Piše: Dražen Jurmanović
U jeku Drugog svjetskog rata, dok su se sile Saveznika sve više približavale potpunoj pobjedi nad nacifašizmom, u vili Rivalta nadomak Napulja 12. kolovoza 1944. godine odigrala se politička drama koja je duboko utjecala na budućnost jugoslavenskog prostora. Susret britanskog premijera Winstona Churchilla i vođe jugoslavenskih partizana Josipa Broza Tita označio je formalni zaokret britanske politike — od potpore kraljevskoj vladi i četnicima prema punom prihvaćanju komunističkog pokreta otpora kao jedinog legitimnog saveznika na tlu Jugoslavije.
Zaokret u britanskoj politici: od Mihailovića prema Titu
Do 1943. godine britanski establišment predvođen Churchillom podržavao je četnički pokret Dragoljuba Mihailovića, vjerujući da se radi o glavnoj sili otpora protiv Nijemaca na Balkanu. Međutim, niza misija britanskih izaslanika, uključujući i Churchilla mlađeg sina Randolpha, pokazale su da su četnici često surađivali s okupatorom, dok su jedino partizani aktivno vodili rat protiv nacista i njihovih pomagača.
Na konferenciji u Teheranu u studenom 1943. Saveznici priznaju partizane kao službenog partnera u borbi protiv fašizma, dok se četnicima obustavlja svaka daljnja pomoć. Uoči susreta u Napulju, Britanci tjeraju mladog kralja Petra II. da se odrekne Mihailovića, imenuje novog premijera Ivana Šubašića i započne pregovore s Titom — čime se gradi politički most prema budućem preuređenju poslijeratne Jugoslavije.
Dva sata povijesti: razgovor u sjeni rata
Razgovor Churchilla i Tita bio je dug, sadržajan i strateški usmjeren. Churchill, politički lisac s izoštrenim osjećajem za ravnotežu moći, pitao je Tita o operacijama u Istri, Rijeci i Hrvatskoj. Tito je odgovarao odmjereno, pazeći što govori, izbjegavajući osjetljive teme poput partizanskih pregovora s Nijemcima u Zagrebu 1943. ili zločina nad neistomišljenicima.
Britanski premijer naglašavao je važnost osobnih sloboda, demokratskih izbora i opreza prema nametanju komunizma. Tito, svjestan važnosti britanske potpore, jamčio je kako Jugoslavija neće postati sovjetski satelit i da nema namjeru uvesti komunistički režim — što se već tada činilo upitnim s obzirom na djelovanja partizanskih struktura na terenu.
„Mi priznajemo samo dvije klase Jugoslavena — kvislinge i rodoljube“, rekao je Tito, čime je već najavio da se prostor za pluralizam i oporbu u budućem sustavu sužava na opasno usku granicu.
Ključno pitanje: sudbina monarhije i demokracije
Churchill, koji je i sam bio odgojen u britanskoj tradiciji ustavne monarhije, inzistirao je na što skorijem susretu kralja Petra s Titom. Pokušavao je pomiriti kraljevski i komunistički blok, nadajući se stvaranju vlade nacionalnog jedinstva pod vodstvom Ivana Šubašića.
Tito je, iako formalno suglasan, jasno davao do znanja da pitanje monarhije nije prioritet. Njegov istup bio je diplomatski, ali odlučan: „Jugoslavija je imala nesretna iskustva sa svojim kraljem… Trebat će mu dugo vremena da to svojim ponašanjem i postupcima baci u zaborav.“
Teme koje odjekuju i danas
U razgovoru se dotaknulo i pitanja agrarne reforme, slobode govora, rada i štrajka, balkanske federacije te odnosa sa Sovjetskim Savezom. Churchill je iskazao zabrinutost zbog mogućnosti uvođenja represivnog sustava poput onog u Sovjetskom Savezu, dok je Tito tvrdio kako u Jugoslaviji „nema kulačke klase“ te da „neće biti građanskog rata“.
Tito je majstorski balansirao između britanskih zahtjeva i svojih stvarnih planova, vješto izbjegavajući jasne odgovore. Kad mu je Churchill ponudio da izda javnu izjavu protiv uvođenja komunizma, Tito je pristao, ali pod uvjetom da to ne izgleda kao „popuštanje pod pritiskom“.
IZ SABRANIH DJELA J.B.T-a – ZAPISNIK O RAZGOVORU IZMEĐU MARŠALA TITA I GOSPODINA WINSTONA CHURCHILLA, 12. kolovoza 1944. (neki ulomci)
Istra – Nakon što se osvrnuo na vojnu situaciju u Francuskoj, za koju je rekao da se dobro odvija, 77 g. Churchill je prešao na problem Istre i upitao maršala Tita da li tu oblast poznaje osobno. Maršal Tito je rekao da je poznaje.
G. Churchill: »Kako izgleda? Da li je vrlo brdovita?«
Maršal Tito: »Ne, samo u nekim dijelovima. Komunikacije su dosta dobre.«
G. Churchill: Je li točno da su vaše snage tamo operirale s uspjehom? Mislim da su one bile jednom u Rijeci.«
Maršal Tito: »Da. Izvjesno vrijeme držale su Sušak.«
G. Churchill: »A što je sa Zagrebom? Jeste li ušli u njega? Niste? Pa, dobro, sve u svoje vrijeme.« (ovdje Churchill kojemu je sin Randolph (1911. – 1968.) bio u Hrvatskoj (npr. u Topuskom) zapravo vrlo oprezno provocira Broza jer su predstavnici partizana Milovan Đilas (1911. – 1995.), Koča Popović (1908. – 1992.), Vladimir Velebit (1907. – 2004.), zanimljiva osoba o kojoj opširnije drugom prigodom) bili u Zagrebu u ožujku 1943. na dogovorima sa njemačkom vojskom, glavna tema je bila zajednički interes u sprječavanju iskrcavanja Engleza na istočnoj obali Jadrana. Divljačko premlaćivanje od strane partizana novinara Ive Mihovilovića (1905. – 1998.) je dio te igre o čemu sam pisao u Hrvatskom fokusu).
G. Churchill: “Vrlo bih volio da se stvori mostobran. Moramo se pobrinuti da se isporuke ne smanje.« (Brigadir Maclean /Fitzroy, 1911. – 1996./ je primijetio da je to pitanje detaljno proučeno i da se smatra da se pruža sva moguća pomoć u opskrbi, s obzirom na transportna ograničenja.)
G. Churchill: »Ako bismo takav mostobran uspostavili u Istri, bi li snage maršala Tita surađivale s našim snagama?«
Maršal Tito: »Da; mi imamo naše jedinice u Sloveniji i Hrvatskoj, koje bi, svakako, pomogle.«
G. Churchill: »Ukoliko Saveznici budu sve više napredovali uz istočnu obalu Italije, utoliko će njemački položaj tamo postajati sve teži. Rusi ih takođe pritiskuju s istoka. Pod takvim okolnostima svašta se može dogoditi. Svakako, nije mudro od Hitlera što drži tolike svoje jedinice na tako izbačenim položajima u Grčkoj i Albaniji, gdje mogu biti odsječene.«
Maršal Tito: »A onda bi također izgubili i sve svoje satelitske trupe — u Jugoslaviji su to Nedićevi (1877. – 1946., Milan, general, u ratu vođa Srbije) i Pavelićevi (Ante, 1889. – 1959., poglavnik NDH) ljudi.« (izbjegava spomenuti četnike. Općenito u razgovoru izbjegava detalje i nije mu teško očevidno lagati sugovornika, koji to zna op. T.T.)
G. Churchill: »Želio bih Vam postaviti još jedno pitanje: Zar nije točno da veliki dio srpskog seljaštva ne bi bio zadovoljan uvođenjem komunističkog sistema?«
Maršal Tito: »Nije nam namjera da nametnemo takav sistem. Ja sam to u više navrata javno izjavio.«
G. Churchill: »Da, sjećam se. Ali, želio sam to čuti od Vas osobno. Najvažnije je da se uvede stvarno demokratski sistem. Mislim da ćete možda morati izvesti neku vrstu agrarne reforme; možda su neki vaši posjedi previše mali. Jednom sam pitao Staljina da li je imao više muke da sprovesti agrarnu reformu u Rusiji, nego li voditi ovaj rat. Rekao je da je bilo teže! Morao se uvjeravati s milijunima seljaka, a seljaci se ne mogu uvjeriti argumentima. On će otići doma i upitati svoju ženu i susjede što oni misle. . . Došlo je do izvanrednog napretka poljoprivrede u Rusiji, ali je to bilo popraćeno velikim ljudskim patnjama koje su se možda mogle izbjeći da su promjene bile sporije. .. Nakon rata u Jugoslaviji će vam biti potreban svaki Jugoslaven.«
Maršal Tito: »Naravno. Ali mi se ne suočavamo s potpuno istim problemima. Kod nas nema kulačke klase. Mi priznajemo samo dvije klase Jugoslavena — kvislinge i rodoljube.«
G. Churchill: »Ja se nadam da će se suditi samo ratnim zločincima i da će se ostati kod toga.«
Maršal Tito: »Sigurno«.
G. Churchill: »Hoćete dozvoliti osobnu slobodu u vašoj zemlji poslije rata?«
Maršal Tito: »Pa naravno. To je naš osnovni princip. . . demokracija i sloboda ličnosti.«
G. Churchill: »Mislio sam, naime, hoće li čovjek moći slobodno izabrati što želi raditi i gdje želi da radi? Hoće štrajkovi biti dozvoljeni?«
Maršal Tito: »Ne, dok traje rat.«
G. Churchill: »Imao sam neke zanimljive razgovore s Vašim generalom Velebitom. (Vladimir) Prepirali smo se o socijalizmu. On je čestit čovjek i bilo mi je zadovoljstvo susresti ga. . . Neka mi Maršal postavi kakva god hoće pitanja, čak i ona neugodna.«
Maršal Tito: »Prilično sam uznemiren svim tim pitanjima koja se neprestano postavljaju o komunizmu u Jugoslaviji. Ja sam sasvim kategorički izjavio da mi nemamo namjeru da ga uvodimo. Za to postoje mnogi razlozi. Sve europske zemlje moraju imati demokratske sisteme poslije rata, i Jugoslavija ne smije biti izuzetak.« (ovome ne treba komentara, “demokracija” je počela na Daksi i Bleiburgu, a vrhunac doživjela u suđenju nadbiskupu Stepincu i Hebrangu op. T.T.)
G. Churchill: »Vi svakako znate da mi imamo dvadesetogodišnji sporazum s Rusijom?«
Maršal Tito: »Da, to je značajno. Odnosi među malim zemljama često zavise od odnosa između velikih.«
G. Churchill: »Tako je. Nadam se da će ti odnosi biti dobri. Vjerujem da će tako biti.«
Maršal Tito: »Sada se u našoj zemlji nalazi Ruska misija. Značajno je da ona nikad nije pokušala iskoristiti svoj utjecaj radi uvođenja komunističkog sistema.«
G. Churchill: »Želite li Vi balkansku federaciju?«
Maršal Tito: »Jugoslavensku federaciju. Jedinstvo se ne postiže sporazumom među vođama, nego među samim narodima. Ja sumnjam da će toga biti i poslije rata. Da jedinstvo i želja za jedinstvom nisu iskovani u našoj zemlji tijekom rata, ne bih mogao ni zamisliti kako bi došlo do jugoslavenske federacije.«
G. Churchill: »Znate, za vrijeme prošlog rata (Prvi svjetski rat op. T.T.), jako smo željeli stvoriti ujedinjenu Jugoslaviju. Ali, čim ste se ujedinili, niste bili zadovoljni zajedništvom. Kako je do toga došlo?« (slijedi prazan pasus! op. T.T.)
G. Churchill: »Nadam se da ćemo sutra, pošto se budete vidjeli s dr. Šubašićem, moći nastaviti naš razgovor. Nadam se da će Vam biti moguće da učinite nešto više za njega.«
Maršal Tito: »U kom smislu?«
G. Churchill: »Da mu pomognete da se uključe i Srbi. Ne zaboravite da mi imamo svoje obveze prema Kralju.«
Maršal Tito: »Mi nismo u lošim odnosima sa Srbima, nego samo s malom grupom koju predvodi Draža Mihailović, koja nas je napala u najkritičnijem trenutku. Ja potpuno shvaćam vaše obveze prema Kralju. Ali mi ne možemo učiniti ništa sve do poslije rata, kada će se održati slobodni izbori. Pošto sada imate mogućnosti da budete stalno i potpuno informirani o zbivanjima u Jugoslaviji, svi su izgledi da će se razvoj događaja odvijati dobro.«
G. Churchill: »Kako mi je poznato, Sporazum s dr. Šubašićem nije naišao na vrlo povoljan prijem u Vašoj zemlji.«
Maršal Tito: »Nije. Reakcije još uvijek nisu povoljne, ali narod ga polako počinje shvaćati.«
G. Churchill: »Velika je šteta što Kralju nije uspjelo uključiti dvojicu uistinu valjanih i reprezentativnih Srba u vladu dr Šubašića. (Ivan, 1892. – 1955., bio ban, te predsjednik vlade kraljevine Jugoslavije. Mason)«
Maršal Tito: »Nadam se da će to uskoro biti moguće. Mi imamo mnogo Srba u našem pokretu, ali nam trebaju stvarno reprezentativni za vladu. Nadam se da ćemo moći da dobijemo neke iz Beograda.”
Maršal Tito: »Mi smo uvijek bili protiv građanskog rata i smatramo Nijemce svojim glavnim neprijateljem. Borimo se protiv četnika jedino kad to ne možemo izbjeći. Da smo smatrali Mihailovića svojim glavnim neprijateljem, partizani ne bi postali toliko popularni u našoj zemlji.«
G. Churchill: »No, da li se vaši odnosi pogoršavaju, a Vaši ljudi — počinju li mrzjeti Mihailovića više nego Nijemce?«
Maršal Tito: »Ne, mi najviše mrzimo Nijemce.«
PITANJA PO K R E N U T A U M E M O R A N D U M U PREDSJEDNIKA /BRITANSKE/ VLADE O D 12. KOLOVOZA
Srbi – Maršal Tito je prigovorio da se iz Memoranduma Predsjednika vlade podrazumijeva da postoji jaz između narodnooslobodilačkog pokreta i srpskog naroda. On tvrdi da je narodnooslobodilački pokret srpski po porijeklu i u velikoj mjeri srpski po sastavu. Dr. Šubašić, koga je Predsjednik vlade zamolio za mišljenje o tome, potvrdio je stav maršala Tita. Dr. Kosanović (Sava, 1894. – 1956., nećak Nikole Tesle) je rekao da su Srbi bili okosnica narodnooslobodilačkog pokreta i da je srpska tradicija oduvijek bila da se bore za Jugoslaviju kao cjelinu. Predsjednik vlade je prihvatio snagu tih argumenata.
Komunizam – Maršal Tito je rekao da je spreman da u svoju Deklaraciju, koju će objaviti, unese izjavu kakvu je poželio Predsjednik [britanske] vlade. On je sasvim protiv nametanja bilo kakvog režima narodu.
SASTANAK IZMEĐU MARŠALA TITA I KRALJA PETRA
Predsjednik vlade je skrenuo pažnju s Ugovornika na 3. pasus svog Memoranduma od 12. kolovoza, u kojem se traži da maršal Tito prihvati sastanak s kraljem Petrom. Kralj Petar je mladić, koji je suviše dugo bio okružen lošim savjetnicima, ali to se promijenilo od kako je dr. Šubašić postao predsjednik vlade. Demokracija je cvjetala u Engleskoj pod ustavnom monarhijom, i on smatra da bi međunarodni položaj Jugoslavije bio jači pod kraljem, nego kad bi bila republika.
PRILOZI 3 3 5
Maršal Tito je rekao da je Jugoslavija imala nesretna iskustva sa svojim kraljem, i da su veze kralja Petra s Mihailovićem oslabile njegov položaj i još više smanjile ugled monarhije. Trebat će mu dugo vremena da to svojim ponašanjem i postupcima baci u zaborav. Dr. Šubašić je dodao da je još jedna nezgoda za kralja Petra u tome što Nedić zlorabi njegovo ime. Predsjednik vlade je rekao da shvaća situaciju, ali je dodao da bi sjedinjavanje jugoslavenskih pomorskih snaga moglo biti prilika za sastanak između kralja Petra i maršala Tita. Maršal Tito je rekao da misli da još nije došlo vrijeme za to, iako u načelu nema ništa protiv tog prijedloga. Treba da sačekamo i da vidimo kakvi će biti rezultati novog sporazumijevanja koje je postignuto između njega i jugoslavenskog Predsjednika vlade i da mu [maršalu Titu] damo vremena da jugoslavenskom narodu, pokaže da kralj Petar, u stvari, pomaže narodnooslobodilački pokret. Predsjednik vlade je prihvatio to gledište i ostavljeno je jugoslavenskom Predsjedniku vlade i maršalu Titu da odluče o najzgodnijem trenutku za sastanak između kralja Petra i Maršala.
Zatim je predstavnik Foreign oficea (vanjskih poslova VB) predložio da bi bilo poželjno da maršal Tito objavi kratku izjavu o tome da partizani ne namjeravaju uvesti komunizam i da će se održati slobodni izbori.
Maršal Tito: »Da, ja sam već dao mnoge izjave u tom smislu. Ali moramo voditi računa da se ne stvori utisak da je izjava koju predlažete data pod pritiskom i da tu nešto nije sasvim u redu. Ali, ja sam spreman dati takvu izjavu, ukoliko možemo da nađemo pravu formu.«
Izvor: Hrvatski-fokus
