Policajac Goran Alavanja ubijen je 23. studenoga 1990. u predjelu “Njivice”, na križanju cestovnih pravaca Obrovac – Benkovac – Žegar, u oružanom napadu triju nepoznatih maskiranih osoba.
Goran Alavanja rođen je 15. rujna 1963. u Benkovcu, odrastao je u Karinu Donjem, a srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu. U službu unutarnjih poslova stupio je 1982. na radnom mjestu operativnoga radnika za regulaciju prometa u Policijskoj stanici Biograd na Moru, a u Zagrebu je izvanredno studirao na Višoj školi za unutrašnje poslove. U Policijskoj stanici Biograd raspoređen je 1. svibnja 1990. na odgovornije radno mjesto operativnoga radnika za kriminalističko-tehničke poslove, za koje je, pored ostaloga, uvjet bio završen tečaj za kriminalističke tehničare. U odgovarajućem rješenju Policijske uprave Zadar ustanovljeno je da Alavanja ispunjava sve zakonom propisane uvjete. Ali 1. srpnja 1990. Alavanja je, na vlastiti zahtjev, premješten u Policijsku stanicu Benkovac na niže rangirano mjesto operativnoga radnika za kontrolu i regulaciju prometa. U molbi koju je napisao 29. svibnja 1990. kao
razloge za premještaj iznio je majčinu bolest, odnosno svoju želju da pomogne roditeljima te da povratkom u Benkovac djelomično riješi svoje stambeno pitanje. Goran Alavanja ima status hrvatskoga branitelja, s priznatih 111 dana provedenih u borbenom sektoru oružanih snaga RH. Alavanji je također 29. rujna 1992. posmrtno, na svečanosti u Skupštini općine Zadar, dodijeljen Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana.
Goran Alavanja, po nacionalnosti Srbin, ubijen je dužnosti 23. studenog 1990. godine. Njegovo tijelo bilo je izloženo u Policijskoj stanici Benkovac od 10 do 11:30. Potom je uz pratnju povorke odvezeno u roditeljsku kuću u Donji Karin, gdje je bilo izloženo do 14:30. nakon čeka je pokopan u obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju u Karinu Donjem.
Inspektor milicije Bukarica Stevan milicioner Alavanja Goran i milicioner Graovac Jovo, u noći s 22/23. studenog 1990. godine, nalazili su se u noćnoj smjeni na punktu “Njivice”, na na križanju cesta Obrovac – Benkovac – Žegar, u službenom vozilu Yugo 45.
Neopaženo iz mraka sa više strana nepoznate su osobe prišle patrolnom vozilu, nakon čega je sa prednje strane otvorena vatra iz automatskog oružja. Uslijed čega su odmah ranjeni inspektor milicije Bukarica Stevan, milicioner Alavanja Goran, dok je milicioner Graovac Jovo ostao nepovrijeđen. Ranjeni milicioneri sjedili su na prvom sjedištu automobila, dok se nepovrijeđeni nalazio na zadnjem sjedištu. Napadači su došli do službenog vozila i iz vozila izvukle milicionere i oduzele im oružje. Nakon čega su se milicijskim vozilom… koje su oduzeli patroli udaljili u pravcu Zelengrada i Medviđe… Prema iskazu milicionera Graovca Jove nepoznate osobe su na sebi imale preko glave navučene kapuljače, a jedan od napadača imao [je] i bradu… Povrijeđeni milicioneri su kolima hitne pomoći doma zdravlja Obrovac prebačeni u medicinski centar Zadar gdje je milicioner Alavanja podlegao ozljedama”.
Istražni sudac Općinskoga suda Zadar rekao je 24. studenoga novinaru Slobodne Dalmacije, pored ostaloga, da je policijska patrola u automobilu bila parkirana na uobičajenom mjestu, oko kojega je bio poveći brisani prostor.
Zbog toga je donekle iznenađujuće kako su se napadači neopaženo približili patroli. Sudac objašnjenje nalazi u vremenskim prilikama, oblačnoj noći i jakom jugu. Napadači su odvezli policijski automobil 500-600 metara od mjesta napada cestom prema Žegaru, gdje ih je čekao drugi automobil, što je suca
navelo na zaključak da je policijski automobil odvezen samo zato da preživjeli policajci ostanu bez prijevoza i mogućnosti da odu po pomoć. Iz današnje perspektive dalo bi se zaključiti i da su napadači tim postupkom željeli što žurnije napustiti mjesto zločina. Dalje u tekstu stoji da je noćni čuvar skladišta
trgovačkoga poduzeća “Zadranka”, nedaleko od mjesta napada, čuo pucnjavu te odmah pozvao liječničku pomoć, koja je uskoro stigla iz Obrovca.
U izvješću Policijske uprave Zadar upućenom MUP-u RH stoji i da je Alavanja od zadobivenih ozljeda preminuo na putu do Medicinskoga centra Zadar, a da je Bukarica primljen na kirurški odjel Medicinskoga centra te hitno podvrgnut operaciji, a život mu je izvan opasnosti.
Na kirurškom odjelu Medicinskoga centra Bukarici su, da bi se izvukao iz životne opasnosti, operirane
teže ozljede abdomena, a za ozljede ramena i lijeve ruke odlučeno je da će biti naknadno obrađene
Na patološkom odjelu Medicinskoga centra izvedena je obdukcija poginuloga policajca Gorana Alavanje.
Mjesto napada na policajce osigurali su djelatnici Policijske stanice Obrovac, a uviđaj su ujutro trebali započeti vještaci Centra za kriminalistička
Uviđajem koji su tijekom dana zajednički obavili istražni sudac Općinskoga javnog tužilaštva iz Zadra, kriminalistički vještak i uviđajna ekipa Policijske uprave Zadar ustanovljeno je da u pronađenom službenom vozilu nedostaje UKV radiostanica, tri automatske puške i tri pištolja koji su pripadali policajcima iz napadnute patrole.
U Znanstvenom članku Hrvatskog memorijalnog-dokumentacijskog centra Domovinskog rata
Zagreb, Ilija Vučur navodi kako se kao organizator tog napada spominje kako je Županijski sud u Zadru pokrenuo istragu protiv Luke Ličine, autoprijevoznika srpske nacionalnosti iz Gračaca, zbog
osnovane sumnje da je s nekoliko nepoznatih osoba ubio policajca Alavanju te pokušao ubiti njegove kolege iz patrole. Kao organizatora tog napada spominje Simu Dubajića, srpske nacionalisti iz sjeverne Dalmacije,
Pitanje koje se i danas postavlja, na čijoj je strani poginuo Goran Alavanja, na Hrvatskoj ili na pobunjeničkoj?
Kako je Ilija Vučur istraživao taj slučaj i opisao u svom Znanstvenom članku, kako u Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Opština Benkovac“, a tijekom rata roditelji Alavanje su primali novčanu pomoć i bonove kao obitelj poginulog pripadnika milicije RSK. Ministarstvo obrane Republike Srpske Krajine također je vodilo evidenciju poginulih boraca, pa je napravljen i karton poginuloga Gorana Alavanje, u kojem se kao uzrok smrti navodi da je “poginuo od ustaške terorističke grupe” kao pripadnik “ratne jedinice” Policijske stanice Benkovac.
A u Registru hrvatskih branitelja, kako sam ranije i napisao, Goranu Alavanji upisano je 111 dana provedenih u borbenom sektoru oružanih snaga RH. Alavanji je također 29. rujna 1992. posmrtno, na svečanosti u Skupštini općine Zadar, dodijeljen Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana.
Ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac idući dan ( 24. studenog 1990.) objavio je u Saboru vijest o ubojstvu Alavanje kao prve žrtve „balvan revolucije“, nakon čega mu je odana počast minutom šutnje
Pitanje, dali je Goran Alavanja prvi poginuli hrvatski branitelj, tko ga je ubio i tko je organizator tog napada ?
