Pismo bez adrese .
Dragi Srđane i Martina.
Pismo, koje nikada nećete primiti, pišem vam iz podruma. Rat je. Tata kaže da je potpisano primirje. Ne vjerujem vise takvim potpisima, jer naš grad i dalje tuku. Iz našeg društva s mamom, tatom i dvije sestre otišao si uoči rata. Vjerojatno si znao za teškoće koje su prethodile ovim teškim vremenima. Otišao si bez pozdrava u samo tebi poznatom smjeru. Ja i moj mlađi brat često te spominjemo, a s mojim tatom i mamom noći i dane provodimo u podrumu. Razbolio sam se. Mama me po kiši granata svakodnevno odvodi u Dom zdravlja na injekcije. Ozdravit ću, kao što će ozdraviti i naš grad. A ozdravljenje je na vidiku.
A ti Martina! Tebi također pišem. Dane i noći provodila si s nama u podrumu. Otišla si u inozemstvo, u školu. I ja sam htio ići, ali tata je rekao – ne. Razumijem mog tatu. On želi da sjedim u našoj školskoj klupi, da upamtim zvuk zrakoplova i prasak granata koje razaraju naš grad, ali dušu ne mogu. I on, kad je bio mali, slušao je istu »simfoniju«. Želi da upamtim i sve to nikada ne zaboravim. Srđane i Martina, pišem ovo pismo bez adrese, jer je ne znam. Vi moju, i mog malog brata, znate. Podrumski ulaz, ravno pa desno, pa opet desno. Primatelji Martin i Ervin, ugao prvi, zimske saonice na kojima spavam, a do njih madrac na betonu na kojem spava moj mlađi brat, te dvije stolice na kojima nalakćeni spavaju naši mama i tata. Do viđenja, u našem vrtiću i školi u najljepšem dijelu grada. Na Vijencu Ivana Meštrovića koji je u okruženju neprijateljskih granata. Jer, sve što je lijepo napada se i otima. No, oteto je prokleto…
S .H O FM A N
Izvor : Glas Slavonije listopad 1991.
