Na današnji dan ubijen je Miro Barešić

Domovinski rat Hrvatska Povijest Nove obavijesti Obljetnice Riječ branitelja Vijesti

Miro Barešić rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine, bio je hrvatski politički emigrant koji je velik dio svog života proveo izvan domovine. Kao mladić suprotstavio se jugoslavenskom komunističkom režimu odbivši služiti vojni rok u JNA smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, zbog čega je osuđen na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog otpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića 7. travnja 1971.

Njih dvojica ušli su u jugoslavensko veleposlanstvo i na recepciji zatražili informacije o vizama kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bio je zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao na predaju, Rolović je izvukao pištolj i u toj panici između pucanja njegovoga tajnika, Rolović biva ranjen. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović prvi povukao pištolj. Za to vrijeme Barešić je čuvao vrata. Ispred veleposlanstva skupilo se mnoštvo ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona približavanje policije, shvatio je kako će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu. Rolović se pokušao oduprijeti, ali je teško ranjen te je umro nakon 8 dana.

Kada je Barešić vidio nered ispred veleposlanstva, skinuo je sa zida uokvirenu sliku Josipa Broza Tita i bacio ju van. Kad je policija od njih zatražila predaju, stavili su svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata, nakon čega su bez pružanja otpora uhićeni. Na izlasku iz jugoslavenskoga veleposlanstva, nekoliko televizijskih postaja snimalo je cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeli su vikati “Oj, Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima”, “Živila Nezavisna Hrvatska” i “Živio Ante Pavelić” dok ih nisu doveli do policijskih automobila.

Osuđeni su, 10. rujna 1971. godine, od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 godine), Marinko Lemo (2 godine) i Stanislav Milićević (2 godine). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanome zatvoru. UDB-ini suradnici u zatvoru su pokušali izvršiti atentat na Barešića.

Nakon godinu dana, 15. rujna 1972. godine, skupina hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina, no na koncu su pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, iako su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

U Paragvaju je promijenio identitet i živio pod imenom Toni Šarić.

 Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala, u znak zahvalnosti, primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i dobio čin satnika. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityju, tražio je da se tijekom proglašenja pobjednika istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna.

S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti izručile su ga Švedskoj 16. svibnja 1980. godine. U zatvoru se prema Barešiću ponašalo vrlo brutalno pa je štrajkao glađu više od 50 dana. Nakon toga švedske vlasti su odlučile kako Barešića ne će izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. 7. rujna 1985. godine vjenčao se sa Slavicom Dalić. 10. prosinca 1987. godine protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.

Vraća se u  Hrvatsku 12. srpnja 1991. godine pod imenom Božidar Smotalić, a pri dolasku uzima novo ime, Marko Marić. Priključuje se Zboru narodne garde i uz suglasnost Gojka Šuška i Vice Vukojevića organizira borbenu jedinicu s kojom djeluje.

Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Nadzor nad akcijom imao je SZUP, koji je vodio i Josip Perković. Premda je akcija u zaleđu martićevaca bila dobro pripremljena, kada je započela, sve je bilo drukčije, akcija je provaljena, a Barešićev tim uletio je u klopku te je u izvlačenju poginuo.

Dugo godina poslije saznalo se da su informacije iz SZUP-a otišle u KOS, koji je još tada bio u Zagrebu, pa je srpska strana sve saznala. Izdaja je došla s vrha.

Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševcu pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, saznavši za njegovu smrt, ne izgube moral. Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. godine premješteni su u Aleju branitelja na Mirogoju te je posmrtno promaknut u čin bojnika. Državno odvjetništvo 2012. godine pokrenulo je novu formalnu istragu o Barešićevoj smrti.

Izvor : Wiki, hrvatska povijest, Internet

Odgovori