Pročitajte potresnu povijesnu priču o tome kako su našički dragovoljci ostavili sigurnost domova i krenuli u krvavu obranu Vukovara.
Oslobođenjem našičke vojarne koncem rujna 1991. godine, hrvatske su snage došle u posjed znatnih količina lakog pješačkog naoružanja, ogromnih količina streljiva te teže vojne i oklopne tehnike. Ovaj je događaj imao dvostruki povijesni učinak od neizmjerne važnosti za ranu obranu Republike Hrvatske. S jedne strane, eliminirao je snažnu unutarnju prijetnju u samom srcu Slavonije, čime su Našice u operativnom smislu postale “miran grad” i sigurno zaleđe izvan neposrednog dometa neprijateljskog pješaštva. S druge strane, preuzeto oružje osiguralo je krucijalnu logističku bazu za naoružavanje onih građana koji su do tada bili nenaoružani civili. Upravo su ti hrabri civili, zahvaljujući oružju oduzetom od Jugoslavenske narodne armije 21. rujna, dobili mogućnost da samo šest dana kasnije zaduže svoje prve prave puške i krenu prema Vukovaru.
Bio je to dokaz kako je uspjeh jedne lokalne bitke omogućio preživljavanje i vođenje obrambenih operacija na nacionalnoj razini.
Neposredno uoči tih događaja, točnije 25. rujna 1991. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju kojom je uveden potpuni embargo na isporuku oružja i vojne opreme za cijelo područje Jugoslavije. Za Hrvatsku, koja je tek formirala svoje oružane snage i bila suočena s nemilosrdnim napadom četvrte vojne sile u Europi, ova je odluka značila golo prepuštanje vlastitoj sudbini. Bilo je sasvim jasno da se obrana ne može osloniti na međunarodnu vojnu pomoć, već isključivo na zarobljeno oružje iz vojarni i dragovoljni odaziv vlastitog stanovništva.
Istoga dana, diljem Hrvatske vodile su se presudne bitke. U Lici su hrvatske snage pokrenule akciju “Medvjed”, na području Grubišnog Polja formirano je Zapovjedništvo obrane, no najdramatičnija situacija odvijala se na krajnjem istoku zemlje.
JNA je sredinom rujna uspjela privremeno presjeći glavnu komunikaciju Vinkovci – Vukovar, uvodeći glavninu 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije uz potporu desetaka tisuća vojnika i stotina tenkova. Vukovar je zasipan s prosječno osam do jedanaest tisuća granata dnevno. Uvidjevši da obrana grada zahtijeva strožu vojnu organizaciju, 25. rujna službeno je ustrojena 204. brigada Hrvatske vojske pod zapovjedništvom Mile Dedakovića “Jastreba”. Dan kasnije, 26. rujna, u grad probija elitna skupina od 58 pripadnika HOS-a, no potreba za ljudstvom i dalje je bila kritična.
Kao izravan odgovor na dramatične apele zapovjednika Dedakovića, Krizni štab Općine Našice u jutarnjim je satima 27. rujna putem Radio postaje Našice objavio povijesnu obavijest, pozivajući sve sposobne građane da se kao dobrovoljci jave u Općinski sekretarijat za narodnu obranu. Odziv na ovaj radijski poziv predstavlja jedan od najčišćih socioloških fenomena ranog razdoblja Domovinskog rata.
Tekst obavijesti jasno je oslikavao težinu trenutka:
“Vukovar, grad heroj koji već mjesecima stoji na braniku Lijepe naše, obratio se za pomoć u ljudstvu i naoružanju i našoj Općini. Pozivamo sve građane koji su sposobni i voljni uključiti se u obranu Vukovara kao dobrovoljci da se danas, 27. rujna 1991. godine do 15 sati jave u Općinski sekretarijat za narodnu obranu u Našicama (Gregerova vila / Trg Izidora Kršnjavija)…”.
Nije bilo vojnih pozivara ni sustava prisile, apeliralo se isključivo na ljudsku savjest. Ljudi su pozvani da svjesno ostave sigurnost svojih domova u Našicama i krenu u grad koji je svjetska javnost već nazivala “europskom Hirošimom”. Davor Batrac zvani “Keks”, danas predsjednik Udruge vukovarskih veterana Našice, prisjetio se kako je u trenutku emitiranja poziva s društvom igrao nogomet u Donjoj Motičini. Igru je prekinuo Antun Vrbanac “Vrba” objavivši da odlazi u Vukovar, na što se nadovezao Dubravko Mikičić “Džimi”. Batrac nije oklijevao, izgovorivši legendarnu rečenicu: “E pa nećete bez mene”. Mnogi su doslovno s radnih mjesta, s polja i iz tvorničkih hala otišli u sekretarijat, odjeveni u civilnu odjeću, obične traperice i tenisice.
Do ranog sumraka 27. rujna, u krugu netom oslobođene našičke vojarne okupilo se oko 150 građana. Budući da naoružanja ipak nije bilo dovoljno za sve, pristupilo se selekciji iz koje je, prema svjedočanstvu Branimira Jokića, odabrano točno 67 muškaraca s područja Našica, Donje Motičine, Feričanaca, Đurđenovaca, Velimirovca, Jelisavca, Koške, Lađanske, Našičke Breznice i Zdenaca. Sedmorica su bila tek u dvadesetim godinama života. Svaki je zadužio tek jednu poluautomatsku pušku PAP M59/66, 80 metaka kalibra 7,62 mm te dvije ručne bombe M75.
Pod okriljem noći, ukrcali su se u dva autobusa i krenuli južnim pravcem. U Đakovu se zbio još jedan čin hrvatskog zajedništva kada im se priključio autobus s 46 đakovačkih dragovoljaca, formirajući tako združeni ešalon od 113 odlučnih ljudi.
Oko 23 sata stigli su u Bogdanovce, sjedište obrane “Kukuruznog puta”, jedinog preostalog kopnenog koridora za Vukovar. Izašavši iz autobusa, dragovoljci su nastavili pješice kroz blatnjava polja visokog kukuruza u potpunom mraku, slušajući eksplozije i zlokobne zvukove tenkovskih motora. Ovaj noćni marš bio je njihov prvi stvarni kontakt s ratnom realnošću. Malo iza ponoći, 28. rujna, ušli su na teritorij Vukovara preko naselja Lužac, odakle su vojnim kamionima prebačeni u Osnovnu školu “Ivo Lola Ribar”.
Svitanjem nije bilo vremena za aklimatizaciju. Raspored snaga na terenu bio je trenutačan i neumoljiv. Od šezdeset i sedam našičkih dragovoljaca, golema većina usmjerena je izravno na najtežu bojišnicu – Sajmište. Četrdeset branitelja pridodano je Prvoj pješačkoj bojni 204. brigade na Sajmištu, dok je još sedmoricu preuzela Četvrta pješačka bojna Treće gardijske brigade “Kune”, također na pravcu Sajmišta. To znači da je čak četrdeset i sedam ljudi iz ove skupine bačeno u najkrvavije ulične borbe u povijesti Domovinskog rata. Ostali su raspoređeni na druge ključne točke obrane: jedanaest dragovoljaca otišlo je u Drugu pješačku bojnu na Mitnicu, petorica su raspoređena u Treću pješačku bojnu u Borovo Naselje, dok su četvorica – među kojima su bili iskusni mineri Zoran Cako i Radovan Ilišin, te Darko Kalizan i Franjo Brođanac – priključena Inženjerijskom vodu 204. brigade.
Sajmište nije bila klasična obrambena crta, već visoko urbanizirano prigradsko naselje u kojem su specijalci srbijanskog MUP-a, padobranci iz Niša i zloglasne paravojne postrojbe pokušavali rascjepkati obranu. Borbe su se vodile prsa o prsa, u dvorištima, po podrumima i na presijecanjima od kuće do kuće. U takvom klaoničkom okruženju, građani Našica koji su samo dva dana ranije živjeli mirnim civilnim životom, morali su u hodu usvojiti taktike urbanog ratovanja rezervirane za najelitnije svjetske postrojbe. Branitelji su improvizirali minska polja, provodili zasjede i noću vraćali izgubljene položaje, uspijevajući fiksirati desetke tisuća neprijateljskih vojnika i zaustaviti njihov daljnji prodor prema zapadu.
Statistika preživljavanja ove hrabre skupine ledi krv u žilama. Od šezdeset i sedam dragovoljaca, samo ih je pet evakuirano iz bolnice prije pada grada. U danima neposredno pred slom obrane, jedanaestorica dragovoljaca odlučila su se na riskantan noćni proboj kroz minska polja prema Nuštru. Među njima su bili Davor Batrac “Keks”, Branimir Jokić i Janika Balog, čija je grupa nekim čudom uspjela proći u slobodu. Najveći dio preživjelih, njih trideset i tri, zarobljen je i odveden u srbijanske koncentracijske logore poput Stajićeva, Sremske Mitrovice, Begejaca i Niša, gdje su mjesecima trpjeli stravična mučenja, izgladnjivanja i montirane sudske procese. Većina je oslobođena tek u kolovozu 1992. godine u Nemetinu.
Za osamnaest našičkih obitelji rat nikada nije završio. Devetorica dragovoljaca poginula su u izravnim borbama na prvim crtama. Zvonko Crnković, Mijo Čegrlj, Branko Bošnjaković, Marijan Petrović, Manuel Grgurić, Željko Baričević i Stevo Kuhar poginuli su hrabro braneći Sajmište. Dragan Vinković svoj je život položio na Mitnici, a Alojz Nikodem u Borovom Naselju. Sudbina onih koji su zarobljeni nakon sloma grada još je mračnija. Šestorica našičkih heroja – Ivan Radačić, Nedeljko Hlevnjak, Dražen Babić, Vladislav Oreški, Branko Ušak i Damir Šimenić – izvedeni su iz vukovarske bolnice pod kontrolom majora Veselina Šljivančanina i mučki strijeljani na stratištu Ovčara. Trojica dragovoljaca – Marijan Bošnjak, Josip Tomaić i Muhamed Jahić – do danas se vode kao nestali.
Priča o nestalom Marijanu Bošnjaku “Mareti” iz Koške duboko je urezana u sjećanje njegovih suboraca. Bio je obiteljski čovjek, strojobravar u osječkom OLT-u, poznat po vedrom duhu. Na obrambenoj točki Mitnica, a kasnije na Sajmištu, pokazivao je nevjerojatnu hrabrost. Teško je ranjen oko 1. studenoga od krhotina minobacačke granate dok je pod topničkim napadom spašavao djevojčicu. Zaprimljen je u vukovarsku bolnicu s teškim prijelomom podlaktice. Iz mraka bolničkog skloništa uspio je obaviti posljednji telefonski razgovor sa suprugom Irenom. Skrivajući vlastitu patnju i ranjavanje, upitao je samo jedno: “Kako smo mali i ja?”. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno nakon što je neprijateljska vojska upala u bolnicu i prekršila sve međunarodne konvencije o postupanju s ranjenicima.
Sudbine ovih neopjevanih heroja, njihova neviđena hrabrost da bez prisile odu u sigurno okruženje i njihova žrtva na oltaru domovine, ostaju trajni podsjetnik na cijenu slobode koju je Republika Hrvatska platila u jesen 1991. godine.
