Vatrenim krštenjem petrinjskih dragovoljaca kao formacije bataljuna u akciji kod Vodovoda i vraćanjem vjere u vlastite snage i sposobnosti za samostalno izvođenje složenih i izazovnih napadnih borbenih djelovanja, proslavili su Petrinjci 26. listopada 1991. dugoočekivano formiranje 74. samostalnog bataljuna.
Osnivanje je organizirano pod Zapovjedništvom snaga obrane Petrinje i tadašnjeg zapovjednika Drage Krpanića. Tada ujedno i prestaje postojanje te formacije jer njezinu ulogu preuzima novoosnivani 74. samostalni bataljun.
Zapovjedni sastav bataljuna činili su; Zlatko Iskrić, zapovjednik za logistiku; Antun Zebić, pomoćnik zapovjednika za IPD; Željko Crnković, referent tehničke službe; Zvonimir Martinović, referent organizacijsko-mobilizavijskih i kadrovskih poslova; Zdravko Ljubešić, referent sanitetske službe; Josip Bifflin, referent nastavno-operativnih poslova; Željko Nenadić, šifrer, Tomislav Ross, Stjepan Srbić, Željko Bifflin, vozači-teklići i Tomo Mikić, referent intendantske službe.
Od osnutka bataljuna pa sve do njegova prevođenja u 162. brigadu HV-a, 1. travnja 1992., kroz bataljun je prošlo oko 800 vojnika obveznika koji su bili organizirani u tri satnije. One su, položaje zauzete u listopadu 1991. održavale tijekom Domovinskog rata, osvajajući nove kote.
Prvo napadno djelovanje 74. samostalne bojne izvedeno je 14. studenog 1991. obuhvaćajući zonu od Međurača, Župića i Gora do Vile i PIGIKA.
Ciljevi napada, osim gradskog vodovoda Petrinje u Novom Selištu, bili su i ovladavanje raskrižjima na prometnicama Novo Selište – Križ – Petrinja i Novo Selište – Mokrice – Vila Bratovčina. Za to borbeno djelovanje, operacije izvedene pod kodnim imenom “Uran” bile su angažirane 2. satnija 2. bojne 2. A brigade, koja je trebala nakon forsiranja rijeke Kupe u predjelu Novog Selišta, razbiti neprijatelja i osvojiti objekte Vile i PIGIKA. Prva i druga satnija 74. samostalne bojne Petrinja, imala je zadatak smjerom Ivacki gaj – Konjska glava – Selište, ovladati Vodovodom Selište i selom Župić. U akciji su sudjelovali i pripadnici antiterorističke jedinice MUP-a i tenkovski vod., dok se u pričuvi nalazila jedna satnija 120. brigade.
Primivši zadatke dan prije, na dan akcije, 14. studenog 1991., bojovnici 2/2/2. brigade. izvršavaju prvi dio svoje zadaće, forsirajući rijeku Kupu i stupivši u borbu kod Vodovoda i Novog Selišta, očekivali su da i ostale postrojbe izvrše svoje zadaće i potom krenu dalje. Međutim, ATJ MUP-a nije uspjela u izvršavanju napadnog djelovanja smjerom Međurača – Gore i osvajanje Pribilovića brda, a snage 1. satnije 2. brigade, uz planiranu potporu tenkovskog voda nisu ovladale selom Gora, zbog nesnalaženja tenkovskog voda na tom terenu i otvaranju nekoordinirane paljbe.
U tom napadnom djelovanju, zbog niza propusta u izvršavanju postavljenih zadaća, svoj planirani cilj nisu ni bojovnici 1. i 2. satnije 74. samostalne bojne kojom je zapovijedao zapovjednik Zlatko Iskrić.
Nakon uručene zapovjedi za napad Zapovjedništvo 74. samostalne bojne, razradilo je noči 13. studenog plan suradnje s lijevim i desnim susjedima i zadatak da s polaznog položaja u selu Nebojan preko Konjske glave te pravcem S. Drenčina, M. Gorica, Vurot dođe pred i osvoji položaje na Novom Selištu, kako bi se moglo nastaviti osvajanje zadanog pravca Sv. Rok – Vila i Križ Hrastovički – Cepeliš.
Prvi dio zadatka – dolazak pred sam Vodovod na udaljenosti od 100 metara i raskršće ceste N. Selište – Župić – Mokrice – izvršen je prema planu, bez gubitaka. Oko 13,30 sati borci su se nalazili na navedenim položajima. No, tada nastaju nepredviđena događanja. U svom izvješću o toj akciji, zapovjednik Zlatko Iskrić je zapisao;
Druga četa petrinjskog bataljuna krenula je prema Vodovodu te je upozorena na minsko polje u ograđenom dijelu Vodovoda. Unatoč upozorenjima ljudstvo je ušlo u ograđeni prostor te zauzelo položaj u istom. Nakon aktiviranja nagazne PP mine, od koje je prvi stradao Branko Miškulin, došlo je do uzbuđenja, panike, jer je istovremeno otvorena vatra iz pješačkog naoružanja na četu. Došlo je do ranjavanja Nikole Rukavine / zapovjednik 2. čete), Željka Cerjaka, Tomice Mikulca i Maria Kotarca za kojeg postoje indicije da smrtno stradao i istraga je u tijeku. Ljudstvo smo evakuirali vlastitim snagama izvan dometa vatre te pružili pomoć i prebacili ih ( dio noseći, dio čamcem) do saniteta. S obzirom na naređenja o povlačenju koje je uslijedilo od gospodina Krpanića u 16,00 sati, naredio sam da se jedinice vrate na početni položaj – ojačavši položaj na Konjskoj glavi dijelom 1. čete u jačini 40 ljudi. Ostale snage prebacio sam na položaj Vurot – Brest – Se. Drenčina jer su isti ostali napušteni od 15,30 sati. U napadu smo uništili dva mitraljeska gnijezda te dvije kuće u kojima su bili neprijatelji i tukli nas pješadijskom vatrom. Ubijeno je, po našoj procjeni, 8-10 pobunjenika. Naši gubici u petrinjskom bataljunu su: jedan mrtav/nestao i četiri ranjena.
Tako je žrtvama plaćen propust u hrvatskoj ratnoj školi, u kojoj si se do samo prije nekoliko mjeseci mirni civili, prognani sa svojih ognjišta, učili najtežem zanatu na svijetu – ratovanju. Njihova visoka domoljubna motiviranost i neugasiva želja da oslobode svoje domove koje su danima gledali s prvih crta bojišnice uz Kupu, bila je zalog da će ubuduće očeličeni, uvježbani sigurno uspjeti. Istodobno uz ratne veterani iz 2. A brigade, na području petrinjskog Pokuplja dolazili su borbeno neiskusni i nespremni mobilizirani borci što je, unatoč brojnom ljudstvu, bila manjkavost koja se mogla otkloniti tek ratovanjem, obukom i stegom te podizanjem borbenog morala.
Ovladavanjem lancem dominantnih visova iznad Petrinje: brda Župić – Pribilović – Šestanj, s kojih se mogla kontrolirati Pokupska bojišnica, stvaranjem dobro organizirane obrane s mogućnostima prelaska u napadna borbena djelovanje te zime ostaje prioritetnom borbenom zadaćom Zapovjedništva operativne grupe za Sisak i Baniju. Zapovjednik Božo Budimir, koji od prvih ratnih mjeseci ljeta 1991. godine, obilazi branitelje izravno sudjelujući u akcijama od diverzantskih grupa do bojni i brigada, tijekom studenog i prosinca 1991. stvara planove za novo napadno djelovanje.
U tajnosti je pripremljeno i veliko napadno djelovanje pod kodnim nazivom “Vihor” planirano za 12. prosinac 1991. godine tijekom kojeg je planirano osvajanje cjelokupnog prostora petrinjskog Pokuplja od rijeke Kupe do ovladavanja lancem lancem dominantnih uzvisina brda Župić – Pribilović – Šestanj radi kontrole prometnice Petrinja – Glina, mogućnosti odsijecanja tih dvaju vojnih zona na mjestu njihova spajanja te stvaranja preduvjeta za povrat izgubljenih hrvatskih sela u okolici Petrinje i u konačnici akcije i same Petrinje.
Dok bi se obrane Sunje i Siska, svojim djelovanjem vezivale neprijateljske snage, težišna zadaća operacije “Vihor” bila je prema planu OG za Sisak i Baniju da svim snagama sastavljenim od 2. A brigade, 102. brigade, 1. glinske bojne, 145. i 153. brigade, razbije obranu neprijatelja u zoni Pokupskog, Gline, Strašnika i Župića i ovlada tim prostorom od SV. Katarine do dominantnih brda. To sveobuhvatno i dotad najveće bojevo djelovanje za početak oslobođenja Banovine, planirano je izvođenjem 2 napadna bojna na tom glavnom pravcu. U prvom napadnom boju na prostoru: Pokupsko, Taborište, Solina, Vratečko planirano je da 1. glinska bojna pod zapovjedništvom Ive Žinića i antiteroristička jedinica “Ose” Policijske uprave Sisak pod zapovjedništvom Srećka Telara, noću 11./12. prosinca 1991. iznenada i unište neprijateljske snage na prostoru Šišinca i stvore mostobran.
Izvor: Petrinjska bojišnica 1991. – 1995./ Đuro Gajdek
