U petak, 2. svibnja 2025. godine, zauvijek nas je napustila primarijus doktorica Sadika Biluš – žena čije je ime duboko urezano u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda, kao simbol hrabrosti, humanosti i istine iz srca pakla ratnog Vukovara.
U teškim danima agresije na Republiku Hrvatsku, dr. Biluš bila je liječnica u vukovarskoj bolnici – mjestu gdje su stizale kolone ranjenika, gdje su se gasili i spašavali životi, gdje su ljudi svih narodnosti i uvjerenja tražili – i dobivali – pomoć. Njezin liječnički poziv bio je sveta dužnost, iznad svakog političkog ili nacionalnog predznaka. Brinula je za svakoga, onako kako samo istinski humanist zna i može.
No dr. Sadika nije bila samo liječnica – bila je i svjedokinja. Nakon okupacije Vukovara, imala je hrabrosti u ruke uzeti kameru i bilježiti strahote koje su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi činili nad civilima – nad starcima, nemoćnima, pa i nad novorođenčadi. Te snimke, koje su joj kasnije oduzete, predstavljale su dragocjeni povijesni dokument, dokaze o zločinu koji svijet nije smio ignorirati. Nažalost, kamera je nestala – ali sjećanja i svjedočanstva dr. Sadike nisu. Ona su danas snažnija nego ikada.
Njena osobna priča je svjedočanstvo o tome koliko duboko može ići ljudska okrutnost. Tog kobnog dana, kako je sama posvjedočila, zloglasni ratni zločinac Veselin Šljivančanin osobno ju je izdvojio, strgao joj liječničku iskaznicu i predao u ruke razjarene četnikuše u Negoslavcima. Nakon batinanja i zlostavljanja, završila je u paklu – koncentracijskom logoru u Srijemskoj Mitrovici, gdje je provela 19 dana koje ni najjači lijekovi nikad nisu uspjeli izbrisati iz njezine svijesti.
„Sanjam te vriskove, šamare, smrad smrti i batina, i danas. Živim tri desetljeća bez sna“, izjavila je u jednome od svojih posljednjih svjedočenja iz 2023. godine.
Razmijenjena je 6. prosinca 1991. godine, ali iz logora nije izišla ista – izišla je ranjena duša s jasnim ciljem: istinu ne zakopati. Pisala je knjige, davala intervjue, uporno progovarala o tome što se dogodilo. I uvijek je postavljala isto pitanje: zašto mučitelji iz Negoslavaca i Mitrovice, njih 99 posto, nikada nisu odgovarali za svoja zlodjela?
„Što bi bilo da jedan od naših današnjih političara doživi da mu pijan, razjareni četnik stavi nož pod grlo i kaže: ‘Mi znamo gdje su ti djeca, poklat ćemo ih’?“, pitala se bolno dr. Sadika, podsjećajući nas da neka sjećanja nisu prošlost, već opomena.
Na kraju, ostavila je i poruku onima koji šute ili biraju zaborav: „Doći će red i na Stanimirovića i na sve one koji danas uživaju povlastice, a šutke su gledali ili podržavali zločine.“
Odlazak dr. Sadike Biluš gubitak je za cijelu Hrvatsku. No ono što je ostavila iza sebe, snažnije je od smrti. To je istina koju ni vrijeme ni politika ne mogu utišati.
Ministrica zdravstva Irena Hrstić uputila je sućut povodom njezine smrti, izražavajući poštovanje prema liku i djelu ove iznimne žene koja je svojim radom ostavila neizbrisiv trag ne samo u medicini, već i u povijesti Domovinskog rata.
“S dubokim poštovanjem i iskrenom tugom primila sam vijest o smrti primarijus doktorice Sadike Biluš, ratne liječnice, humanitarke i bojnice Hrvatske vojske, žene čiji su život, rad i karakter učinili je istinskom heroinom Domovinskog rata. Hrvatska joj ostaje trajno zahvalna, a njezino ime ostat će upisano u kolektivno pamćenje kao simbol hrabrosti, suosjećanja i ustrajnosti”, priopćila je ministrica.
U ime Vlade, Ministarstva zdravstva i u svoje osobno ime, izražavam iskrenu sućut obitelji doktorice Biluš, njezinim prijateljima i svima koji su je poštovali i voljeli, dodala je.
Nakon sloma obrane Vukovara zarobljena je i odvedena u logor u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bila izložena mučenju i poniženju.
“Ali ni tada nije pokleknula, ostala je dostojanstvena i vjerna svom pozivu. Po povratku iz logora nastavila je služiti Hrvatskoj vojsci, a nakon rata otvorila je Polikliniku u Velikoj Gorici, gdje je do posljednjih dana života s jednakom požrtvovnošću pomagala pacijentima iz svih krajeva Hrvatske. Posebno se istaknula tijekom potresa 2020. godine, kada je besplatno pružala pomoć stradalima u Baniji”, stoji u priopćenju.
Neka počiva u miru. Vukovar – i cijela Hrvatska – neće zaboraviti.
Izvor i foto: Dubravka Vukoja