Krajem rujna 1991. godine, 46 hrabrih đakovačkih dragovoljaca zaputilo se u opkoljeni Vukovar kako bi pomogli u obrani grada od masovne ofenzive JNA. Njihova priča svjedoči o nevjerojatnoj hrabrosti običnog čovjeka, brutalnim bitkama na Lušcu i Budžaku, ali i stravičnoj izdaji na Kukuruznom putu. Otkrijte kako su đakovački dragovoljci krvarili za domovinu i podnijeli golemu žrtvu u najvećoj bitci Domovinskog rata.
Krajem rujna 1991. godine, 46 hrabrih đakovačkih dragovoljaca zaputilo se u opkoljeni Vukovar kako bi pomogli u obrani grada od masovne ofenzive JNA. Njihova priča svjedoči o nevjerojatnoj hrabrosti običnog čovjeka, brutalnim bitkama na Lušcu i Budžaku, ali i stravičnoj izdaji na Kukuruznom putu. Otkrijte kako su đakovački dragovoljci krvarili za domovinu i podnijeli golemu žrtvu u najvećoj bitci Domovinskog rata.
Uvod u vukovarsku apokalipsu
U ranoj jeseni 1991. godine, oružani sukob na teritoriju Republike Hrvatske ušao je u svoju najdestruktivniju fazu. Proljetni i ljetni asimetrični sukobi niskog intenziteta prerasli su u otvoreni, brutalni rat. Jugoslavenska narodna armija (JNA), tada već potpuno transformirana u instrument velikosrpske politike, pokrenula je masovnu oklopno-mehaniziranu ofenzivu.
Istočna Slavonija postala je primarno težište neprijateljskih operacija. Zbog svog specifičnog geostrateškog položaja uz rijeku Dunav i državnu granicu sa Srbijom, to je područje trpjelo najžešće udare. Glavni udar Novosadskog korpusa, pojačanog elitnim oklopnim divizijama, bio je izravno usmjeren na grad Vukovar.
Ovaj je grad svojom multietničkom strukturom i ključnim prometnim čvorištima predstavljao nepremostivu stratešku prepreku. Njegov je pad bio nužan neprijatelju za daljnji prodor prema Osijeku, Vinkovcima i ostatku Hrvatske. Sustavna opsada Vukovara formalno je eskalirala 25. kolovoza 1991. godine. Opći tenkovsko-pješački napad bio je potpomognut snažnim zračnim udarima i nemilosrdnim topničkim razaranjima.
Odnos snaga u vukovarskoj bitci:
- Hrvatske snage: Između 1.800 i 2.000 pripadnika ZNG-a, MUP-a i dragovoljaca.
- Neprijateljske snage: Između 20.000 i 50.000 vojnika na širem području.
- Odnos naoružanja: Apsolutna neprijateljska dominacija u oklopu, topništvu i zračnoj potpori, uz kritični nedostatak hrvatskih protuoklopnih sredstava.
Radijski poziv koji je promijenio sve
Uspješna obrana Vukovara tijekom kasnog ljeta i rane jeseni primarno je ovisila o nevjerojatnoj izdržljivosti lokalnih branitelja. Ipak, kritični nedostatak ljudstva postajao je svakim danom sve očitiji i opasniji po linije obrane. Institucionalna pomoć iz središnjice nije stizala dovoljnom brzinom, što je zahtijevalo hitnu i alternativnu reakciju.
Zapovjedništvo obrane Vukovara, predvođeno Miletom Dedakovićem – Jastrebom, pribjeglo je stoga inovativnim metodama novačenja. Iskoristivši strateški pad đakovačkih vojarni, Dedaković je sa skupinom vojnika stigao u slobodno Đakovo. Tamo je 25. rujna gostovao na lokalnom “Radio Đakovu”, uputivši povijesni apel.
Njegov javni radijski poziv lokalnom stanovništvu da se pridruži obrani Vukovara odjeknuo je slavonskom ravnicom. Taj je poziv shvaćen kao apsolutni moralni imperativ. Mnogi su građani istoga trena ostavili svoje poslove, obitelji i miran život te se odazvali pozivu u pomoć.
Od običnih građana do heroja obrane
Sociološki profil onih koji su se odazvali Jastrebovom apelu ukazuje na duboku heterogenost đakovačkih dragovoljaca. To nisu bili profesionalni, obučeni vojnici s godinama vojnog iskustva. Bili su to mahom vrlo mladi ljudi, radnici, obrtnici i istaknuti sportaši iz samog Đakova i okolnih sela poput Gorjana, Selaca Đakovačkih i Piškorevaca.
Njihove su odluke donošene instinktivno, iz čistog domoljublja i empatije prema opkoljenom gradu. Dvadesetogodišnji Božidar Gregić iz Gorjana čuo je poziv dok je s kumom Zdravkom Bosićem mirno sjedio u đakovačkom kafiću. Odluka da se prijave pala je u sekundi, bez ikakvog kalkuliranja ili vaganja ratnog rizika.
Slično je reagirao i Željko Maričić “Ćiva”, rođen 1968. godine u Đakovu, a nastanjen u Selcima Đakovačkim. Poznat po iznimno veseloj naravi, čuo je radijski poziv i odmah sjeo na svoj traktor “Rakovica”. Dojurio je do prijatelja Marija Čuraja i Siniše Augustinovića vičući: “Idemo! Što se čeka?! Treba pomoći Hrvatima u Vukovaru!”.
Niko Blažević iz Selaca prisjetio se odlaska i pojedinih imena, “Željko Maričić, koji je otišao – više se ne mogu sjetiti svega – i mali Aščić… recimo Dragan, on je godinu dana mlađi od mene, živio je preko puta. Za tog se dečka poslije nije čulo, on je bio normalan, radio je svoj posao, završio školu, bilo je tu u biti svega. Neke druge dečke… recimo Josipa Brkića upoznao sam u Vukovaru. I Sitnog sam upoznao u Vukovaru, pa Bradu, Jukića. Ja ih prije nisam znao, on je bio iz Vrbice.”
Logistički apsurdi i odlazak u nepoznato
Oko podneva 26. rujna 1991. godine, ukupno 46 Đakovčana okupilo se u samom središtu grada. Opremljenost ove dragovoljačke skupine zorno je oslikavala logističke apsurde ranog razdoblja Domovinskog rata. Đakovo je tek bilo zarobilo golemo naoružanje JNA, ali administracija i raspodjela vojne opreme još uvijek nisu adekvatno funkcionirali.
Dragovoljcima su u Đakovu podijeljene potpuno neprikladne svečane odore JNA i metalne kacige. Preko crvenih zvijezda na kacigama samo su na brzinu nalijepljene hrvatske šahovnice. Zbog opravdanog straha od “prijateljske vatre” po dolasku na vukovarsko ratište, te su opasne odore ubrzo odbačene.
Većina đakovačkih heroja u rat je otišla u svakodnevnoj civilnoj odjeći u kojoj su se zatekli. Božidar Gregić prisjeća se da je u Vukovar stigao u običnim trapericama i košulji. Na nogama je imao legendarne žute čizme “zengice”, koje će tjednima kasnije izgubiti u stravičnoj eksploziji.
Kukuruzni put i anatomija izdaje u Bogdanovcima
Kasno uvečer 26. rujna, autobus s 46 Đakovčana zaputio se prema Vinkovcima. Odatle su hitno proslijeđeni prema Bogdanovcima, selu koje je u tom trenutku predstavljalo najkritičniju točku cjelokupne obrane. Bogdanovci su bili posljednje branjeno naselje iz kojeg se pješice moglo ući u Vukovar.
Ulazak se odvijao takozvanim “Kukuruznim putem”, zemljanom arterijom kroz poljoprivredne površine koju su neki nazivali i “Lusiana”. Ovaj neasfaltirani put predstavljao je jedinu komunikacijsku liniju kojom su u grad stizali dragovoljci, lijekovi i dragocjeno streljivo. Istim su se putem noću izvlačili teški ranjenici iz vukovarske bolnice.
Nešto prije ponoći, dolazak đakovačkog autobusa u Bogdanovce prekinut je strahovitim artiljerijskim napadom JNA. Granate su počele padati u neposrednoj blizini, prisilivši dragovoljce na hitno spašavanje života i sklanjanje po podrumima lokalnih kuća.
O tome svjedoči Ivan Ćurić – Ićo,” Nešto prije ponoći stigli smo u Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara. Tamo nas je zaustavila teška artiljerija, jedna granata je pala, čim smo stigli, nedaleko od autobusa. Sklonili smo se po podrumima, a zaključak koji se nakon izlaska naših suboraca iz srpskih koncentracijskih logora nametnuo sam, bio je da smo već prije polaska izdani.
Naime, njima je u logoru predočen originalni spisak s našim imenima i prezimenima i drugim podacima, koje smo dali u đakovačkom Uredu za obranu prije negoli smo krenuli za Vukovar. Nema sumnje, znali su da dolazimo. ”
Dokazi o izdaji i “petoj koloni”:
- Ciljani napad: Artiljerijski udar nije bio rezultat nasumične paljbe, već precizno planirane zasjede.
- Popis imena: Neprijateljski časnici posjedovali su originalan popis sa svih 46 imena đakovačkih dragovoljaca.
- Izvor curenja: Popis je izrađen u Uredu za obranu u Đakovu, a informacije o vremenu kretanja unaprijed su predane JNA.
Integracija ljudstva i posljednji koridor
Unatoč ovom teškom logističkom i sigurnosnom propustu, đakovački dragovoljci uspjeli su preživjeti artiljerijski udar u Bogdanovcima. U noćnim satima, pješice i u potpunoj tišini, provlačili su se kroz blatnjava kukuruzišta. U ranim jutarnjim satima 27. rujna 1991. godine konačno su izbili u vukovarsko prigradsko naselje Lužac.
Odmah su ih prihvatili domaći policajci i pripadnici ZNG-a. Kamionima su žurno prebačeni u zgradu tadašnje Osnovne škole “Ivo Lola Ribar” (današnja OŠ Dragutina Tadijanovića). Ta je zgrada funkcionirala kao centralni punkt za trijažu i brzu raspodjelu pristiglog ljudstva na neuralgične obrambene točke grada.
Važno je napomenuti vremenski kontekst njihovog dolaska na ratište. Dolazak Đakovčana poklopio se s pristizanjem posljednjih većih organiziranih dragovoljačkih postrojbi u Vukovar.
Ključna pojačanja krajem rujna:
- Đakovčani: 46 dragovoljaca pristiglih 27. rujna.
- HOS: Prva velika skupina od 58 pripadnika pod zapovjedništvom Roberta Šilića.
- Našičani: Kontingent od 67 dragovoljaca.
- Blokada grada: Već 1. listopada JNA okupira Marince, presijeca “Kukuruzni put” i Vukovar pretvara u hermetički izoliranu tvrđavu.
Po dolasku u školu, zapovjedništvo obrane moralo je odmah integrirati novopristiglo ljudstvo. Đakovčani su raspoređeni na najugroženije punktove sjeverozapadnog dijela grada. Najveća skupina (njih 22) vraćena je braniti Lužac, manji dio upućen je na Budžak, dok su pojedinci pridodani snagama na Mitnici i Sajmištu.
Krvava jesen na Lušcu i taktička briljantnost Ivana Ćurića
Naselje Lužac predstavljalo je geopolitičku i vojnu “kralježnicu” cjelokupne obrane Vukovara. Radilo se o strateškom prigradskom naselju koje je fizički povezivalo središte grada s Borovim Naseljem. Strategija JNA bila je brutalno jasna – presijecanjem Lušca hrvatska bi se obrana prepolovila na dva nepovezana džepa.
Legendarni zapovjednik Trpinjske ceste, Blago Zadro, bio je potpuno svjestan ove nadolazeće prijetnje. Na sastanku u zapovjedništvu, pokazujući kartu Đakovčaninu Ivanu Ćuriću Ići, Zadro je dao mračnu, ali preciznu prognozu. “Neće biti problem za nas vojnike. Mi se ne bojimo, ali pobit će civile”, izgovorio je tada Zadro proročanske riječi.
Na istom je sastanku Mile Dedaković imenovao Ivana Ćurića za zapovjednika obrane Lušca. Iako je bio civil bez vojnih škola, Ćurić je svojom atletskom disciplinom i smirenošću predstavljao idealan profil zapovjednika. Odmah se bacio na organizaciju obrane u uvjetima neopisivog urbanog kaosa.
Na Lušcu se svakodnevno odvijao najkrvaviji oblik urbanog ratovanja prsa o prsa. Borbe su se vodile doslovno za svako dvorište, svaki preostali zid i svaku razrušenu kuću. Đakovački dragovoljci integrirani su s domaćim braniteljima (osobito obitelji Vidaković) na isturenim punktovima protiv nemjerljivo jače sile.
Snage neprijatelja na Lušcu:
- Oklop: Tenkovi T-55 i moderniji M-84.
- Pješaštvo: Pripadnici JNA potpomognuti paravojnim postrojbama.
- Paravojska: Arkanovi “Tigrovi” i “Beli orlovi”.
Herojski podvig: Zarobljavanje tenka uz povik “Predaj se!”
U jeku najžešćih oklopnih proboja sredinom listopada, na Lušcu se dogodio jedan od najfascinantnijih psihološko-taktičkih incidenata cijele vukovarske epopeje. Prilikom snažnog napada JNA, neprijateljski je tenk probio liniju i opasno napredovao kroz usku ulicu. Tenkovi su u urbanom ratovanju izuzetno ranjivi bez pješaštva, no i dalje predstavljaju golemu vatrenu moć.
Suočen s golemim tenkom T-55 koji mu je prišao na svega nekoliko metara udaljenosti, Ivan Ćurić Ićo nije se povukao ni milimetra. Izašao je iz zaklona ravno pred tenkovsku cijev. Podigao je svoje naoružanje i iz sveg glasa zapovjedio: “Predaj se!”.
Pogođena potpunom dezorijentiranošću i strahom od potencijalnih protuoklopnih raketa, neprijateljska posada tenka doživjela je psihološki slom. Otvorili su poklopce, izašli van i predali se đakovačkom heroju bez ijednog ispaljenog metka. Ćurić je kasnije svjedočio da čovjek koji je izašao iz tenka “od straha nije mogao ni stajati”.
Zarobljeni oklopnjak ubrzo je prebačen u Samostalnu oklopnu postrojbu pri Štabu obrane Vukovara. Ovaj nevjerojatan podvig jasno je demonstrirao nadmoć ljudskog faktora, hrabrosti i odlučnosti nad tehničkom superiornošću agresora.
Apokalipsa na Budžaku: Odsustvo linije razgraničenja
Dok se na Lušcu vodila strateška bitka za očuvanje presudnog koridora, nedaleko odatle odvijao se jednako krvav scenarij. Budžak je mali prostor naslonjen na sjevernu stranu Borovog Naselja, izravno izložen neprijateljskoj paljbi. Granate su stizale iz smjera okupirane Đergajske šume i pobunjenog sela Bršadin.
Specifičnost teške obrane Budžaka bila je u potpunom odsustvu jasne bojišnice. Kako svjedoči Božidar Gregić, položaji Hrvata i neprijatelja bili su opasno isprepleteni. Teren je svakodnevno doslovno “sravnjivan sa zemljom” masovnim minobacačkim plotunima i direktnim tenkovskim granatiranjem.
Kada bi neprijatelj pokrenuo masovne tenkovske napade, branitelji na Budžaku nalazili su se u naizgled bezizlaznoj situaciji. Na samom punktu kronično im je nedostajalo adekvatno protuoklopno naoružanje. U takvim kritičnim trenucima, radio-komunikacija sa zapovjedništvom spašavala je živote.
Tijekom jednog prodora početkom listopada, na hitnu dojavu branitelja stigao je Zdenko Horvat naoružan raketnim bacačem “Osa”. Kod takozvane Brkine gostione uspio je precizno uništiti prvi tenk u nizu. Neprijatelj je odmah poslao drugi tenk s ciljem izvlačenja, no tada je na scenu stupio đakovački dragovoljac Antun Zgrebec. Iznimno preciznim pogotkom Zgrebec je uništio i taj tenk, izazvavši neviđeni bijes JNA koja je nakon toga pojačala artiljerijsku odmazdu.
Tragični 16. listopada i nadljudski napori pod granatama
Crni datum za cjelokupnu obranu grada bio je 16. listopada 1991. godine. Istoga dana kada je na Trpinjskoj cesti rafalom iz strojnice ubijen legendarni Blago Zadro, branitelji Budžaka prolazili su kroz najteže trenutke. Ujutro je započeo siloviti minobacački napad; granate su padale doslovno svake sekunde, meljući sve pred sobom.
U rijetkom, kratkom zatišju, Božidar Gregić i njegov suborac Darko Levanić našli su se u jednom od razrušenih dvorišta. Pokušavajući pronaći tračak normalnosti u paklu Vukovara, Levanić je iz džepa izvadio novčanik. Pokazao je Gregiću fotografiju svoje male kćerkice, pričajući mu o planovima za mirnodopsko uređenje stana.
Bio je to njihov posljednji razgovor. U nastavku stravičnog granatiranja koje je uslijedilo odmah potom, Darko Levanić je smrtno stradao.
U poslijepodnevnim satima istoga dana, na Budžaku je teško ranjen i branitelj Goran. Unatoč neprekidnim eksplozijama koje su tresle tlo, Božidar Gregić nije oklijevao ostaviti siguran zaklon. Izašao je na brisani prostor i pokušao izvući masivnog i snažnog Gorana iz zone ubojite vatre.
Shvativši da ga ne može sam nositi, očajnički je dozvao suborce u pomoć. Zapovjedništvo je hitno poslalo Zlatka Vitića, koji je vozio mali, neoklopljeni civilni automobil – Renault 4. Vitić se hladnokrvno dovezao pod kišom smrtonosnih granata i otvorio prtljažnik kako bi ukrcali ranjenika.
Detonacija koja je promijenila sve:
- Trenutak udara: Minobacačka granata pala je točno između branitelja u trenutku ukrcavanja ranjenika.
- Ozljede Božidara Gregića: Eksplozija mu je raznijela “zengice”, teško oštetila lijevu nogu gelerima, a rasparana majica zabila se u tijelo poput bodljikave žice.
- Spašavanje: Neozlijeđeni Zlatko Vitić uspio ih je strpati u oštećeni Renault 4 i odvesti do vukovarske bolnice kojom je rukovodila dr. Vesna Bosanac.
Božidar Gregić i Ivan Ćurić Ićo preživjeli su ove najgore dane zbog teških ranjavanja. Nekoliko dana kasnije, 19. listopada, izvučeni su humanitarnim konvojem “Liječnika bez granica” te spašeni iz smrtonosnog okruženja. Mnogi njihovi suborci iz Đakovštine nisu bili te sreće.
Slom obrane, pokušaj proboja i noćna zasjeda
Do početka studenoga 1991. godine, asimetrija u resursima dosegla je točku potpunog sloma. Unatoč taktičkoj genijalnosti branitelja u uličnim borbama, logistika je presušila. Nestanak protuoklopnih raketa, pješačkog streljiva, hrane i osnovnih lijekova učinio je daljnju obranu fizički neodrživom.
Prvi dramatičan udarac dogodio se 2. studenoga 1991. kada je pao herojski branjeni Lužac. Desetkovani branitelji, bez streljiva i iscrpljeni do krajnjih granica tjelesne izdržljivosti, više nisu mogli odbijati pješačko-tenkovske valove. Padom Lušca, Vukovar i Borovo Naselje konačno su fizički presječeni na dva dijela.
Istoga dana, JNA i Arkanove paravojne postrojbe počinile su masovni ratni zločin, masakriravši 59 Hrvata na Lušcu. Kada je 18. studenoga obrana središta Vukovara kolabirala, pred preostalim braniteljima otvorila se zastrašujuća i terminalna dilema. Morali su birati između predaje neprijatelju čija je brutalnost bila općepoznata, ili samoubilačkog proboja kroz minska polja prema Vinkovcima.
Značajan dio preostalih Đakovčana, uključujući Željka Maričića “Ćivu”, odlučio se za proboj u hladnoj noći. Skupina se kretala kroz nepoznat i miniran teren, očajnički pokušavajući zaobići brojne neprijateljske patrole. U jednom trenutku naišli su na pomno postavljenu zasjedu iz koje se začuo povik: “Stoj! Tko ide? Ovdje vojska!”.
Prije nego što su branitelji uopće uspjeli reagirati na provokaciju, uslijedila je zapovijed koja je zapečatila sudbinu mnogih. “Stevo, to nisu naši, pucaj!!!”, odjeknulo je u noći, nakon čega je otpočela uraganska rafalna paljba po kukuruzištu.
Željko Maričić pogođen je s tri metka, ali ga je skupina nadljudskim naporom povukla dalje. U svitanje su shvatili da su, potpuno dezorijentirani, zalutali ravno u selo Petrovci – čvrsto uporište srpskih paravojnih snaga. Bili su opkoljeni, natjerani na predaju i odvedeni u zloglasni logor “Plavi podrum”. Od tog trenutka dvadesettrogodišnjem Željku Maričiću gubi se svaki trag, a obitelj i danas traga za njegovim posmrtnim ostacima.
Tragedija ranjenika i zločin na Ovčari
Nisu svi đakovački dragovoljci imali priliku ni pokušati proboj kroz neprijateljski obruč. Časnički namjesnik Milan Rašić (rođen 1954. godine), otac dvoje djece koji je teško ranjen tijekom borbi, pad grada dočekao je u razorenoj vukovarskoj bolnici. Vjerovao je da će međunarodno ratno pravo zaštititi ranjenike.
Kada je pukovnik JNA Veselin Šljivančanin 20. studenoga 1991. grubo preuzeo kontrolu nad bolnicom, prekršene su sve ženevske konvencije. Milan Rašić nasilno je izveden iz bolnice zajedno sa stotinama drugih teških pacijenata i medicinskog osoblja. Utrpani su u vojne autobuse i odvezeni na mračno poljoprivredno dobro Ovčara.
Tamo su hrvatski mučenici prošli kroz stravičan “špalir” batinanja od strane JNA i domaćih četnika. U noći 20. studenoga, Rašić je mučki ubijen i bačen u masovnu grobnicu. Njegova je supruga godinama uzaludno odlazila na razmjene zarobljenika nadajući se čudu, sve dok sedam godina kasnije na identifikaciji ekshumiranih ostataka nije prepoznala njegovu krvavu košulju.
Koncentracijski logori u Srbiji: Anatomija institucijskog zla
Za branitelje koji su preživjeli borbe i nisu ubijeni po kratkom postupku, pad Vukovara označio je početak novog pakla. Odvedeni su duboko u sustav koncentracijskih logora u Republici Srbiji (Stajićevo, Begejci, Niš i Mitrovica). Ti su logori bili organizirani pod izravnom kontrolom Uprave bezbednosti JNA.
KPD Sremska Mitrovica istaknuo se kao najveći i najozloglašeniji logor za Hrvate. Logor je funkcionirao u staroj zgradi zatvora opasanoj visokim zidovima i bodljikavom žicom. Kroz njegove je zloglasne ćelije prošlo između 3.000 i 4.000 zarobljenih hrvatskih vojnika, civila, ali i medicinskog osoblja.
Sustav u Mitrovici bio je forenzički dizajniran za potpuno slamanje ljudske volje. Vukovarski branitelj Dragutin Guzovski proveo je 126 jezivih dana u skučenoj logoraškoj samici. Izolacija je bila toliko stravična da je svako otvaranje vrata redovito značilo samo novu rundu bestijalnog premlaćivanja, lomljenja kostiju i montiranih ispitivanja.
Uvjeti u logoru Sremska Mitrovica:
- Metode mučenja: Svakodnevni “špaliri” pri kojima su čuvari koristili palice, teške kabele i lance.
- Psihološka tortura: Prisiljavanje izgladnjelih zatvorenika da satima stoje pognute glave i pjevaju srpske nacionalističke pjesme.
- Nehumani uvjeti: Izostanak osnovne higijene, masovne epidemije ušiju i dizenterije.
- Prehrana: Šnita starog kruha za doručak te namjerno presoljen ili prekiseo obrok za ručak kako bi se izazvala teška dehidracija.
Najmanje 18 zarobljenika mučeno je do smrti unutar samog kompleksa pod zapovjedništvom majora Zorana Ranđelovića. Dio preživjelih logoraša, uključujući mnoge Đakovčane, konačno je oslobođen i razmijenjen u masovnim razmjenama u Nemetinu kraj Osijeka tijekom proljeća i ljeta 1992. godine.
Memorijalizacija i kultura sjećanja u Đakovštini
Od 46 đakovačkih dragovoljaca koji su hrabro krenuli na put bez povratka, njih čak 15 položilo je svoje mlade živote za slobodu domovine. Preživjeli borci nosili su duboke fizičke rane i razorne psihološke traume. Mnogi od njih, poput Ivana Ćurića Iće i Bože Gregića, kasnije su unatoč ranjavanju nastavili svoj ratni put na drugim krvavim bojištima, uključujući Bosansku Posavinu.
Poslijeratni proces resocijalizacije za ove je heroje bio iznimno mučan, prožet osjećajem duboke društvene nepravde. Frustriran sustavom u kojem su najviša državna odličja često završavala kod pozadinskih administratora i profitera, Ćurić je sa suborcima čak odbio sastaviti prijedloge za odlikovanja. Smatrali su da istinskim braniteljima ona nisu ni potrebna ako gube svoj časni smisao.
Ipak, lokalna zajednica Grada Đakova i vjerni suborci odbili su prepustiti heroje nemilosrdnom zaboravu. Kultura sjećanja u srcu Đakovštine njeguje se sustavno i s dubokim poštovanjem.
U samom centru grada podignut je impresivan Spomenik hrvatskim braniteljima, izrađen od 2,5 tone teškog nehrđajućeg čelika u obliku snažnog križa. Taj križ zauvijek simbolizira nesalomljivu fizičku branu zlu. Kao trajni podsjetnik na njihovu žrtvu, 2017. godine snimljen je i dokumentarni film “Vukovarom obilježeni”, koji kroz intimna svjedočanstva sprječava svaku relativizaciju žrtve hrabrih đakovačkih dragovoljaca.
