Pitanje za koje su vezani nestali u ratu ponovno je izazvalo buru. Grmoja kritizira Vladu, a Ministarstvo oštro uzvraća na optužbe.
Pitanje koje već desetljećima predstavlja najbolniju i najosjetljiviju točku hrvatskog društva – sudbina osoba koje se još uvijek vode kao nestali u ratu – ponovno je postalo epicentar žestokog političkog obračuna na domaćoj sceni. Trideset godina nakon završetka ratnih operacija, rane obitelji koje još uvijek traže svoje najmilije ne zacjeljuju, a politička arena i dalje služi kao poligon za međusobne optužbe o tome tko je učinio premalo, a tko opstruira procese.
Najnovija iskra koja je zapalila vatru u političkom eteru stigla je s konferencije za medije saborskog zastupnika i predsjednika Mosta, Nikole Grmoje. Njegova oštra kritika desetogodišnjeg rada Vlade Andreja Plenkovića po pitanju odnosa sa Srbijom, otvaranja arhiva i pronalaska nestalih, izazvala je promptnu i vrlo detaljnu reakciju Ministarstva hrvatskih branitelja. U trenutku kada se na geopolitičkoj karti regije događaju promjene, posebice u svjetlu izbornih rezultata u susjednoj Srbiji, pitanje hrvatskih potraživanja prema Beogradu ponovno je pod povećalom javnosti.
Grmojina ofenziva: Desetljeće propuštenih prilika i neiskorištenih poluga
Istup Nikole Grmoje bio je izravan, usmjeren na sam vrh državne vlasti, s jasnom tezom da je aktualna Vlada u proteklom desetljeću propustila povijesnu priliku da diplomatskim i političkim pritiskom natjera Srbiju na suradnju. Zastupnik Mosta iskoristio je aktualni politički trenutak kako bi povukao paralelu između hrvatske pasivnosti i poteza drugih europskih državnika, naglašavajući nedostatak inicijative službenog Zagreba.
„Mi smo deset godina, od osnutka Vlade Andreja Plenkovića, imali priliku uvjetovati Srbiju, tražiti podatke o našim nestalima, inzistirati na ratnoj odšteti i tražiti predaju dokumentacije jugoslavenskih tajnih službi. Vidimo da Janša to već sada traži od novih srbijanskih vlasti, međutim, Plenković u deset godina nije napravio ništa“, istaknuo je Grmoja pred novinarima, secirajući, prema njegovom viđenju, potpunu kapitulaciju hrvatske diplomacije u bilateralnim odnosima s Beogradom.
Ono što je posebno odjeknulo u njegovom izlaganju jest teza o potpunoj nefunkcionalnosti državnih tijela zaduženih za praćenje ovog kompleksnog problema. Grmoja je upozorio na paralizu međuresornog povjerenstva koje bi trebalo biti ključan instrument u nadzoru rješavanja otvorenih pitanja sa susjednom državom.
„Imali smo povjerenstvo koje se, prema odluci Vlade, trebalo sastajati – mislim dva puta godišnje. Otkako je Plenković premijer, to se povjerenstvo nije sastalo niti jednom. U tom povjerenstvu sjedi glavni državni odvjetnik i, ne znam, ministar pravosuđa. Znači, treba pratiti što je Srbija napravila po pitanju nestalih i što je napravila po pitanju procesuiranja ratnih zločina“, naglasio je Grmoja, dodajući kako je Hrvatska propustila iskoristiti svoje snažne poluge u trenucima kada je to bilo najpotrebnije.
Zastupnik Mosta upozorio je i na nadolazeće izazove, procijenivši da će promjene na čelu Srbije zapravo otežati hrvatsku pregovaračku poziciju. Njegova je analiza da se dosadašnjeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, zbog njegovog specifičnog imidža unutar Europske unije, moglo znatno lakše diplomatski pritisnuti, no da taj prozor mogućnosti sada polako blijedi.
Ipak, Grmoja je poslao i poruku ustrajnosti, apelirajući na nacionalno pamćenje: „To ne znači da trebamo odustati od naših legitimnih zahtjeva. Ne smijemo zaboraviti na naše žrtve i ne smijemo zaboraviti što je sve velikosrpska politika napravila na području Republike Hrvatske. Tu moramo biti čvrsti i u toj istini moramo ostati čvrsti.“
Osvrćući se na promjene u Srbiji, zadržao je dozu opreza. Analizirajući izjave čelnika studentskih lista u susjednoj zemlji, Grmoja je primijetio kako ne postoji namjera mijenjanja narativa o devedesetima niti odnosa prema Kosovu, zbog čega smatra da „nije dobra pretjerana euforija u Hrvatskoj“. No, kao građanin, izrazio je simpatije prema „mladenačkoj energiji koja je izašla mijenjati stvari u svojoj zemlji“, povlačeći paralelu s hrvatskim društvom: „Ja mislim da će se stvarne promjene u Hrvatskoj dogoditi kada se to isto dogodi i kod nas – dakle, kada oni koji do sada nisu izlazili na izbore odluče izaći i promijeniti stvari.“
Snažan odgovor Ministarstva: Opstrukcija Srbije, a ne nečinjenje Hrvatske
Nije se dugo čekalo na reakciju državnih institucija. Ministarstvo hrvatskih branitelja izašlo je s opsežnim, argumentiranim priopćenjem, kategorički odbacujući Grmojine teze i nazivajući ih lažnim optužbama u svrhu skupljanja „jeftinih političkih bodova“. U svom odgovoru, Ministarstvo je fokus prebacilo s navodne hrvatske pasivnosti na dokazanu srpsku opstrukciju.
„Neriješena pitanja sa Srbijom nisu dokaz nečinjenja Hrvatske, nego opstrukcije Srbije, a činjenice opovrgavaju Grmojine tvrdnje“, stoji u samom uvodu oštrog priopćenja. Iz Ministarstva naglašavaju da je zastupnik Mosta propustio uvidjeti sve što je sustavno učinjeno u proteklom desetljeću te su javnosti ponudili konkretnu kronologiju institucionalnih napora.
Ključni argument Ministarstva leži u činjenici da se ključevi rješenja sudbine nestalih nalaze u arhivima u Beogradu. „Budući da Srbija raspolaže saznanjima i dokumentacijom o nestalim osobama i prikrivenim grobnicama i da se na njenom području nalaze svjedoci tih događaja, Republika Hrvatska od 2016. godine ulaže iznimne napore za napretkom u rješavanju otvorenih pitanja“, ističu iz nadležnog resora.
U priopćenju se detaljno navodi kako je, upravo na hrvatsku inicijativu, tema nestalih podignuta na najviše političke razine. Od 2016. godine, hrvatska je strana prema nadležnim tijelima Republike Srbije uputila čak 25 pisanih zahtjeva za dostavom podataka i vojne dokumentacije iz Domovinskog rata. Rezultat? Prema navodima Ministarstva, Srbija nije dostavila nikakve konkretne informacije koje bi pomogle u rješavanju sudbine još 1725 nestalih osoba.
„Pritom, potrebno je istaknuti kako još od 2014., putem suradnje s nadležnim tijelima Republike Srbije, nije riješen niti jedan slučaj osobe nestale u agresiji na Republiku Hrvatsku, što se izravno može dovesti u svezu s dolaskom Aleksandra Vučića na položaj političke moći“, stoji u priopćenju Ministarstva branitelja, čime se izravno demistificira i Grmojina teza o tome koga se i kako moglo „lakše pritisnuti“.
Ministarstvo je jasno dalo do znanja da se uskraćivanje informacija od strane Beograda ne smije i ne može prevoditi kao nedostatak traženja od strane Zagreba. Unatoč potpunom izostanku suradnje susjedne države, Ministarstvo se pohvalilo opipljivim rezultatima postignutima na terenu, isključivo vlastitim naporima i metodama. Od 2016. godine, pod vodstvom ministra Tome Medveda, identificirane su 343 osobe nestale u Domovinskom ratu, a uz to su dostojno pokopani posmrtni ostaci 2582 žrtve iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
Također, odgovoreno je i na kritike o nepostojanju institucionalne potpore bivšim logorašima. Ministarstvo podsjeća da je Vlada u ožujku 2020. osnovala Povjerenstvo za koordinaciju aktivnosti i pružanje pomoći bivšim zatočenicima logora na području Srbije i Crne Gore, kroz koje se ustrajno radi na zahtjevima za njihovim obeštećenjem.
Na koncu, Ministarstvo je podsjetilo i na najoštriju diplomatsku polugu kojom Hrvatska raspolaže – blokadu i uvjetovanje na europskom putu Srbije. „Na potpuni izostanak suradnje Srbije, Hrvatska ukazuje i u kontekstu pristupnih pregovora Republike Srbije Europskoj uniji u kojima je Hrvatska ocijenila da Srbija nije ostvarila mjerljiv ni sadržajan napredak u rješavanju pitanja nestalih osoba“, zaključuje Ministarstvo, poručujući oporbenom zastupniku da su njegove kritike neutemeljene i opasno bliske narativu bivše Vučićeve administracije.
Epilog: Istina koja još uvijek čeka
Ova oštra razmjena političkih udaraca, iako uobičajena u parlamentarnim demokracijama, ponovno otvara najbolnija pitanja suvremene hrvatske povijesti. Dok oporba, predvođena Grmojom, smatra da se diplomacija morala i mogla voditi asertivnije i čvršće u proteklih deset godina, institucije nude brojke, zahtjeve i statistiku koja potvrđuje kontinuirani zid šutnje s druge strane granice.
Bez obzira na to tko je u pravu u ovom političkom ringu, na kraju dana ostaje neosporna, gorka činjenica: 1725 obitelji i dalje traži istinu. Za njih, politička prepucavanja ne znače mnogo bez konkretnih rezultata, otvorenih arhiva i pronalaska posmrtnih ostataka. Pitanje nestalih osoba ostaje ultimativni test državničke zrelosti i ustrajnosti, test koji Hrvatska, u ime svojih žrtava, ne smije pasti bez obzira na promjene vlasti s jedne ili druge strane Dunava.