Cilj operacije je bio sprječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu, staviti rijeku Unu i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH, odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci, te pokušaju ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice. Ostvariti ono što nisu mogli s jugozapada BiH, a to je da sa sjeverozapada krenu prema Banjoj Luci i spoje se sa snagama 5. korpusa koje su trebale nadirati iz pravca Bosanske Krupe, te da tako zauzmu što više područja kako bi kasnije mogli trgovati teritorijem, odnosno Domazet i Gotovina to su objasnili činjenicom kako se ne smije dopustiti 5. korpusu izlazak na Savu. Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima ili bolničkih rehabilitacija, u predvečerje 17. rujna 1995.pozvani su u svoje postrojbe. Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.
U operaciji su sudjelovale postrojbe snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom ( Tigrovi) ,2. gardijska brigade ( Gromovi) 17. domobranska pukovnija Sunja, 125. domobranska pukovnija , 121. domobranska pukovnija, dio snaga 202 brigade PZO, dio snage Zbornog područja Bjelovar I dio snaga Zbornog područja Zagreb( 303 LOB-PrS). Procjena je da je u operaciji Una sudjelovalo oko 1500 hrvatskih vojnika .
Operacije je započela u 11:50 sati te su pripadnici 1. i 2. gardijske brigade uspjeli na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran te prijeći rijeku Unu koja je u to vrijeme bila nabujala te se kretala brzinom od 4 m/s . No unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. Neprijatelj je konsolidirao obranu te nanio hrvatskim snagama gubitke. Tenkovi i mehanizacija kao i ostala potpora u napadu nije mogla prijeći rijeku, tj nije bilo moguće napraviti pontonske mostove za prelazak oklopa.
Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske. Zatim je stigla odluka iz vrha predsjedništva da se operacija Una prekida te da se hrvatska vojska povuče na prvobitne položaje. Pri povratku na drugu stranu rijeke Une , pripadnici Hrvatske vojske zadobili su velike gubitke . U memoarima je opisano način i složenost operacije na terenu kada su prešli rijeku ; “
Skupljalo se stotinjak Mambi, a neki su s bolovanja ili odmora stizali i na sam početak akcije. Zbog toga su pozvani ljudi koji su nekoć sudjelovali u ustrojima 2. GBR, tako da se produžilo oko 15 dragovoljaca ( iz Sesveta, Dugog Sela, Vrbovca) . Dragovoljce se naoružalo, u šali se govorilo kako “sutra više neće biti problema s opremljenošću” , što se I obistinilo, ali u okolnostima potpuno drugačijim od očekivanih. Oružja nije ponestalo, ali su se Mambe naoružavale uzimajući ga od poginulih I ranjenih suboraca, čime su doslovno spašavali žive glave! Postrojba je trebala djelovati kao taktička skupina na pomoćnom pravcu napada, točnije trebala je napasti položaje neprijatelja u Bosanskoj Dubici. Polazak u napad dočarava na koji je način provedeno planiranje operacije. Grupiranje na obali trajalo je predugo. U napad se trebalo krenuti u pet sati ujutro, potom u devet, a na kraju se, uz topničku pripremu, krenulo oko 11:50, dovoljno da neprijatelj uoči pokrete I pripremi obranu. Mambama je za forsiranje rijeke osigurano pet gumenih čamaca, nepouzdanih “penti” , od čega su tri bile neispravne, a uskoro se pokvarila I četvrta. Dakle, borci su za izvođenje taktički najsloženijih napadajnog djelovanja, napada iz pokreta uz nasilan prelazak rijeke, koristili samo jedan čamac! Zadaća je bila neutralizirati prvu crtu otpora kako bi se ostvarili uvjeti za postavljanje mostobrana, pontonskog mosta za prelazak tenkova I uvođenje svježih snaga. Nadalje, trebalo je presjeći magistralnu cestu I zapravo osigurati dolazak HV-a koji bi potom krenula k Prijedoru. Taktička skupina odradila je pod teškom vatrom ovu uistinu tešku zadaću: Osigurala mostobran , zauzela dijelove grada i natjerala neprijatelja na povlačenja, ali od uvođenja svježih snaga I tenkova nije bilo ništa. Nije, naravno, ni moglo biti jer odgovorni planeri operacije uopće nisu kalkulirali razinu rijeke Une koja je u tim danima bila sve samo ne povoljna za ostvarivanje ovakvog napada. Nakon početnog uspjeha, uslijedio je pakao ! Neprijatelj, koji je isprva bio u fazi povlačenja, uvidio je da napadači nemaju podršku I aktivnu je obranu pretvorio u žestoki protunapad. Štoviše, uskoro je počela pristizati znatna pomoć, ne samo “pitomaca iz Banje Luke” što priznaje zapovjednik obrane Dubice, potpukovnik Pantelija Ćurguz. Mambe bivaju izložene paljbom iz svega mogućeg lakog I teškog naoružanja. Topnička podrška je, doduše, štitila silan protuudar, ali ništa nije moglo zaustaviti desetkovanje I sve čvršće okruženje nakon čega zapovjednik grupe koja je stiješnjena u nekoliko prostorija dubičke tvornice tekstila traži dopuštenje za povlačenja. Vrlo zanimljivo, neprijatelj je čuo taj kao I sve ostale razgovore jer se domogao motorole poginulog gardista, što se I danas rado I plastično prepričava na “ suprotnoj strani” . Odgovor je iz zapovjedništva bio “Crne mambe se ne povlače” Držite položaj ! “što je izazvalo erupciju nezadovoljstva kojeg se I danas sjeća zapovjednik te skupine. Za to vrijeme, skupina koja se kretala brdom iznad njih, prodorom se potpuno izložila i neprijatelj ju je doslovno “slistio” , Od 10-ak ljudi preživio je samo jedan dragovoljac iz Sesveta koji se spasio pod okriljem noći. Dolaskom mraka ipak se krenulo u izvlačenje iz smrtonosne zamke. Sjećanje na borbe i povlačenje krajnje su dramatična, nemoguće ih je tekstualno sublimirati. Zvučnu kulisu dodatno je pojačalo djelovanje dvaju zrakoplova tipa “Galeb” koji su srećom krivo iskrcali svoje terete. Tijekom kasne noći napokon se krenulo u prelaženje rijeke, ali to nikako nije bio kraj neželjenog scenarija! Naime, i u povratku se koristio samo jedan čamac, a Una je do jutra bila obasuta kišom svih mogućih projektila koja je prouzročila nove žrtve. Svakako treba istaknuti ulogu mladog ročnika Siniše koji je u kaotičnim uvjetima cijelu noć prevozio preživjele i ranjene Mambe. Ujutro, kada je napokon prebačen i posljednji vojnik, pogotkom je usmrćen posljednji od 13 poginulih u ovoj užasnoj epizodi.
Do dan danas je cijeli tok ove operacije misterij .
Tko je izdao zapovijed za napad ? Potpisao ju je general Vinko Vrbanac tadašnji načelnik Operativne uprave GS HV-a , ali po navodu načelnika Glavnog stožera Zvonimira Červenka koji je toga jutra odmah otišao predsjedniku Franji Tuđmanu dao svoje objašnjenje ;
“Gospodine predsjedniče, ja ne želim ništa objašnjavati, ja sam samo došao da vam ovo predam i da vam objasnim ovo što se mimo mene, odnosno bez mog znanja ide. Da upozorim što treba dolje učiniti, da ne dođe do nekih stvari koje su neželjene. Ja sam donio kartu. Ako treba, gospodine predsjedniče, ja ću zauzeti Kragujevac, ja ću tamo prvi ići, ali molim s koordinacijom, s pameću.”, „Gospodine predsjedniče hoću znati što je cilj operacije, što treba zauzeti i kako. Ja ću to izvršiti gospodine predsjedniče”,, “Ja ću to izvršiti, ali trebam o tome nešto znati. O tome se radi… Ako sam ja odgovaram za to na Uni, ako ću ja sutra odgovarati, gospodine predsjedniče, za poginule… Ja nisam čovjek kalibra našeg visokog časnika, koji kaže da mu se, da oprostite, jebe koliko će vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.”
Protiv generala Vinka Vrbanca je pokrenut stegovni postupak pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen.
Po navodima je zapovijed za operaciju izdao predsjednik Franjo Tuđman na prijedlog ministra obrane Gojka Šuška, te samo nekolicina generala i admiral koji su bili upoznati u tu operaciju , i to general Vinko Vrbanac, general Ante Gotovina i admiral Davor Domazet Lošo .
Broj poginulih po nekim službenim pričama je 49, iako Bobetko u svojoj knjizi navodi da je poginulo 70 pripadnika hrvatskih snaga.
Tijekom borbenih djelovanja u području Dubice postrojba TS 2.gbr imala je 13 poginulih bojovnika od kojih su tijela njih devet ostala neizvučena te su kasnije razmijenjena.
Navodno, zapovijed za povlačenje došla je od samog SAD-a koji je procijenio da bi, nakon što je Srbija primila silne izbjeglice iz Oluje, sada mogla primiti i oko 300.000 izbjeglih Srba iz BiH. SAD je zaključio da bi jedino povlačenje Hrvatske vojske moglo spriječiti, pišu na portalu dnevno
Poginuli su: Ante Petrušić, Zoran Špoljar, Miroslav Briševac, Zdenko Paestka, Ivo Barać, Zvonko Zrna, Josip Macan, Stjepan Pajsar, Dražen Horvat, Rudi Fistrić, Darko Oljačić, Mile Martelo i Mato Kunkić.
