Nestanak Miroslava Blaškovića: Majčina potraga za pravdom

Domovinski rat Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

Inspirirana priča novinarke Tanje Belobrajdić s Romanom Blašković, majkom nestalog Miroslava, vukovarskog branitelja koji je zadnji put viđen 19. studenog 1991. godine.

Majčina potraga za pravdom

Iako razum kaže da je to nemoguće, srce se nada. Koraku, glasu, osmijehu. Može li majka zaboraviti oči svoga djeteta, može li u miru sklopiti svoje, u znanju da ga nije pronašla i pokopala? Na tzv. Šokačkom brdu u Iloku, mali je dom u kojem je samo jedna želja. Zbog nje teta Romana Blašković posti, plaća mise i unatoč tome što je napunila devedeset godina, odupire se smrti.

Kad sam prije šest godina prvi put čula za Miroslavovu strašnu sudbinu, pokušala sam doći do nekog od njegove obitelji kako bih dobila podatke potrebne za tekst o njemu i naravno, upitala ih imaju li nešto protiv da takav tekst bude objavljen. Uspjela sam doći do telefonskog broja užeg člana obitelji koji ne živi u Iloku i on mi je rekao da im to ne bi bilo osobito drago, naime, svjesni svega, pokušavaju se odmaknuti od te, za njih prebolne teme. Duboko poštujući njihovu želju, tu sam priču stavila na stranu, napisala je Tanja Belobrajdić.

Dva dana kasnije zazvonio mi je mobitel i nakon što sam se javila, drhtavi ženski glas me je upitao: “Jeste li Vi novinarka koja je htjela pisati o mome sinu?”. Naravno da mi je odmah bilo jasno o kome se radi i umirujućim glasom sam objasnila gospođi da se ne mora brinuti, da sam već obećala kako to neću napraviti te kako ću ispoštovati želju obitelji i neću pisati o Miroslavu. Na moje iznenađenje, glas je na mene gotovo viknuo – “Ali ja želim da pišete o njemu! Ja želim da pišete o mome Miroslavu! Možda će netko pročitati, možda će se netko pokajati i reći mi što se s njim dogodilo… Možda će nekoga zapeći savjest”. I ja sam pisala.

Pokraj Luke je sjedio Miroslav, njegov kolega, dugogodišnji vukovarski policajac. Preko čela je imao okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho. Luka je osjetio tihu drhtavicu.

Boli li te Miro? – glupo je upitao Luka. Klimnuo je glavom. Luka mu je blago stisnuo ruku, želeći mu izraziti svoje suosjećanje i smiriti svoj i njegov strah. Što li ih je još čekalo Miroslav je tu noć izveden i više ga nisu vidjeli, kao ni one odvedene prije njega”.

Ovako je, u svojoj knjizi Vukovarski deveti krug, Miljenko Miljković, umirovljeni vukovarski policajac, opisao svoj posljednji susret s Miroslavom Blaškovićem. Ujedno, to je zadnji trag onoga što je o Miroslavovoj sudbini poznato.

Miroslav Blašković rođen je 6. travnja 1959. godine u Vukovaru, kao prvi od dva sina Romane rođ. Rimar i Mihaela Blaškovića. Nakon što se obitelj iz Šarengrada preselila u Ilok, Miroslav je u Iloku završio Osnovnu školu Slaviša Vajner Čiča, danas Osnovna škola Julija Benešića, a potom odlazi u Zagreb u Srednju školu za unutarnje poslove, današnju Policijsku akademiju, školovati se za policajca.

Nakon što je dvije godine odradio u Kumrovcu, nastavio je službovati u Vukovaru, gdje je s ostalim pripadnicima MUP-a do okupacije grada odgovorno izvršavao sve zadaće pred njega postavljene. Miroslava Blaškovića kolege pamte kao mirnog čovjeka koji je ponekad volio zasvirati harmoniku, pecanje, kao dragog prijatelja i osobu koja gotovo nikada ni s kim nije dolazila u sukob. Kolega s kojim je Miroslav radio, ispričat će: “Taj bi i kaznu napisao samo onda kada je to baš morao. Jednostavno, takav je bio, mrava ne bi zgazio”.

Nakon sloma obrane grada, rano ujutro 19. studenoga 1991. godine, s prijateljem i radnim kolegom Ivicom Abramovićem uputio se u vukovarsku bolnicu gdje je ubrzo i zarobljen i vojnim kamionom odvezen u Velepromet. Odmah nakon postrojavanja ispred hangara, “prepoznat” je od poznanika koji je prije rata radio kao zaposlenik bolnice i uz psovke izdvojen iz grupe s kojom je doveden. Ivica Abramović ga je tada vidio posljednji put.

Tragom drugih svjedočenja utvrđeno je kako je zlostavljan već u izdvojenoj grupi branitelja i civila postrojenih uz zid, a potom odveden u prostor zloglasne Stolarije. U Stolariji, prema iskazu preživjeloga svjedoka, visoki i krupni četnik koji im se predstavio kao Topola, prozvao je “mupovce i zenge” da ustanu, a potom Miroslava koji je već imao ozlijeđeno lice, zarezao nožem preko čela i uha u obliku križa. Nakon toga, Miroslava Blaškovića su u nekoliko navrata izvodili napolje, surovo mučili, te ga vraćali, da bi ga ponovo izvodili. Nakon posljednjeg izvođenja, poput mnogih drugih, Miroslav se više nije vratio, a njegovo tijelo do danas nije pronađeno.

Miroslavov prijatelj Josip Jakobović, s tugom je ispričao: “Miroslav i ja smo zajedno radili, ali smo bili i kućni prijatelji, posjećivali smo se često. Poznavao sam mu roditelje, brata i snahu, a on je poznavao moju obitelj. Obožavao je moju djecu, kao i moja djeca njega. Sredinom kolovoza ’91. pokupio je moju ženu i svoju Macu, pa su došli po mene u vukovarsku gimnaziju gdje sam tada bio kao pripadnik 4.bojne 3. gbr. ZNG-e. Otišli smo na piće u lokal koji je radio, Quo Vadis na Mitnici, nikada neću zaboraviti riječi koje je tada rekao: ‘Hajde da popijemo nešto skupa, jer luda su vremena, pitanje je hoćemo li se imati prilike sastati više u ovom sastavu’. Tijekom rata povremeno smo se susretali, kad god je imao priliku došao je do mene u zgradu Općine gdje je bilo sjedište vojne policije, u pratnji kolege Sokolenka. Jednom smo razgovarali o tome što ćemo ako obrana grada bude slomljena, ja sam odmah rekao da se predati neću. Nažalost, došao je dan kad smo svi morali odlučiti hoćemo li poći u proboj. Rekao sam mu o čemu se radi, a on mi je odgovorio:

Mene Maca nije nikad ostavila, neću ni ja nju’. Nije htio ići, pozdravili smo se, onako muški, bez riječi. Po dolasku u Zagreb, palio sam za njega svijeće na Kamenitim vratima, iako sam se nadao da je živ. Prva tri dana svijeća se gasila, ja sam je takvu ostavljao. Kada sam nakon nekoliko dana došao i ponovo upalio svijeću, ona je mirno gorjela. Satima sam tamo ostao u molitvi, u dubini duše osjećajući kako ga više nema…”.

Miroslavova majka Romana još uvijek uporno traži Miroslavove posmrtne ostatke kako bi ih prije svoje smrti dostojno pokopala, jer to Miroslavov otac, nažalost, nije dočekao, umro je 2004. godine. Nakon što su oboje protjerani iz Iloka 17. listopada 1991. godine, prognaništvo su proveli u Slavonskom Brodu, odakle su se u Ilok vratili 1997.

Kao brojne druge obitelji prošli su težak i mučan put traganja, iščekivanja, primljenih dezinformacija za koje su se kao očajnici hvatali nadajući se kako je Miroslav ipak u nekom od koncentracijskih logora u Srbiji, te odlazili na sve razmjene zarobljenika. “Bilo mi je strašno, žene su plačući trčale, grabile su svoju djecu i muževe, a moga Mire nije bilo. Naposljetku, odlazila sam na ekshumacije. Pregledavala sam stvari i plakala, ali ni tamo ga nije bilo”, kroz suze je ispričala Romana Blašković.

Ove je godine Romana Blašković, napunila devedeset godina. Očajna, želeći mjesto na kojem će moći položiti cvijeće i upaliti svijeću za svoga sina, a još uvijek s nadom kako će ga jednom pronaći, makar i poslije njene smrti, pored obiteljske grobnice na iločkome groblju, napravila je grob u kojoj nitko ne počiva. Iako postoje oni koji znaju sudbinu i mjesto gdje se nalaze kosti njenoga, ali i još nečijih sinova, braće, očeva i supruga za kojima se i danas traga, ni trideset godina od njihovoga ubojstva, ni izvršiteljima, ni potencijalnim svjedocima, savjest nije proradila.

Kao datum Miroslavova nestanka vodi se 19. studenoga 1991. godine, iako je, budući da je taj dan zarobljen, vjerojatno ubijen sutradan, nakon izvođenja iz zloglasne Stolarije na Veleprometu. Kad je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen, nakon čega je prošao nezamislivu torturu te otkada mu se gubi svaki trag, Miroslav Blašković, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. 
                                               

Miroslave, nismo te zaboravili.

Autorica: Tanja Belobrajdić/ direktno.hr Foto: Snimak zaslona/ Ilustracija

Odgovori