Na prvoj crti – ne bojišnice, nego prirodne nepogode – nalazi se kuća Franje Molnara, hrvatskog branitelja i akademskog slikara. Njegov dom i atelje u Orahovici smješteni tek nekoliko koraka od ćudljive rijeke Vučice, prvi su bili na udaru razornih poplava koje su krajem ožujka ove godine pogodile ovo slavonsko mjesto.
Stojimo pred vratima njegove kuće, još uvijek natopljene tišinom i vlagom. Ispod slojeva mulja u prizemlju donje zgrade i u ateljeu gdje su do prije nekoliko dana stajale slike i skice, sada su tragovi borbe – ne samo s vodom, nego i s birokracijom, neorganiziranošću i, kako Franjo kaže, „ljudskom neosjetljivošću“.
„Dva dana nismo mogli izići iz kuće. Voda je nadirala sa svih strana. Samo četiri metra nasipa bilo bi dovoljno da nas spasi – četiri metra zemlje! A mi smo čekali i gledali kako prvi susjedi, udaljeni 150 metara, dobivaju sve: vreće s pijeskom, strojeve, pomoć. Nama je ostala samo tišina“, priča Franjo, dok nam pokazuje snimke s mobitela – dokazi koji svjedoče o danima izolacije i bespomoćnosti.
Vučica, poput mitske zvijeri iz slavonskih legendi, pokazala je svoju silinu. Brana uzvodno, čija je svrha i namjena bile kontrolirati tok rijeke, zakazala je zbog neodržavanja. Mulj je začepio konstrukciju, a voda je nemilice prelijevala, nezaustavljivo se spuštajući prema najnižim dijelovima grada – prema Molnarovu domu.
„Rijeka i ja živimo u složenom suživotu. Volim prirodu. Šum vode meni nije prijetnja, nego podsjetnik da nismo gospodari svega. No ono što boli nije rijeka, nego ljudi – njihova odsutnost, njihova selektivna pomoć. Nama je pomoć stigla tek kad smo već bili pod vodom“, kaže Franjo.
I dok ulica još uvijek pamti huk vode koja se probijala između dvorišnih ograda, tragovi poplave u njegovom ateljeu još nisu izblijedjeli. Boje s platna su se slile s istim onim tonovima kojima je nekada slikao spomenike Domovinskom ratu. U Orahovici, Čačincima, Crncu, poginulom branitelju Mlakaru prema Drenovcu – gdje je ostavio neizbrisiv trag kroz umjetnost i domoljublje.
„Nakon rata sam se vratio. Ovdje sam odlučio živjeti, stvarati. Dao sam ovom gradu više od svojih djela – dao sam srce. A danas, kad mi je najviše trebalo, grad nije došao meni. Došao je stroj. Jedan. Jučer. Dva tjedna nakon poplave“, tiho govori, dok nas vodi kroz prostorije čije su zidove isprali mulj i razočaranje.
No, nisu svi ostali gluhi na njegovu nevolju. Bajkeri iz Belišća, prijatelji iz Feričanaca, čak i pomoć iz Mađarske – pokazali su ono što bi trebala biti norma: solidarnost, brigu, spremnost na djelovanje. I vatrogasci, ti tihi heroji koji su stajali uz njega, nemoćni bez naredbe, ali prisutni srcem.
„Nismo mi samo zadnja kuća u nizu. Mi smo dio ovog grada. Ali osjećaj je kao da smo zadnja rupa na svirali. Dokle god se pomoć temelji na udaljenosti, a ne na potrebi, do tada će voda – i bukvalna i simbolična – odnositi naše povjerenje u sustav.“
Na kraju ove priče, Franjo Molnar i njegova supruga Eva ostaju tamo gdje su oduvijek bili – u kući pet metara od rijeke, na kraju grada, na kraju nečije brige. Ali i na početku nečega važnog – svjedočanstva koje poziva na odgovornost.
Dok rijeka Vučica ponovno huči, možda bi netko iz gradske uprave mogao stati na obalu, oslušnuti njezin glas i, napokon, čuti poruku koju šalje – poruku koja, preko Franjinog svjedočanstva, jasno kaže: svi građani zaslužuju jednak tretman. Ne tek kada se voda povuče. Nego onda kada im je najteže.
