Na današnji dan, prije točno 33 godine, u Nemetinu kraj Osijeka odvila se jedna od najznačajnijih razmjena zarobljenika u Domovinskom ratu. Po principu “svi za sve”, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, na slobodu su vraćena 381 hrvatska branitelja i civila u zamjenu za 40 zarobljenika s neprijateljske strane. Bio je to trenutak olakšanja, suza, tuge i sjećanja na sve one koji svoju slobodu nikada nisu dočekali.
Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.
Od 480 logora približno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te se vode kao nepotvrđeno. Na području Hrvatske 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske. Na području Srbije približno 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).
Najmlađa ubijena osoba imala je 6 mjeseci, a najstarija osoba 104. godine. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!?
Pakao zatočeništva
Tijekom Domovinskog rata, prema službenim podacima, 7.807 hrvatskih državljana, branitelja i civila, bilo je zarobljeno i držano u logorima. Prema podacima udruga, stvaran broj zatočenih bio je mnogo veći, a oko 300 zatočenika podleglo je zlostavljanjima.
Logori poput onoga u Sremskoj Mitrovici postali su sinonim za nehumane uvjete, brutalna “ispitivanja” i svakodnevno mučenje. U Mitrovici je bilo zadržano oko 1.500 ljudi, a slične sudbine dijelili su i zarobljenici u Šidu, Begejcima, Stajićevu, Nišu i drugim logorima. Svjedočenja preživjelih otkrivaju strahote koje su proživljavali:
“Krenuli smo iz Mitrovice u 6 sati. Glave su morale biti dolje, ruke na leđima ili na glavi. Putovanje je trajalo oko 6 sati, a za to vrijeme smo stalno bili tučeni. Na zastojima bi ulazili novi vojnici i nastavili nas udarati.”
Diplomatska borba za slobodu
Put do razmjene u Nemetinu bio je dug i trnovit. Od 1991. godine, Komisija za razmjenu ratnih zarobljenika održavala je brojne sastanke s neprijateljskom stranom uz nadzor međunarodnih organizacija poput Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) i Promatračke misije Europske zajednice (PMEZ). Ključni sporazum koji je omogućio razmjene potpisan je 6. studenoga 1991., a temeljio se na odredbama III. Ženevske konvencije.
Sporazum je definirao da se svi zarobljenici moraju razmijeniti po principu “svi za sve”, neovisno o tome gdje su zarobljeni i jesu li protiv njih vođeni sudski postupci. No, unatoč dogovorima, neprijateljska strana je uporno opstruirala i odugovlačila proces.
Ključni pregovori održani su u Sarajevu, Pečuhu, Budimpešti, Sarvašu, Subotici i na kraju u Ženevi, gdje je tadašnji potpredsjednik Vlade RH dr. Mate Granić potpisao Sporazum o repatrijaciji i razmjeni ratnih zarobljenika s Milanom Panićem, tadašnjim predsjednikom Vlade SRJ.
Dolazak u slobodu
Za one koji su konačno dočekali slobodu, trenutak razmjene bio je emotivan i nezaboravan. Svjedočenje vukovarskog branitelja Damira Plavšića, opisanog u njegovoj knjizi “Ne plači, moj dobri anđele – Bitka za Vukovar”, dočarava intenzitet tog trenutka:
“Policajci prozivaju imena. Oni koji su prozvani trče u vrstu, očima sjaje nade. Oni koji ostaju, pognute su glave. Već se vidim kako ulazim natrag u logorsku sobu, molim prijatelje za cigaretu i prikrivam golemu tugu. A onda – ‘PLAVŠIĆ DAMIR!’ Zbunjen, ne znam je li to stvarnost ili nova igra stražara. Stojim nepomičan dok me prijatelj ne gurne naprijed. Još uvijek ne vjerujem. Možda je ovo samo još jedan okrutan trik. Kad konačno ulazimo u autobus prema slobodi, suze mi teku niz lice, ali ne usuđujem se naglas reći ono što svi osjećamo – sloboda!”
Neki od srpskih koncentracijskih logora
Logor u Borovu Selu, iza Božića 1990. g. je otvoren u prostarijama kino dvorane, zatim u osnovnoj školi, sportskoj dvorani.
Logor Bučje – logor u centralnom spremištu. Od kolovoza do studenog 1991. g. zatočenici su mučeni, ispitivani i ubijani, vrlo brutalan odnos prema zatočenima. Bilo je oko 150 zatočenika/zatočenica, neki su ubijeni a žene su silovane. O logoru je svjedočio dr. Vladimira Solara, ravnatelja Medicinskog centra u Pakracu, koji je jedno vrijeme bio zatočenik logora.
Logor Okučani – policijska stanica je služila kao logor od 6. prosinca 1991. g. . Iz Stare Gradiške je 6. prosinca 1991. g. prebačeno 18 zatočenika, tu je bilo i žena. Dana 24. 12. 1991. g. 12 zatočenika je vraćeno u Staru Gradišku.
Logor Stara Gradiška, – Logor Stara Gradiška bio je u nekadašnjem komunističkom Kazneno-popravnom domu koji je zatvoren 1990. godine. Pobunjeni Srbi i JNA su otvorili zarobljenički logor od kolovoza 1991. g. do 29. srpnja 1993. godine. Zatvorom su upravljali JNA, TO, četnici, SAO milicija i Beli orlovi. (potvrđen od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch). Svjedočanstvo prim. dr. Vladimira Solara koji je bio zatočenik u logoru Bučje pa logoru Stara Gradiška.
Logor Glina – Logor u KPD Glina od 6. listopada 1991. g. do 4. kolovoza 1995. g. (VRO „Oluja“). Kroz logor je ukupno prošlo oko 2.000 osoba. Knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“ .
Logori u Kninu – Na više lokacija u Kninu su bili zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili tijekom Domovinskog rata. Kao zatvor korištena je stara bolnica u centru Knina te vojni zatvor JNA. Kroz logore je prošlo 600 do 800 zatočenika. Tortura, premlaćivanje, uključivanje na induktor poljskog telefona, seksualno zlostavljanje te korištenje zatočenika za teške radove.
Logor u Dalju, od 1. 8. 1991. g. zatvoren tijekom 1993. g. oko 500 ubijenih u Dalju.
Logor u Dardi, rujan 1991., kroz logor je prošlo oko 700 ljudi.
Logor u Jagodnjaku, od 15. 11. 1991.; u ožujku 1992. g. u logoru je bilo 1.500 osoba.
Logor u Belom Manastiru, cca 300 zatočenika odjednom.
Logor Negoslavci – logor je otvoren početkom rujna 1991. g. a zatvoren u prosincu iste godine, cca 1.000 zatočenika je prošlo kroz logore, ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba. Zatočenici su prvo dovedeni u školu a nakon ispitivanja zatočeni u privatne podrume, 10 do 50 zatočenika u jednom podrumu.
Tijekom agresije na Vukovar i nakon sloma obrane grada Vukovara:
Logor Velepromet, U Vukovaru je u objektima Veleprometa otvoren Logor Velepromet sredinom rujna 1991. godine do ožujka 1992. godine. Kroz logor jer prošlo oko 10.000 ljudi a oko 700-800 se vode kao nestali. U logoru su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Iz logora su zatočenici, zarobljenici, prebačeni u logore u Srbiji (Sremsku Mitrovicu i druge).
Logor Ovčara, – stočna farma u sklopu Vupik-a, od listopada 1991. do 25. prosinca 1991. g. , kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika. Ubijena su 264 (261) zatočenika. U masovnoj grobnici na Ovčari (Grabovu) su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba a za 64 (61) osobe se ne zna gdje im je grob. Ubijeni su ranjenici iz vukovarske bolnice, ubijeni su djelatnici vukovarske bolnice, ubijeni su civili, tri žene i dijete od 16 godina.
Logor Stajićevo, nakon sloma obrane Vukovara, od 18. 11. do 21. 11 1991. g., otvoren je sabirni logor na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina, kroz logor je prošlo 3.000 osoba a zadržano je oko 1.500 osoba. Logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. godine do 23. 12. 1991. godine (drugi navod, siječanj 1992.). Zatočenici su bili hrvatski branitelji, civili, medicinsko osoblje. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je naveo da je u logoru Stajićevo bilo 1.700 zatočenika.
Logor u Sremska Mitrovica od 18. 11. 1991. do 13. 8. 1992. g. Kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika, duže je zadržano 1.500 zatočenika, neki su bili više od 9 mjeseci. Bio je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.
Dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro su bili zatočeni u Sremskoj Mitrovici , (knjiga dr. Juraja Njavre „Glavu dolje – ruke na leđa“ skidanje do gola, smrzavanje bez odjeće i čekanje što će dalje biti).
Logor VIZ Beograd, (vojno istražni zatvor) na Banjici, prošlo je cca 1.000 zatočenika, prije razmjene u logiru je još bilo 350 zatočenika. Sabirni logor pod kontrolom JNA gdje su vršena ispitivanja i maltretiranja zatočenika te prisiljavanja na potpisivanje izjava o počinjenim zločinima. Logor je djelovao 1991. i 1992. godine.
Logori u Nišu – Logor u kazneno-popravnom domu (KPD) i zatvoru u Nišu. Bilo je zatočeno cca 500 osoba. Dovedeni su branitelji Mitnice (oko 200) a 300 drugih je prebačeno iz logora Stajićevo kada je logor rasformiran 23. 12. 1991. g. , logor u Nišu je rasformiran 26. 2. 1992. g. , zatočenici su prebačeni u Sr. Mitrovicu. Torturu su vršili vojnici, rezervisti i vojni policajci. Crveni križ je znao za logor i posjetio ga je 2 puta.
Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu (potvrđeni od ICRC-a. Prema izvješću ICRC-a u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, u civilnom zatvoru su bili zatočeni civili te pripadnici ZNG-e. Nakon zatvaranja logora Stajićevo (rasformirano 23. 12. 1991. god.) 300 zatočenika prebačeno u Niš, logorom je upravljala JNA. Dana 15. siječnja 1992. godine, međunarodno priznanje Hrvatske, zatočenici su bili jako fizički zlostavljani (premlaćivanje zatočenika). U Bosanskom Šamcu je 26. 1. 1992. g. razmijenjena je jedna skupina zatočenika a drugi skupina je prebačena u Sremsku Mitrovicu.
Logor Aleksinac – otvoren nakon pada Vukovara, smješten u krugu vojarne. Tamo je bilo zatočeno cca 1.500 osoba. Iz logora Stajićevo su zatočenici premješteni u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu. 180 pripadnika ZNG-a je prebačeno iz Sr. Mitrovice u logor Aleksinac, zatim su prebačeni u logor u Nišu.
Logor Rudnik – u Rudiniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH. Zatočenici su bili prisiljeni raditi u rudniku a neki su ubijeni.
Logor Begejci od 1. 10. 1991. do 21. 11. 1991. godine stalno je bilo zatočeno cca 500 zatočenika.
Logor Bubanj Potok, na izlazu iz Beograd uz cestu za Valjevo u vojarni zatočeni u studenom 1991. g.
Logor u Novom Sadu, logor u sportskoj dvorani „SPENS“ , zatočeno 5.000 ljudi
Logor Petrovci – u više privatnih kuća, u zgradi Mjesne zajednice i škole.
Logor u Šidu – vojni zatvor, ispitivanej, maltretiranje i odvođenje dalje.
Napomena: Zatočenici su odvođeni iz logora u logor (zbog zatvaranja logora, zametanja tragova o zatočenicima) pa se broj zatočenika preklapa. Navedeni su ukupni (približno) brojevi zatočenika u nekom od logora. Srbija bi mogla dati točne podatke o svim logorima, ali to ne želi!
Povijest ne smije zaboraviti
Razmjena u Nemetinu jedan je od ključnih trenutaka Domovinskog rata koji simbolizira patnju, ali i neuništivu snagu hrvatskih branitelja. Ove godine, prisjećamo se svih onih koji su prošli pakao logora, svih onih koji su izgubili život u zatočeništvu i svih onih koji su konačno dočekali slobodu. Njihova priča ostaje trajna opomena i svjedočanstvo hrabrosti hrvatskog naroda u borbi za neovisnost.
Neka njihova žrtva nikada ne bude zaboravljena.
Izvor: Prof. Danijel Rehak PUTEVIMA PAKLA kroz srpske koncentracijsle logore 1991…. u 21. stoljeće, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, Zagreb 2000. Foto: _James-Madison
