Tom prilikom, vojska je tukla navedene muške osobe i njezinog oca. Sjeća se opt. Zorana Ravančića, isti je stajao pokraj nje, a kada je vidjela kako tuku njezina oca, plakala je, a isti se tada obratio prisutnim riječima: “Pogledajte kako je lijepa dok plaće”, a isto tako je dodao da će ga ona zapamtiti dok je živa. Nakon toga, vojska je odvela muškarce niz ulicu među kojima je bio njezin otac, a nakon nekog vremena, došao je jedan od njihovih susjeda koji je bio u toj grupi koja je prethodno odvedena jer je vojska skupljala sve odrasle osobe iz ulice i isti je rekao da su svi ubijeni. Napominje da je i ovaj susjed naknadno ubijen s tim da je isti kada se prethodno vratio, bio sav krvav. Optuženika poznaje budući da isti živi par kuća niže od njih, a njezina baka je čuvala njegovu suprugu.
Sud je iskaze svjedoka – žrtve ošt. Ljiljane Dajko, Radojke Milić, Zorana Milića, Slavke Đumić, Dragice Režek, Mije Blotneja, svjedoka Dese Kavalko, Braneka Durtka, Vladimira Oblešćuk, Jovana Kraguljca i Olge Durtka, glede bitnih činjenica u cijelosti ocjeno kao vjerodostojne, istinite jer su svjedočili o činjenicama koje su neposredno opažali i o kojima su čuli, a sud u njihovim iskazima nije našao okolnosti iz kojih bi slijedilo da neosnovano terete optuženika za događaje i radnje koje nisu neposredno opažali.
Sud je djelomično prihvatio iskaz svjedoka ošt. žrtve Antuna Tomića i to u dijelu gdje isti navodi da ima posrednih saznanja da su tijekom 1991. u Vukovaru smrtno stradali njegova braća Ivica i Pavo Tomić, a što je u skladu s ostalim izvedenim, a prihvaćenim dokazima. Nasuprot tome, iskaz ovog svjedoka sud nije prihvatio u dijelu gdje svjedok tvrdi da poznaje opt. Zorana Ravančića i da ga poznaje po dobru, te da
isti ne bi mrava zgazio, smatrajući da je u tom dijelu iskaz ovog svjedoka usmjeren da pogoduje opt. u izbjegavanju kazneno pravne odgovornosti te u suprotnosti s ostalim izvedenim, a prihvaćenim dokazima.
Naime, navedeno utvrđenje proizlazi iz iskaza svjedoka očevidaca, koji je bilo ukupno petero, a to su Radojka Milić, Zoran Milić, Ljiljana Dajko, Desa Kavalko i Olga Durtka. Pri tome svi navedeni svjedoka suglasno iskazuju da su kritičnog dana u dvorištu navedene kuće došli pripadnici paravojnih formacija, istjerali ih iz podruma, nakon čega su na dvorištu zlostavljali muškarce, koji su se s njima nalazili u podrumu, a troje od navedenih svjedoka Radojka Milić, Ljiljana Dajko i Zoran Milić sa sigurnošću su prepoznali opt. Zorana Ravančića, kao jednog od naoružanih pripadnika koji su zajednički zlostavljali uhićene muškarce i odveli ih iz dvorišta.
Zorana Ravančića, za navedeno kazneno djelo, Županijski sud u Osijeku, 3. ožujka 2023., nepravomoćno je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, uračunavajući mu vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. ožujka 2021. godine.
Također, sud je odredio optuženom Ravančiću i sudske troškove u iznosu od 2.361,77 eura.
Protiv ove presude okrivljenik ima pravo na žalbu Visokom kaznenom sudu RH.
Izvor: Presuda Županijskog suda u Osijeku, Foto naslovnice: Ilustracija
