Jako malo osoba zna da je prva oružana dobrovoljačka jedinica u hrvatskoj osnovana 1. rujna 1990.; 1. samostalna satnija Podsused u Zagrebu . To su bili hrvatski građani iz negdašnje općine Centar i Medveščak.
Jedinica dragovoljaca iz negdašnje općine Centar i Medveščak, kasnije nazvana »Štraseri«, osnovana je 3. listopada 1991. godine (ur. br. 5120-04/26-91) ukazom zapovjednika zagrebačkih korpusa dopukovnika Stjepana Mateše, tada zavedena pod nazivom i brojem: NG – 9112/05.
Nakon prvih višestranačkih izbora, Generalštab OS SFRJ razoružao je Teritorijalnu obranu, legalnu vojsku Republike Hrvatske. Kninski Srbi, osnaženi s JNA, 17. kolovoza 1990. „Balvan revolucijom“ objavljuju „ratno stanje“ i započinju otvorenu organiziranu velikosrpsku pobunu protiv Hrvatske i njezine legalno izabrane vlasti. Istoga dana, u takvom okružju, institucije civilne obrane Zagreba, na čelu sa Zvonimirom Červenkom donose odluku o organiziranju i oružanom suprotstavljanju svim oblicima ugroze Republike Hrvatske. 28. kolovoza 1990. u prostorijama zagrebačke Općine Susedgrad, na tajnom sastanku Ante Gladovića, predsjednika Izvršnog vijeća s Nediljkom Matićem, Željkom Prpićem i Tomislavom Jelićem dogovoreno je organiziranje i osnivanje te oboružavanje i osposobljavanje dragovoljačkih snaga za vojnu obranu na području Susedgrada.
Nakon desetak dana priprema 9. rujna 1990. izvan sastava MUP-a, osnovana je prva oružana, dragovoljačka, nestranačka samostalna postrojba u Republici Hrvatskoj – 1. samostalna satnija Podsused od 90 dragovoljaca. Toga dana u kući, danas pokojnog generala Gordana Čačića, u strgoj tajnosti i dubokoj ilegali okupili su se: Tomislav Jelić, Željko Prpić, Gordan Čačić, Tomislav Paurić, Anđelko Cerovac, Ivan Jozinović Pop i Nediljko Matić i zaključili da se: osnuje dragovoljačka postrojba ne manja od satnije, popuni dragovoljcima, što bolje opremi, oboruža i uvježba za zadaće vojne obrane i borbe protiv terorista. Nakon par dana priključili su se: Krešimir Šurmanović, Slavko Jambrišak, Mladen Tršan, Ivan Mladen Gudlek, Ivan Repec i Siniša Ratković. Potom su dragovoljci izabrali Sinišu Ratkovića za zapovjednika satnije, te izabrali i zapovjednike vodova i rojeva. Za njezino oboružavanje, osposobljavanje i zapovijedanje bio je zadužen Sekretarijat za narodnu obranu Susedgrad, na čelu sa Željkom Prpićem.
U prvim pisanim zapovijedima od 2. i 22. 10. 1990., razvidne su bojne zadaće Satnije u 1990./1991., za koje su se njezini pripadnici – dragovoljci osposobljavali u suradnji s pripadnicima – dragovoljcima tek osnovane Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje. S njima obavljaju i prve bojne zadaće za slučaj vojnog puča od 19. – 25. siječnja, te u travnju 1991., nakon iskazivanja javnog neposluha institucija obrane u RH naspram naredbi komandi JNA i Generalštaba OS SFRJ.
Od 1. lipnja 1991. Satniji se priključuje jezgro Diverzantskog voda buduće 101. brigade ZNG-a, na čelu sa Želimirom Milašinom – Gašom. Unutar Satnije Diverzantski vod se ustrojava se, oprema, oboružava i za izvidničko – diverzantske zadače osposobljava, te bojno djeluje na banovinskoj bojišnici do pada Petrinje 21. rujna 1991., a potom u 101. br ZNG-a.
Za vrijeme izravne agresije na Hrvatsku i kratkog rata u Sloveniji, već od 27. lipnja1991., Satnija na području Susedgrada, u suradnji s 1. bojnom 101. br ZNG-a, 1.A brigadom ZNG-a iz Rakitja i snagama Policijske postaje Črnomerec obavlja bojne zadaće na zapadnim prilazima Zagrebu.
Tijekom rujna Satnija, u suradnji s drugim postrojbama i Narodnom zaštitom obavlja zadaće deblokade i preuzimanja vojarni JNA na području Susedgrada: vojarne „Prečko“ (koja se nalazila između Susedgrada i Trešnjevke i bila je jednu od najopremljenijih logističkih baza na području 5. vojne oblasti), garnizonskog strelišta „Vrapčanski potok“, Vojno-sabirnog centra u Zagrebačkoj ulici i Vojno-studentskog doma „Senjak“ na Oranicama. Snagama za bojna djelovanja u osvajanju i preuzimanju vojarni zapovijedao je zapovjednik Satnije – Siniša Ratković.
Od 28. rujna 1991. bojno djeluje na prvoj crti zapadnoslavonske bojišnice, od kada se pridodaje 101. br ZNG-a. Koncem listopada na zagrebačkoj bojišnici (Pokupsko), a od studenoga na istočnoslavonskom bojištu (južno od Osijeka).
Jedinica je formirana 3. 10. 1991., a činilo ju je oko 100 ljudi. Naoružani smo u podrumu Ilice 25, dobili smo automatsko oružje ›kalašnjikove‹ i streljiva, otprilike 100 metaka po vojniku. Pristigavši u Banovu Jarugu, pod nadzorom višeg zapovjedništva odmah smo započeli provoditi obuku: odjeljenje u napadu, odjeljenje u obrani, bacanje bombi, rukovanje s oružjem, itd., itd. Obuka se vršila svaki dan, ovisno o obavljanju zadaća na liniji obrane, a u tom razdoblju zbila se i jedna ružna nesreća.
Iz 1. samostalne satnije Podsused pristigao je gospodin Tomislav Jelić koji je pripadnicima postrojbe trebao demonstrirati kako se rukuje sa zoljom. Međutim, zolja je nesretnim slučajem eksplodirala prilikom opaljenja, čovjeku je raznijela ruku do ramena, a eksplozija je nekoliko vojnika lakše ranila. Normalno, ljudi su bili šokirani. Ja sam skočio, podvezao mu batrljak i natovario Jelića na leđa te ga prebacio u bolničko vozilo. Eto, uz druge okolnosti taj slučaj me za neko vrijeme promovirao u bolničara postrojbe. Zadužio sam tada bolničku torbu od koje se ni danas ne odvajam. Malo neobično da vojnik s iskustvom padobranske obuke bude zadužen za bolničko zbrinjavanje, ali splet okolnosti i volja tadašnjeg zapovjednika učinila me borcem-bolničarom (…) Uglavnom, prolazili smo uistinu intenzivnu obuku i uskoro smo dobili dojavu od pripadnika tadašnje 8. samoborske brigade da je od pravca Starog Grabovca prema Bairu i Popovcu probijena linija obrane. Dignuli smo se i potrpali u dva kamiona svo naše naoružanje. Nažalost, nekoliko pripadnika odbilo je poći obavljati tu zadaću. U vožnji nam je javljeno da je obrambena linija iznova uspostavljena pa smo se vratili, a one koji su odbili poći obavljati zadaću poslali smo za Zagreb
Zlatko Brozinčević – Mačak, dozapovjednika postrojbe.
Zvonimira Červenka je jednom prilikom u priči za večernji list je rekao o postrojbi;
U ljeto 1990. velika nesreća zaprijetila je Hrvatskoj, ozračje demokratskih promjena zaustavlja srpska pobuna. Odmah potom u potpunoj tajnovitosti stvaraju se dragovoljačke grupe koje su spremne pružiti otpor velikosrpskim nastojanjima. Tako se i u središtu Zagreba, u bivšim općinama Centar i Medveščak, formiraju dragovoljačke postrojbe čija je prvotna zadaća pružanje sigurnosti građanima tih općina. Čine ih momci raznih godišta, socijalnoga statusa, naobrazbe, zdravstvenog stanja, političkih uvjerenja (…) Svakodnevno provode dežurstva, ophodnje, zaštitu vitalnih objekata (…) No kada pobuna prerasta u otvorenu agresiju, dragovoljci iz središta grada odlaze tamo gdje su potrebniji, odlaze na novljansko ratište. Poslije kratke obuke ulaze u pravi rat! Oni nemaju činova, iskustva u legionarskim postrojbama, oni žele braniti svoju Domovinu pod svaku cijenu. Oni su samo momci sa asfalta, stoga se nazvaše ›Štraserima‹. Poslije vrlo uspješnog boravka na zapadnoslavonskom ratištu uključuju se u 100. brigadu ZNG sa kojom nastavljaju braniti Banovinu.
Jedan od utemeljitelja postrojbe, profesor Ivan Kozlica, u to vrijeme načelnik područnog ureda odjela obrane Centar i pomoćnik gradskog sekretara obrane Zvonimira Červenka
Kratki dokumentarni film „Bojnik“ traje 28 minuta, nastao je 2016. godine, a premijerno je prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnoga filma ZagrebDox 2017. godine. Režiju potpisuje Kristijan Milić, a film se temelji na knjizi „Pod okriljem magle“ Siniše Ratkovića.
Postrojbu 1. samostalne satnije Podsused odlikovana je 7. rujna 2010.godine predsjednik RH Ivo Josipović, Redom hrvatskog trolista, za izniman doprinos postrojbe i njezinih pripadnika u Domovinskom ratu.
Satnija bojna djelovanja završava 31. ožujka 1992., ukidanjem iz mobilizacijskog razvoja. Tijekom Domovinskog rata snažilo ju je 255 pripadnika, od kojih je jedan poginuo, a desetak ranjeno.
Satnija bojna djelovanja završava 31. ožujka 1992., ukidanjem iz mobilizacijskog razvoja. Tijekom Domovinskog rata snažilo ju je 255 pripadnika, od kojih je jedan poginuo, a desetak ranjeno.
