Partizanski poslijeratni zločini u Crnom potoku kod Našica počinjeni su u lipnju 1945., dakle, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Lokacija Crni potok nalazi se jugozapadno od Našica između sela Zoljan i Gradac Našički u šumovitom predjelu Krndije neposredno u zaleđu tvornice cementa Našicecement d.d.
U jeku pobijede, partizanski odredi istog su dana likvidirali sve one za koje su smatrali da su surađivali sa Njemačkim okupatorom ili pripadnicima oružane sile NDH . Ipak, njih 1.600 su zatvorili po raznim zatvorima, podrumima ili nekim mračnim i skrovitim mjestima, tako da bi ih u jednoj noći oko 3 sata , sredinom mjeseca lipnja 1945. godine odveli zavezane žicom u šumski predio između mjesta Zoljana i Seoona , (sada je tamo smještena (Našička cementara), te ih ubili. Bez osude i prava na obranu, svi su bili “krivi” i preko noći od strane partizanske 6. ličke osuđeni na smrt . Broj od 1.600 žrtava ubijenih na Crnom potoku nije konačan, jer su se toj grupi te večeri , a tako i danima poslije priključivali i druge grupe, iz raznih kolona i logora. Iz jedne je kolone izdvojeno 700 ljudi koji su se kretali iz Slatine preko Kutjeva .. ” Konačan broj predviđa se da bi mogao biti oko 5.000 osoba.
Tajnu ovoga najtežega zločina u povijesti našičkog kraja komunistička vlast pokušala je očuvati strogom zabranom pristupa na to područje i tek nakon promjene vlasti početkom devedesetih godina izgrađeno je spomen obilježje. U organizaciji više udruga svake godine sredinom lipnja kroz veliki komemorativni skup uz služenje Sv.mise odaje se počast svim žrtvama ovog zločina.(wiki)
Po pričanju stanovnika iz Našičkog kraja, “U taj dio šume nitko nije mogao doći, bila je tamo postavljena “mrtva straža” do neke 1976 godine , kada je počela izgradnja Našičke cementare. I dan danas, lugari skupljaju kosti koje nalaze po šumi te ih odlažu kod spomen obilježja u “kosturnica” koja je promjera 2×2 sa 4 metara dubine. I ovih dana su pronašli par ljudskih kostiju koje su odložili na oltar . “
Svjedočanstva govore o potresnim prizorima poratnih događanja na ovome mjestu, o mnoštvu raspadajućih ljudskih tijela pokrivenih granjem s malo zemlje i raznesenim posmrtnim ostacima tragično preminulih Hrvata. Područje je bilo prepuno osobnih predmeta žrtava kao što su sličice, molitvenici, dokumenti, obiteljske uspomene… Nitko ne zna točno koliko je ovdje ljudi poubijano !
Temeljem vjerodostojnih svjedočenja ubijani su vatrenim oružjem, ali i motikama, vilama i sjekirama, koje su zatekli očevidci, dolazeći u strahu i tajnosti na mjesto zločina. Pucnjava se čula u Zoljanu i Seoni, a do prvih kuća dopirali su i jauci nesretnika. Za kišnih dana ovaj šumom okružen Crni potok pretvarao se u krvavi potok.
Dan sjećanja na poratna događanja vraća nas u sada već daleku, ali nezaboravnu prošlost kada je ovdje, nakon tragičnoga križnog puta i povratka iz Bleiburga, svoju Golgotu i smrt našlo mnoštvo nenaoružanih i po međunarodnom pravu zaštićenih hrvatskih mladića i muževa. Pratila ih je tzv. Narodnooslobodilačka, a u ovu šumu skrovito je dovodila po više stotina žicom vezanih zarobljenika, mučila ih i ubijala vatrenim oružjem, sjekirama i budacima pred vojnim vlastima Kotara Našice i pod partizanskim zapovjedništvom. Njihovi bolni krici, i jauci odzvanjaju i danas u šumoru ove krošnje, u našim srcima, mislima i molitvama.