Piše: Dražen Jurmanović 3. srpnja 2025. Foto: Ilustracija/ Arhiv
Kolumna Tomislava Klauškog, političkog kolumnista i komentatora za 24 sata, pod naslovom „Penava želi predstaviti ustaše kao žrtve, ali ne želi govoriti o nevinim žrtvama ustaša i NDH“ još je jedan u nizu pokušaja da se svaka rasprava o poslijeratnim komunističkim zločinima u Hrvatskoj proglasi revizionizmom, a svatko tko traži istinu – demagogom, osvetnikom ili nepoželjnim ideologom.
Gospodin Klauški pokušava Ivanu Penavu diskvalificirati ne kroz ozbiljnu argumentaciju, nego kroz niz etiketa, insinuacija i osobnih animoziteta. Umjesto da se usmjeri na sadržajnu raspravu o povijesnim činjenicama – koje Penava želi istražiti kroz najavljeni projekt – Klauški s visoka docira i prejudicira motive, ciljeve i kontekst tog istraživanja. On unaprijed odlučuje tko smije, a tko ne smije govoriti o Bleiburgu, i tko ima “pravo” na povijesnu istinu.
Neugodna istina koju neki ne žele čuti
Penava je u svom javnom nastupu na Novoj TV jasno rekao da želi progovoriti o nečemu što već 80 godina opterećuje hrvatsko društvo – a to su masovna pogubljenja bez suđenja koja su se dogodila nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata, od strane komunističkih vlasti.
To nije “ideološka promocija” niti “politička osveta”, kako to Klauški želi prikazati, već pokušaj otvaranja prostora za istinu o zločinima koji su desetljećima bili sustavno prešućivani ili opravdavani. Bili su to zločini nad zarobljenicima, civilima, ženama i djecom koji su se povlačili prema austrijskoj granici s namjerom da se predaju Saveznicima – a ne da nastave rat.
Ubijani po modelu” Smrt fašizmu, sloboda narodu”
To nisu „ustaše“ u punom smislu kako to Klauški ponavlja, nego većinom demobilizirani vojnici, domobrani, civili, starci i žene. Bili su razoružani, nisu se borili, a ubijani su bez ikakvog suđenja. Zar nije to – po svim međunarodnim pravnim normama – ratni zločin?
Povijesni kontekst se ne može selektivno koristiti
Gospodin Klauški lako barata pojmom “povijesnog konteksta” kada je riječ o zločinima NDH, što nitko ozbiljan u hrvatskom društvu ne negira niti relativizira. No kad je riječ o Bleiburgu, Križnim putevima, Hudi jami, Teznom, Kočevskom rogu i tisućama drugih masovnih grobnica – tada je svaki pokušaj da se te činjenice istraže i rasvijetle odmah etiketiran kao “afirmacija ustaštva”.
To nije povijesni kontekst. To je pokušaj da se jedan režim opravda zločinima drugog, a žrtve razvrstaju po ideološkoj podobnosti.
Penava nije rekao da su svi ubijeni “samo zato što su bili Hrvati” u doslovnom i isključivom smislu, već da je nacionalna pripadnost nerijetko bila dovoljan kriterij za metak – ako je netko bio Hrvat i još k tome na poraženoj strani. Uostalom, tisuće ljudi ubijenih na Križnim putevima nisu imali veze s ustaškom ideologijom, već su jednostavno bili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Bleiburg nije mit, nego činjenica
Bleiburg nije mit, kako to vole tvrditi apologeti komunističkih zločina. To je povijesna činjenica. Povijesni dokumenti, svjedočanstva i pronađene masovne grobnice jasno potvrđuju razmjere poslijeratnih pogubljenja. U pitanju je jedno od najvećih sustavnih kršenja međunarodnog ratnog prava u Europi 20. stoljeća.
Činjenica da su Englezi odbili prihvatiti zarobljenike i predali ih Titovim partizanima – ne amnestira partizane od odgovornosti za ono što su učinili. Ljudi su ubijani u kolonama, na putu prema logorima, u jamama i šumama, bez ikakvog suđenja. Zar to nije vrijedno istraživanja? Zar to nije istina koju hrvatsko društvo ima pravo znati?
Tito – antifašist ili krvnik?
Josip Broz Tito, kojega Klauški implicira kao “osloboditelja”, ima mračnu povijest koja se ne može ignorirati. Prema brojnim međunarodnim povjesničarima i izvorima, njegov režim odgovoran je za smrt više od 570 tisuća ljudi – od čega velik broj upravo u poraću 1945. godine. Zbog toga se nalazi na popisima najvećih zločinaca 20. stoljeća – i to nisu “revizionistički” izvori, već povijesni podaci.
Dakle, ako se već traži “povijesni kontekst”, onda se i Tito i njegova uloga u masovnim zločinima mora uključiti u tu raspravu. Ne može se povijest secirati selektivno.
Nema pomirbe bez istine
Gospodin Klauški ima pravo na svoje mišljenje, kao i svaki novinar. Ali ono što nije njegovo pravo – niti ičije – jest da arbitrira što je povijesna istina, a što nije, ili tko ima pravo istraživati koju temu.
Ako želimo društvo koje istinski poštuje sve žrtve i utemeljeno se odnosi prema prošlosti, onda moramo prestati koristiti ideološke naočale. I prestati demonizirati one koji pokušavaju progovoriti o zabranjenim temama.
Jer istraživanje zločina – tko god da ih je počinio – nije revizionizam, nego civilizacijski imperativ.
https://www.24sata.hr/news/penava-zeli-predstaviti-ustase-kao-zrtve-ali-ne-zeli-govoriti-o-nevinim-zrtvama-ustasa-i-ndh-1061064
NAJNOVIJE OBAVIJESTI
- ZTC pripremio pola protupožarne flote
- Državni inspektorat zabranio Sniffit
- Borzan traži zabranu praha za ušmrkavanje
- Boška Ban: Glas za najranjivije, ne za većinu
- Premijera filma o ulozi Hrvata BiH i HVO-a
ZANIMLJIVOSTI
Paralelna Hrvatska: Jedni mole, drugi slave… a partizani nikad ne miruju
Sutkinja iz Osijeka privremeno udaljena s dužnosti: Oslobođen u sudnici, osuđen na papiru
Suđenje hrvatskim pilotima u Beogradu: Politička farsa ili pravda?
