U zemlji u kojoj su grafiti nerijetko brži od policijskih priopćenja, a društvene mreže glasnije od saborskog zvona, priča o prijetnjama Miljenku Jergoviću i Daliji Orešković dobila je i svoj nastavak. Jedne kolovoške noći, dok se većina građana bavila uobičajenim mukama – od cijena goriva do potrage za parkingom – netko je odlučio „umjetnički“ izraziti politički stav sprejem po zidovima.
Banski dvori, očekivano, nisu stajali po strani. Odmah su osudili prijetnje, a na cinične navode kako su baš premijer Andrej Plenković i ministar Davor Božinović pod okriljem noći osobno pisali grafite – uzvratili su jednako cinično: da, naravno, jer premijer i ministar u slobodno vrijeme uzimaju sprej i obilaze kvartove. Hrvatska, zemlja apsurda, uvijek pronađe način da tragediju umota u ironiju.
Miljenko Jergović, književnik kojemu pera ne manjka, poručio je da policiji neće prijavljivati prijetnje jer nema vremena – a i povjerenja. Našao je vremena, doduše, za Facebook status, jer ako nešto nije na Facebooku, kao da se i nije dogodilo. Njegova kolegica po prijetnjama, saborska zastupnica Dalija Orešković, otišla je i korak dalje, proglasivši HDZ-ovu vlast kreatorom „paratvorevine“ u kojoj navijači i svećenici imaju veću težinu od institucija.
Na drugom kraju političkog spektra, SDP-ova Mirela Ahmetović uzviknula je poznato „No pasarán!“, kao da smo ponovno u Madridu 1936., a ne u Zagrebu 2025. godine.
I dok se političari prepucavaju, grafiti niču, a građani odmahnu rukom, u pozadini cijele priče stoji jedna ozbiljna istina: Hrvatska se još uvijek nije naučila nositi sa slobodom izražavanja. Kad satire ima – smeta, kad satire nema – još više smeta. Ironija postaje oružje, a humor ponekad zamjena za argumente.
A što je s Domovinskim ratom? On se, kao i uvijek, pojavi kao pozornica na kojoj se odmjeravaju ideološke strane. I tu valja stati: jer oni koji su bili spremni život dati za Hrvatsku nisu to činili da bi im se danas, trideset godina kasnije, netko iz udobnih naslonjača rugao, bilo kroz umjetnost, bilo kroz politiku.
Radikalizam? Nije on nikada dolazio iz srca naroda. Radikalizam je uvijek bio oruđe onih koji žele vladati narodom, a ne ga slušati. Hrvatska kultura i identitet preživjeli su stoljeća – preživjet će i grafite, i Facebook statuse, i cinična priopćenja. Jer, za razliku od politike, hrvatska duša ne piše se sprejem.
Evo, za kraj, pitam se – hoće li se kroz tu istu ‘umjetnost’ u skoroj budućnosti, nakon što su već ismijani oni mladi koji su život dali za Hrvatsku, naša domovina, naša vjera, na red doći možda neki ‘performans’ koji će se rugati homoseksualcima, antifašistima ili agnosticima?“
Po mome mišljenju mislim da neće jer to bi se smatralo ugožavanje njihovih prava.
